Ja sam Doris i udarila sam svoje dijete po guzi, stoji na početku kolumne poznate glumice, voditeljice i suvlasnice dječje igraonice Doris Pinčić, koju je napisala za jedan portal namijenjen roditeljima. Opisala je kako je tog dana na sve njoj poznate načine svojem 1,5-godišnjem djetetu pokušala objasniti da ne smije uništavati stvari, ali je ono nakon toga ipak srušilo sve sa stola. Zbog toga ga je udarila po guzi i zatvorila samog u sobu na 20 minuta. Na kraju je zaključila da je “poprilično sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite”.
Kolumna je ubrzo izazvala gomilu komentara - od onih koji povlađuju majci i njezinim metodama te osuđuju "histeriju koja se diže zbog bezazlenih udaraca po guzi, zbog koje se većina dobrih roditelja osjećaju kao kriminalci", do žestokih osuda i zdravorazumskih pitanja ne zna li da se djetetu od 18 mjeseci ne može upozorenjima objasniti da ne smije bacati stvari sa stola jer ono nije u stanju to shvatiti te čemu još i zatvaranje u sobu: ne zna li koliko tako malom djetetu traje 20 minuta prisilne samoće?
- Bez iznimaka, batine, odnosno fizičko nasilje kao odgojna metoda ne smiju se koristiti nikada. Prvo, ta je metoda potpuno neučinkovita i njom se nikada ne postižu željeni odgojni rezultati. Drugo, iznimno je štetna za dijete kojem najdraža osoba nanosi fizičku i psihičku bol te se kod djeteta ne razvija osjećaj dobrog i lošeg i onog što se smije, a što ne smije, nego prvenstveno osjećaj straha od roditelja. Treće - to je, srećom, prepoznao i zakonodavac te je tjelesno kažnjavanje djece već gotovo 20 godina u Hrvatskoj zabranjeno - izričita je Lina Đulvat, psihoterapeutkinja Psihološkog centra Razvoj, bivša voditeljica Unicefova savjetovališta za roditelje Telefončić te segmenta odgovornog roditeljstva u udruzi Roda.
Oblik bunta
Doris Pinčić, koja nije odgovarala na naše pozive i upite, sigurno nije nikakva zlostavljačica djeteta, nije imala loše namjere niti je ugrozila svoje dijete do mjere koja bi tražila ozbiljnu intervenciju sustava.
Puno više, slažu se naši sugovornici, njezina kolumna govori o njezinoj needuciranosti, nepoznavanju učinkovitih odgojnih metoda i, prije svega, nepoznavanju razvojnih faza djeteta - onoga što dijete može, a što ne može razumjeti u dobi od jedne i pol godine.
Kolumna je, slažu se, sasvim sigurno i jedan oblik bunta protiv postavljanja kriterija idealnog roditeljstva, koji ponekad gube vezu s realnošću, žestoke kritičnosti spram roditelja koji nisu takvi - idealni - te potpuni izostanak kvalitetne podrške roditeljima koji čine ono što misle da je najbolje za njihovo dijete. Ono što ozbiljnije zabrinjava jest njezina uvjerenost u ispravnost svojih odgojnih metoda - unatoč struci i zakonima - te najava kako će istu metodu vrlo vjerojatno ponoviti.
- Svaki postupak kojem je svrha namjerno nanošenje boli djetetu smatra se nasiljem nad djetetom i zabranjen je našim propisima. Nažalost, u Hrvatskoj je tjelesno kažnjavanje još uvijek široko prihvaćeno kao “odgojni” postupak, koji je u obitelji barem jednom doživjelo više od dvije trećine djece. Naročito je rašireno takozvano blago tjelesno kažnjavanje, kao što su pljuska po licu ili udarac po stražnjici, što mnogi roditelji ne doživljavaju kao nasilje, nego kao “odgoj” ili jednostavno priznaju da su izgubili kontrolu nad sobom - reagirala je i pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, dodajući da u svakom ovakvom slučaju ima mjesta za djelovanje institucija kojima je posao štititi djecu.
Tjelesno kažnjavanje djeteta - davanje po guzi ili čupanje za kosu kao odgojna metoda - u Hrvatskoj je zabranjeno Obiteljskim zakonom još od 1998. godine. Nije riječ o zabrani teškog zlostavljanja djece - sustavnom, učestalom premlaćivanju koje dovodi do masnica, ozljeda ili prijeloma jer ono je zabranjeno Kaznenim zakonom desetljećima ranije.
Strah od roditelja
Obiteljski je zakon zabranio svako tjelesno kažnjavanje djece - dakle, i one blaže, “odgojne” udarce koje roditelji obično relativiziraju jer ih “dijete gotovo ni ne osjeti” - temeljem niza istraživanja koja su pokazala da je fizičko kažnjavanje djece neučinkovitije od bilo koje druge odgojne metode i ima dalekosežne posljedice. Ne postoji udarac koji dijete ne osjeti, na ovaj ili onaj način, kao što ne postoji niti jedno dijete koje je zbog batina nešto naučilo, osim da se boji roditelja i da mu prestane vjerovati.
Batine djetetu ne ukazuju zašto je određeno ponašanje loše niti ga uvjere da to više ne smije činiti; jedina poruka koju je dobilo jest da to više ne čini blizu roditelja ili ako misli da će roditelj to saznati jer će tada dobiti batine. U svim ostalim situacijama takvo je ponašanje dopušteno.
Četverogodišnje dijete koje je istrčalo na cestu i nakon toga dobilo batine vrlo vjerojatno više neće istrčati dok je s mamom. Nije steklo svijest da je to po život opasno - što bi saznalo da je mama čučnula i pokazala djetetu panični strah koji ju je uhvatio i objasnila mu što bi se dogodilo da automobil nije stao u zadnji čas.
Ako mu je mama to i govorila, ono je nije čulo, bijesno i povrijeđeno zbog batina. Steklo je samo svijest da će ga mama istući ako vidi da je opet istrčalo na cestu. Ali ga ništa neće spriječiti da istrči kad mame nema blizu...
Pet godina nakon donošenja Obiteljskog zakona tjelesno kažnjavanje djece izrijekom je zabranio i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Za to je djelo propisao kazne u iznosu od najmanje 7000 kuna ili kaznu zatvora u trajanju od najmanje 45 dana. Nakon njegova donošenja u Hrvatskoj je nastala prava konsternacija - zar će kažnjavati roditelje koji žele samo dobro svojoj djeci?
Pravna zaštita
Do danas su izrečene stotine kazni, a prevladava praksa da se lagani udarci rješavaju sukladno Obiteljskom zakonu - mjerama obiteljskopravne zaštite, upozorenjima i edukacijama, da se svako kažnjavanje predmetom (remenom ili kuhačom) ili kažnjavanje koje ostavlja tragove i masnice kažnjava po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, a teška zlostavljanja po Kaznenom zakonu.
- Najvažnija je edukacija. Kao što je u našoj svijesti neprihvatljivo udariti odraslu osobu kad nas ne sluša ili ne postupa kao što bi trebao - šefa ili podređenog, na primjer - još neprihvatljivije mora postati udariti dijete - smatraju naši sugovornici. Samo kažnjavanje bez edukacije i mijenjanja svijesti, kažu, neće uspjeti: velik dio roditelja u Hrvatskoj i dalje smatra da je odgoj djeteta bez batina nemogući, a fizičko kažnjavanje doživljava uobičajenom i potpuno prihvatljivom odgojnom metodom.
Prema rezultatima međunarodnog istraživačkog projekta BECAN, provedenog 2012. godine na 3644 djece između 11 i 16 godina, njih 41 posto dobiva batine. Među mlađom djecom postotak je ipak nešto niži, što pokazuje da je u mlađim generacijama svijest o besmislenosti batina sve veća.
Prema rezultatima Unicefova istraživanja "Kako roditelji i zajednice brinu o djeci najmlađe dobi u Hrvatskoj" iz 2013. godine, u predškolskoj dobi batine najčešće dobivaju trogodišnjaci (36 posto roditelja djece te dobi odgovorilo je da su u proteklih sedam dana udarili ili počupali dijete). Oko 14 posto djece u dobi od jedne godine, dobnoj skupini u kojoj je i mali Donat, sin Doris Pinčić, dobilo je po guzi.
Dvije mogućnosti
- Dijete u toj dobi istražuje svijet i sve mu je zanimljivo i novo. Bacati stvari sa stola, gledati čašu kako se razbija ili hranu kako se razletjela po podu, zabavno je novo iskustvo. U to mu se doba ne može objasniti da to ne smije raditi, dijete za to nije dovoljno zrelo. Za neko vrijeme shvatit će da se čaša razbije i da je to opasno i štetno, ali u dobi od godine i pol nema nikakve šanse da to razumije.
Davanje po guzi posebno neće pomoći. Roditelj tada na raspolaganju ima samo dvije mogućnosti: maknuti stvari od djeteta ili dijete od stvari. Ako dijete sruši sve na pod, roditelj ga treba fizički primiti i maknuti - strogo, odlučno, ozbiljnog lica i uz jasna upozorenja. I tako svaki put dok dijete ne sazrije. Dijete od 1,5 godine koje dobije batine zbog toga jer je razbilo čašu nije naučilo ništa, vjerojatno nije ni povezalo te dvije stvari. Samo je naučilo da roditelj može nanijeti bol - kaže psihoterapeutkinja.
