Dnevnik djelatnika nacističkog MVP-a otkriva: Ovo je zamak u kojem su se održavale tajne NDH orgije u Berlinu

Hans Georg von Studnitz bio je potomak stare šleske plemićke obitelji te je prošao najbolje škole i neko vrijeme radio kao bankar u New Yorku. No, dolaskom nacista na vlast 1933., osjetio je zov domovine i vratio se u Njemačku, gdje se odmah učlanio u vladajuću Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju. Povratkom se, na razočaranje svojih roditelja, ostavio bankarskog posla i posvetio novinarstvu te je kao strani dopisnik proputovao svijet. Među njegovim najboljim reportažama priče su s Bliskog istoka i Indije, gdje je više od mjesec dana boravio u kući Mahatme Gandhija. Studnitz je bio i glavni njemački reporter koji je pratio španjolski građanski rat, glorificirajući svaku pobjedu frankističkih snaga. Od novinarskog posla, kojemu se potpuno predao, maknuo ga je ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop, postavivši ga za šefa ureda za tisak u svome ministarstvu. Von Ribbentrop, koji si je kupio plemstvo, bio je pomalo snob i htio se okružiti ljudima “plave krvi”, a za to mu je von Studnitz itekako dobro legao. Ni samome Studnitzu novo mjesto nije bilo nimalo loše: uživio se u ulogu kreme Trećega Reicha. Prema stranim diplomatima i novinarima ponašao se osorno i uvijek, pogotovo neutralnim diplomatima, isticao da su možda propustili trenutak da se priključe pobjedonosnoj Njemačkoj čiji će Reich trajati tisuću godina. No, sve se promijenilo kada je generalfeldmarschall Friedrich Paulus, zapovjednik 6. armije, kapitulirao u Staljingradu.

Tajni privatni dnevnik

Gubitak 750 tisuća vojnika i izgubljena bitka koja je trebala označiti konačnu njemačku pobjedu šokirala je sve, pa i revnog diplomata novinara Hansa Georga von Studnitza. Uvidio je da se njegov svijet iz bajke urušava pred njegovim očima te je otada počeo voditi privatni dnevnik u kojemu je u tančine opisao propast i agoniju Trećega Reicha. Na nagovor britanskoga povjesničara Rogera Moorhousea, Studnitzov sin Andreas odlučio je objaviti očeve dnevnike koji su svjetlo dana konačno ugledali dvadeset godina od smrti njihova tvorca. Studnitz se u svojim bilješkama, koliko god one bile opasne za njega, ipak nikad nije direktno usudio napasti njemačke vođe, ni samog Adolfa Hitlera.

U detalje je opisivao bombardiranje njemačkih gradova, no uopće ga nisu zanimale ljudske žrtve, koje su se brojale u stotinama tisuća, nego je više plakao ako bi u istom bombardiranju stradao porculan i tapiserije nekih njemu vrlo dragih i bliskih plemićkih obitelji. Problem holokausta i istrebljenja Židova površno je obradio, kao da ga se to i nije ticalo.

Najžešće kritike režimu napisao je nakon neuspješnog atentata na Adolfa Hitlera 20. srpnja 1944. u Rastenburgu koji je počinio Oberst Claus Schenk Graf von Stauffenberg. U početku mu nije bilo ništa jasno te se čudio Stauffenbergu, koji je postao pukovnik u 37. godini, što se upustio u takav suludi čin. Mišljenje mu se malo promijenilo kada je Gestapo počeo zatvarati njegove prijatelje ‘plave krvi’. “To je potpuno suludo, oni bezobzirno uništavaju kremu društva, a nisu svjesni da svojim suludim činom obezglavljuju naciju”, ustvrdio je Studnitz.

Zahvaljujući svom poslu, kao visokopozicionirani namještenik ministarstva vanjskih poslova, von Studnitz proputovao je cijelu okupiranu Europu i više neutralnih zemalja. Najviše je volio boraviti u Španjolskoj, gdje se zabavljao s plemićima koje je upoznao tijekom svoga novinarskog posla u građanskom ratu. Na tim putovanjima u Španjolsku najviše mu je smetalo kašnjenje aviona Lufthanse i vlakovi u kojima mu nisu mogli osigurati dostojna spavaća kola s grijanjem. U Španjolskoj je uglavnom jeo i pio te se divio hrani i izboru pića koja nije vidio od početka rata u Njemačkoj. Odlasci u Italiju bili su mu dosta mrski. Zadatak mu je bio izviditi što glavni talijanski političari misle o svojoj sudbini i tijeku rata. Došao je do poraznih činjenica. Uglavnom, svi ljudi s kojima je von Studnitz razgovarao bili su kontra trenutne fašističke vlade s Benitom Mussolinijem na čelu. Svi su težili miru i bili se spremni čak predati Britancima te sklopiti separatni mir. Talijani su se uplašili predstojeće savezničke invazije na svoju zemlju i konstantnog bombardiranja industrijskih središta. Milano je bio najviše pogođen bombardiranjem pa je von Studnitz dobio novu zadaću.

Organizirao je gostovanje berlinske opere u Milanu i diviziju njemačkih protuzrakoplovaca koja bi trebala štititi grad. Jedan i drugi pokušaj pridobivanja Talijana završio je potpunom katastrofom. Zbog stalnog bombardiranja radnici milanske Scalle su pobjegli, tako da je predstava završila gotovo tragikomično. Još je gore bilo s njemačkim protuzrakoplovcima. Budući da je gotovo cjelokupno civilno stanovništvo Milana u strahu od bombardiranja pobjeglo u okolna sela, cijela se privreda gotovo urušila. U tvornicama u gradu nitko nije radio, a seljaci su zapostavili svoja gospodarstva jer im je bilo isplativije iznajmljivati štale bjeguncima iz Milana.

No, problem je nastao kada su Nijemci postavili svoje protuzrakoplovne topove po selima oko Milana. Svima je bilo jasno da će ti topovi biti meta savezničkih bombardera. Ljuti zbog topova, seljaci koji su se brinuli za svoje prihode od iznamljivanja napali su protuzrakoplovce.

Nijemci se nisu mogli braniti jer osim teških topova nisu imali osobno naoružanje. Više ih je kamenovano do smrti, a ostatak divizije spasili su i evakuirali karabinjeri.

Nakon neuspješne misije u Italiji, von Studnitz vraća se u svoje ministarstvo. Reciklirao je sve strane novine i od njih radio službene dopise s odobrenjem ministra Joachima von Ribbentropa. Dok je slao dopise, mučila ga je budućnost Njemačke i rušenje pradavnih dvoraca u kojima je živjela njemačka elita. Stoički je podnio smrt svoja tri brata koji su poginuli na istočnom frontu, ali ga je grozno pogodilo klanje konja iz prestižne ergele grofice von Moltke. Na njegovo zaprepaštenje, konjsko meso bilo je podijeljeno ratnim zarobljenicima.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg