Draga gospođo Kennedy! Ja nisam nitko poseban, tek student koji, bojim se, nije vidio mnogo u životu. Ali rekli su mi da, ako netko voli i volio je, imat će dovoljno sjećanja da mu traju ostatak života. To bi mogla biti istina”, napisao je Alden Diaz 22. studenoga 1963., na dan kada je ubijen John F. Kennedy, u pismu njegovoj udovici.
Samo u idućih sedam tjedana Jackie Kennedy dobila je 800.000 pisama s izrazima sućuti. Ukupno ih je u Bijelu kuću stiglo milijun i pol, među njima i tisuće poruka običnih američkih građana: od jednog svećenika iz eskimskog sela, školarca iz Teksasa, udovice iz Pittsburgha, taksista iz Denvera, žene iz Louisiane koja je završila samo četiri razreda osnovne škole, zatvorenika broj 85255 iz zatvora u Atlanti. Svi su oni pisali udovici koja je sjedila u automobilu kada joj je ubijen suprug i kad je ostala s dvoje male djece. Većina je pisama uništena - jednostavno ih je bilo previše. Ostalo ih je 200.000 - sva iz inozemstva te oko 15.000 od američkih građana - koja su, mnoga nepročitana, gotovo 50 godina ležala u Knjižnici John F. Kennedy u Bostonu. Sve dok ih povjesničara Ellen Fitzpatrick nije odlučila objaviti u knjizi “Pisma Jackie: Izrazi sućuti tugujuće nacije”.
Mjeseci u knjižnici
- Htjela sam shvatiti kako su Amerikanci razmišljali o Kennedyju u tom trenutku. Ali kako? I tada sam se sjetila pisama sućuti - rekla je Fitzpatrick, koja je pet mjeseci provela u knjižnici i pročitala 15.000 pisama.
Odmah joj je na pamet palo da bi se pisma mogla objaviti, no to nije bilo jednostavno - od svakog autora morala je dobiti dopuštenje za objavu. Kada je broj favorita smanjila sa 3000 na 240, samo pet od 220 ljudi koje je uspjela pronaći odbilo je da njihovo pismo bude uvršteno u knjigu.
Jane Dryden 1963. bila je 11-godišnja djevojčica pomalo sklona dramatiziranju, a Jackie je poslala više od 20 pisama - po jedno tjedno tijekom šest mjeseci.
“Znam da mrzite cijelu državu Teksas. I ja je mrzim. Voljela bih da živim u Washingtonu, gdje bih vas možda vidjela kako stojite na trijemu. Odlučna sam u nakani da se preselim tamo čim budem mogla. Tamo bih se osjećala sigurnije”, napisala je iz Austina u siječnju 1964.
Prije službene objave
Jane Dryden sjeća se da je nakon atentata postavila oltar sa svijećama u svojoj sobi, a s prijateljicama se igrala da su Jacqueline, Teddy i Bobby Kennedy.
“Kažu i da izgledam poput vas, iako imam plavu kosu i nosim naočale”, napisala je u drugom pismu. Danas je pastorica koja pomaže obiteljima da se pripreme za smrt voljenih.
Larry Toomey iz Pennsylvanije svoje je pismo napisao i prije nego što je potvrđeno da je Kennedy mrtav.
“Draga moja gospođo Kennedy, dok pišem ovo pismo, moja ruka, moje tijelo drhte zbog strašnog incidenta koji se dogodio ovog popodneva. Gledam izvještaj na televiziji CBS. Još nema službenih vijesti”, napisao je.
Dva dana nakon toga učenica 8. razreda Mary South opisala je kako je doznala da je predsjednik ubijen kada je sjela za orgulje u svojoj katoličkoj školi u Santa Clari, u Kaliforniji. “Pokušala sam sama sebi reći da će sve biti u redu, ali nekako sam znala da neće... suze nisu prestajale. Bilo je teško svirati po lagano vlažnim tipkama, ali na taj sam način molila da predsjednik preživi”, pisala je.
Mjesto u srcu
Kad su je nazvali suradnici Ellen Fitzpatrick i pročitali joj pismo, počela je plakati.
- Bilo je to kao da sam ponovno tamo 1963. - rekla je Mary (60), sada udana Certa.
Iz New Yorka je Jackie dobila broj Marilyn Davenport za, kako je navela, slučaj da “ikad poželite razgovarati”.
“Ja sam samo prosječna Amerikanka - prosječan mentalitet, prosječna domaćica, prosječna veličina obitelji, godinu mlađa od vas i vjerojatno malo osjetljivija od nekih, ali uvijek će u mome srcu biti jedna topla točka za vas oboje sve dok budem živa”, napisala je Davenport.
Pisala joj je i žena čiji je suprug umro na isti dan.
“Slušali smo vijesti o vašem suprugu kada je moj muž imao udar. Posljednje su mu riječi bile: ‘Kako itko može u srcu nositi takvu mržnju da napravi tako nešto našem predsjedniku’”, napisala je Margaret McLean iz Sjeverne Karoline.
Dvije minute prije hica
Neki su već zaboravili da su Jackie poslali pismo.
- Posve sam zaboravio što sam napisao - rekao je za New York Times Tom Smith, koji je kao 14-godišnjak pobjegao iz škole da bi vidio Kennedyjeve u povorci u Dallasu. Šest ulica nakon što je povorka prošla ispred njega, Kennedy je ubijen. Drugi dan kupio je dopisnicu i poslao je u Bijelu kuću.
“Iz Dallasa sam. Vidio sam vas jučer. Nadam se da ću vas vidjeti opet. Vidio sam gospodina Kennedyja jučer. Nikad ga više neću vidjeti. Veoma sam uzrujan jer sam ga vidio samo dvije minute prije nego što je ispaljen taj smrtonosni hitac”, napisao je Smith prije 47 godina.
Danas mu je 61, a kaže da mu nikad nije palo na pamet da su Jackie pisale tisuće ljudi.
- Mislio sam da samo ja to radim - rekao je.
“Draga gospođo Kennedy, nikad nisam vidio naše igrače američkog nogometa kako plaču... ali danas su plakali.”
Martin Rosenberg, student Sveučilišta u Massachusettsu
“Ja sam mljekar s Floride koji je cijelog života bio republikanac. Uz to sam protestant, a od 1960. sam protiv Kennedyja.
Ipak, osjećam iznimnu potrebu izraziti najdublju sućut vašoj djeci i vama. Kao Amerikanac, duboko sam posramljen načinom na koji je predsjednik skončao. Ali kao Amerikanac vrlo sam ponosan na iznimnu hrabrost koju ste pokazali tijekom te kušnje.
Razgovarao sam s mnogim svojim prijateljima koji dolaze iz sličnih situacija kao i ja i možete biti sigurni da su njihovi osjećaji 100 posto kao i moji. Tako nam je žao.”
Russell E. Weir, Brandon, Florida
“Razlog zbog kojeg vam nisam pisala jest to što sam slabo obrazovana i što me bilo sram pisati vam, iako su duboko u mom srcu moje molitve + misli bile s vama i vašom obitelji.
Obojena sam i 65 mi je godina, a John F. Kennedy jedini je čovjek koji je vodio veliku bitku za slobodu ljudi moje rase kako bismo imali jednaka prava ovdje u Americi, što je nedostajalo od Abrahama Lincolna. Ali smatram da je John F. Kennedy mnogo veći čovjek od Lincolna... Jedino bih voljela da postoji neki način da vam pomognem nositi taj strašni teret i srcobolju jer znam da i dalje plačete.”
Gđa Andrewa Burrila, Mattoon, Illinois