Ni objašnjavanje, ni batine neće pomoći dok dijete ne sazrije da razumije, međutim gotovo je nevjerojatno koliki dio roditelja to ne zna. Stručnjakinja navodi primjer jedne mame 10-mjesečnog djeteta koje je počelo hodati i silno je bilo fascinirano utičnicama. Mama je tražila pomoć stručnjakinje jer nije željela spriječiti dijete da gurne prstić u utičnicu postavljanjem zaštitnih poklopaca, već je željela da dijete to ne radi zato što razumije da je to opasno.
- To je to bazično nerazumijevanje djetetovih razvojnih faza, iz kojeg proizlazi najveći dio loših odgojnih metoda i loših roditeljskih odluka. Roditelji jednostavno previše očekuju od djeteta, očekuju od njega odgovornost i reakciju koju im ono ni u kojem slučaju ne može dati.
Ne može dijete od deset mjeseci shvatiti ozbiljnost guranja prstića u utičnicu. Morate staviti zaštite ili stalno hodati za njim i sprečavati ga da gurne prstić. Dijete će to prestati raditi, ali negdje oko četvrte godine, ne s deset mjeseci - objašnjava.
Razina svijesti
Odluka Doris Pinčić da sinčića, nakon što je dobio po guzi, zatvori još 20 minuta samoga u sobu mnogima je problematičnija od samog udarca po guzi. Izoliranje djeteta u mirno i poznato okruženje kad ima napadaj bijesa i ne može se smiriti, a koje stručnjaci zovu time-out metoda, dio struke podržava, a dio osporava. Međutim, bez obzira na to o kojoj se struji radi, postoji temeljno pravilo te metode: dijete se smije izolirati najduže onoliko minuta koliko ima godina.
Za 1,5-godišnje dijete, dakle, najduže jednu i pol minutu. Dvadeset minuta potpuno je neprihvatljiva dužina. Tijekom tog perioda dijete osjeća jezoviti strah od napuštanja - u to doba još uvijek nije sto posto sigurno da će se mama ikada vratiti.
- Praksa pokazuje da ovakvoj metodi roditelj često pribjegava zbog sebe, a ne zbog djeteta. Roditelju treba vrijeme da se smiri jer kad dođe u fazu da dijete stavi u kaznu, najčešće je u stanju krajnje nemoći i izbezumljenosti, izgubio je kontrolu i treba mu vrijeme da se sabere - kaže psihoterapeutkinja.
Žestoka kritika
To stanje potpune nemoći, izbezumljenosti, osjećaja da više ne može, da ništa ne pali, da će poludjeti - stanje je koje je dobro poznato svakom roditelju, priznali oni to ili ne.
- Međutim, o tome se ne priča. Stalno se serviraju mitovi o djeci koja spavaju cijelu noć, koja bez problema jedu zdrave i hranjive obroke, koja nemaju ispade bijesa, i mamama koje znaju kako ispravno nositi dijete, kako ga presvlačiti, čime ga hraniti i kojima nikad nije došlo da se od muke bace kroz prozor. I sve što one mame koje to ne prakticiraju ili čija djeca se bude po noći i ne žele zelene kašice, izložene su žestokoj kritici. Stoga je ovakav istup majki koje su drugačije jedan način traženja priznanja i skidanje mitova o savršenosti, način kojim poručuju: Usuđujem se reći ono što se nitko ne usudi.
Mitovi o djeci
Stvar je u tome što je konkretna tema duboko pogrešna. Ne radi se o kritici mama koje militantno zagovaraju, primjerice, platnene pelene i iznimno glasno optužuju one koje koriste jednokratne, radi se o traženju verifikacije bazično pogrešne i opasne odgojne metode - kaže za Nedjeljni Jutarnji psihoterapeutkinja Đulvat.
LINA ĐULVAT, PSIHOTERAPEUTKINJA:
‘Batine su kao odgojna metoda potpuno neučinkovite i nikad ne daju željene rezultate, a djetetu se razvija strah od roditelja.’
IVANA MILAS KLARIĆ, DJEČJA PRAVOBRANITELJICA:
‘Na žalost, roditelji pljusku ili udarac po guzi ne smatraju nasiljem, nego ‘odgojem’ ili priznaju da su izgubili kontrolu.'
BORIS ROGOZNICA, SUPRUG DORIS PINČIĆ:
‘Laži, klevete i obmane... Sve što mogu reći, draga moja Doris, jest: zato i jesi tu gdje jesi, tamo gdje ih nije mnogo stiglo’
Sastavke na temu ‘Batine - da ili ne?’ pisali su učenici sedmih razreda u sklopu istraživanja ‘Roditelji i djeca na pragu adolescencije’, koje je provedeno na 1074 djece i njihovih roditelja 2011. godine. Donosimo najupečatljivije dijelove.
13-godišnjak iz Ražanca: ‘Dijete mora slušati da ne dobije batine’
Ja mislim da roditeljima ne treba zabraniti batine zbog toga jer neki kažu da je batina izašla iz raja. Mene roditelji uvijek istuku za nešto loše ili za loše ocjene. Da ili ne više nije pitanje, nego odgovor na nečija pitanja. Ulogom roditelja se dobiva odgovornost za svoje dijete tako da ga može udariti da nauči lekciju. Dijete treba slušati roditelje i poštovati ih da ne dobije batina.
13-godišnjakinja iz Rijeke: ‘Mislite da će dijete zaboraviti? Neće...’
Uvjeravamo se da je u redu ošamariti jedan put, pa i drugi, mislimo da se treći neće ponoviti. Mislimo da je to prolazno, da ne utječe ni na koga, da postoji samo zato da pokaže bit nečega.
Mislimo da će ovo dijete koje stoji pred nama i plače to pustiti i zaboraviti. E, pa ja vam kažem da neće. Nama će taj šamar reći sve: koliko vam je stalo do nas, koliko nas poštujete i koliko nas volite. Reći će nam više negoli bi milijun riječi. Vjerujte mi kada vam kažem da ni najbolje, ni najposlušnije dijete na kugli zemaljskoj neće zaboraviti ili pustiti. Možda će šutjeti, ali iznutra će kipjeti dok ne eksplodira.
13-godišnjakinja iz Šibenika: ‘Rukama treba graditi dom, a ne ga rušiti’
Roditelji bi trebali biti uzor svojoj djeci i naučiti ih razliku između dobra i zla. (...) Djeca nisu kriva što postaju nasilna kad odrastu, već su roditelji krivi. Oni bi dijete, čim počne hodati i govoriti, morali učiti što smije raditi i što ne smije. Ako je dijete nemirno, viče i ne može se kontrolirati, roditelj bi ga trebao smiriti i polako mu reći. Ruke (pljuske) nisu jedino rješenje. Bog nam je dao moć govora, i to trebamo iskoristiti. Rukama trebamo graditi dom za obitelj, a ne rušiti ga.
13-godišnjak iz V. Trojstva: ‘Da je batina ostala u raju, to više ne bi bio raj’
Izreka govori da je batina izašla iz raja. To je sasvim točno jer da je ostala u raju, to više ne bi bio raj. Ja sam protiv nasilja jer ne postoji nasilje koje bi odgojilo djecu. Od batina ostaju fizičke ozljede poput ožiljaka ili masnica. Ali takve ozljede zarastaju. Batine mogu nanijeti i psihičke povrede, primjerice da dijete postane stidljivo, da “skače” na svaki nagli pokret, da zanijemi.
Neki će roditelji s ponosom reći da su djecu odgajali batinama i da su “ispali” sasvim u redu. Istina je da su ta djeca živjela u strahu od roditelja, uvijek na oprezu bez ljubavi i bez normalnog djetinjstva, jedva očekujući dan kada će im otac otići iz kuće.
13-godišnjak iz V. Trojstva: ‘Nekad se tata i mama napiju pa tuku djecu’
Ja mislim da bi se smjelo djecu tući, ali ne masivno kako neki to rade. Kada netko istuče dijete, ja mu ne bih dao kaznu. Jer, to dijete ne dobije batinu bez razloga, dobije ih s razlogom. Ali nekad se dogodi da se otac ili majka napiju i onda tuku djecu bez razloga.
Ja bih onda takve roditelje kaznio jer to nije u redu. Ja bih njima dao neku kaznu. Ali da prava policija privede takvog oca ili majku, ona ne bi ništa poduzela. Ona bi takvu osobu odvela u policijsku stanicu na trežnjenje i nakon 24 sata bi je pustila. A to bi dijete trpilo bol i patnju.
13-godišnjak iz Korčule: ‘Dijete treba istući, ali ne brutalno zlostavljati’
Roditeljima ne treba zabraniti udariti dijete jer dijete se ne može odgojiti bez batine. Roditelji ne smiju brutalno zlostavljati dijete. Ako roditelj ne udari šibom jednom barem u životu dijete, ono se neće odgojiti. Roditelji koji brutalno tuku dijete, njima se dijete oduzima. Djeca imaju svoja prava, tako i kada ih roditelj brutalno zlostavlja imaju pravo tužiti roditelja. Kada tuže roditelje, oni otiđu u zatvor na određeno vrijeme. Kada dijete u domu stoji do određenog vremena, mora napustiti dom. Tada je dijete samostalno.
13-godišnjakinja iz Zagreba: ‘Bol od udarca dijete će boljeti jako dugo’
Svejedno je je li ga jako udari ili slabo. Dijete će to uvijek boljeti, i to iznutra.
Ta bol koju dožive može trajati i jako dugo. Smatram da roditelji ne smiju udariti svoje dijete i da se to treba zakonom zabraniti. Ljudi su stvoreni da se vole. Roditelji trebaju pružiti sigurnost svojoj djeci. Nažalost, mnogi u djeci stvaraju osjećaj nesigurnosti. To se treba promijeniti.
13-godišnjak iz Drenovaca: ‘Djeca bi se raspustila da ih roditelji ne tuku’
Po mom mišljenju je da roditelji ne smiju udariti dijete. Moje mišljenje je da roditeljima ne treba zabraniti da udaraju svoju djecu. Zbog toga što su im oni roditelji i imaju pravo udariti svoje dijete.
Djeca se moraju na neki način malo tući jer kad se ne bi djeca tukla, sve bi smjeli raditi što god hoće, i to bi bila totalno raspuštena djeca. Ali smatram da se roditelji malo trebaju poigrati s djecom. I dati im malo veselja u životu i malo nježnosti i ljubavi. Ja jako volim djecu.
13-godišnjak iz Zagreba: ‘Dijete se ne smije tući, koliko god da zabrlja’
Mislim da bi se roditeljima trebalo zakonom zabraniti da tuku svoju djecu. Roditelji bi trebali znati i druge metode odgoja. Mogli bi popričati sa svojom djecom i riješiti to bez nasilja. Roditelji koji dižu ruku na svoju djecu trebali bi biti kažnjeni jer djeca ne bi trebala trpiti bol dobivenih udaraca i psihičku bol. Mislim da dijete ne bi smjeli tući, ma koliko god da zabrlja. Iz svog iskustva mogu reći da najviše boli kada nas udari jedan od roditelja, osoba koju najviše volimo.
13-godišnjakinja iz Zagreba: ‘Čudno zvuči, ali nasilje ne može riješiti problem’
Tučnjavom djece odmalena ih se na neki način uči da se problemi mogu riješiti nasiljem, što također nije dobro. Tim batinama se djeci daje krivo stajalište u životu jer, ma kako to čudno zvučalo, stvari se bolje rješavaju mirnim tonom, nego nasilnim udarcima. Tučnjava djece bi u ljudskim pogledima trebala izazvati strah i čuđenje, a ne osjećaj uobičajenosti.
13-godišnjakinja iz Ražanca: ‘Roditelji koriste batine za dobro svoje djece’
Prije nekoliko dana u novinama na naslovnoj stranici izišla je najnovija vijest: “Batine su zakonom zabranjene!” Dugo vremena gledala sam u članak i razmišljala o njemu te sam shvatila da to i nije tako dobro. Svi roditelji, dobro ne baš svi, batine su koristili za dobro svoga djeteta. Jer, ako dijete sagriješi, roditelj bi ga udario kako bi on shvatio da je pogriješio. Novi zakon to pravo bi im oduzeo i djeca više ne bi slušala svoje roditelje.
13-godišnjak s Korčule: ‘Dijete ne treba tući, nego mu lijepo reći’
Roditelji najčešće udaraju djecu zbog loših ocjena u školi, zbog ponašanja prema njima koje donesu s ulice ili nauče od svojih roditelja. Ja mislim da ih se za ovakve sitnice ne bi smjelo udarati, nego im lijepo i pristojno reći da to više ne smiju raditi ili će dobiti batine ili neku veliku kaznu. Za ovako nešto ima jedna stara poslovica koja govori: “Budi dobar jer ćeš biti modar”.
13-godišnjak iz Poreča: ‘Malo dijete ništa ne nauči s batinama’
Na primjer, dijete mlađe dobi hoda s mamom po dućanu.
Kad odjednom dijete vidi igračku. Ako dijete traži da mu mama kupi igračku, a mama mu je neće kupiti, dijete mlađe dobi će plakati. Puno bi u toj situaciji udarilo dijete. No, to nije rješenje. Zašto batine nisu rješenje? Dijete u mlađoj dobi ne zna što su batine, te ga time nećete ništa naučiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....