DENIS KULJIŠ Možda jesmo dio Europe, ali u nju još nismo ni izbliza ušli. Pretekle su nas zemlje s istoka

Navodno sam Europljanin - Evropejac, a uopće se tako ne osjećam: na granici sa Slovenijom traže mi pasoš, a kad idem u Srbiju ili Bosnu - osobnu kartu. Više od dvije godine Hrvatska je dio Europske unije, no čini mi se da tu apstraktnu realnost proživljava jedino kolega novinar koji se kao dopisnik preselio u Bruxelles. On vidi projekt, ondje je misijska kontrola, metropola imperija. Pun je elana i siguran da ono što radi, čak i za hrvatske novine, ima smisla. A za to vrijeme u našoj maloj zemlji, jednopostotnoj čestici Unije...

Hrvatska ekonomija nije se u posljednje više od dvije godine članstva pomakla ni mrvu naprijed, nema velikih “greenfield” investicija, velike korporacije ne ulaze na teritorij, nego reduciraju svoje troškove prebacujući sjedišta u druge gradove. Hrvatska nema energetsku strategiju, postala je energetska kolonija “Gazproma”. Između sedamdeset i osamdeset posto ekonomije još je u državnim rukama, a sva državna poduzeća kolabirala su i održavaju ih jedino budžetske injekcije skupo posuđenog novca. Time se hrani klijentelistička baza stranke na vlasti, fiktivne hrvatske “srednje klase”. Dok sve zapadne zemlje kontinenta stagniraju u svom bogatstvu (i u svojim “unutarnjim suprotnostima” kako smo to nekad govorili), zemlje europskog Istoka, među koje spadamo po privrednom razvoju, pretekle su nas, jer je kod njih neusporedivo veća društvena dinamika, što vidiš na prvi pogled dođeš li u Budimpeštu, Prag ili Varšavu.

Zanimljiv statistički izračun koji je lako napraviti pokazuje da je Hrvatska među 16 zemalja toga europskog “bliskog Istoka”, od Baltika do Crnog Mora, pala na prosjek. U toj megaregiji živi 121 milijun stanovnika i prosječni im je BDP 19.000 dolara, dok je naš (prema CIA Factbook, što baš nije naročit izvor ali dobar je za ovaj letimični pogled) oko 20.000 dolara. Što znači da je na sjeveru bolje, a na jugu gore, te da je Hrvatska postala periferija razvijenih zemalja - Istočne Europe. Po ekonomskim trendovima, sve nas one prestižu, a Hrvatska zapravo spada u bazen bivše Jugoslavije - bez napredne Slovenije, ali s Albanijom - gdje zaostajanje traje već 25 godina.

Kad se zbroje sve ekonomije bivše Jugoslavije (uključujući sad i Sloveniju), pa usporede s Rumunjskom, vidi se potpuna izjednačenost i u broju stanovnika i u ukupnom bruto domaćem proizvodu! Ukratko, bilo je dovoljno četvrt stoljeća da se nekadašnji komunistički raj na Balkanu pretvori u ništa i da taj bivši kolektivni “mi”, “nas”, Rumunjska prestigne, iako je u doba Ceausescua bila čisti horror-story. Dakle, ovakav ili onakav bio komunistički diktator, bolji ili gori, ostavština mu ništa ne vrijedi, vrijedi samo ono što se postigne toj ostavštini usprkos, usvajanjem nekih drugih vrijednosti i pretvaranjem države u sasvim drukčije društvo. Ako se taj poučak primijeni na novije političke prilike u Hrvatskoj, pa osvijesti da je sadašnju garnituru socijalista bez identiteta kadrovirao postkomunistički “mali vođa” Ivica Račan, kojega danas svi hvale, ili barem jako ne kude, možeš doista zaključiti: Samo je mrtav komunjara dobar komunjara, a oni živi i operativni, bit će, nizašto su, čak i moj stari drugar Tonči Vujić koji piše novi “Kapital” na kojemu će se osnivati promidžba SDP-a na predstojećim izborima!

To nije puka antipatija, nego trijezna analiza Račanova naslijeđa. Račanoidi su bili karikatura komunističkog kadroviranja. Nije tu bilo nijednog ozbiljnog direktora, sveučilišnog profesora ili bilo kakvog važnog administratora - sve aktivistička i komitetska sitnež s tri retka u životopisu. Tonino Picula, jedini zaposlenik komiteta u Novom Zagrebu, postao je prilikom dolaska te ekipe na vlast - ministar vanjskih poslova! Ranije je stanovao u jednosobnom stanu u Zapruđu, gdje je, kako je rekao u jednom intervjuu, čuvao komplet lista Danas. Izašlo je više od 500 brojeva ovoga tjednika, što znači da je prašna arhiva zauzimala veći dio dnevne, odnosno spavaće sobe. Nije ni čudo što se nije oženio. Kao i neki drugi esdepeovski kadrovi (Pančić, Jakovina…) ostvario je to tek kad je postao ministar. Dotle je Račan rastjerao lijeve intelektualce i profesore koji su mu pomagali u teškim trenucima, dok se gnijezdio na niskim granama. Naprosto nije htio konkurenciju u vodstvu i na vlasti. Ostao mu je samo njegov stari prijatelj, profesor prava Stipe Ivanišević, koji je zakratko postao ministar pravde, ali Račan, pimplavi taktičar, brzo ga je otkačio, jer se Stipe previše izložio pokušavajući reformirati pravosuđe. Ivica nije ništa htio riskirati - radije se lišio toga zadnjeg prijatelja. Tako mu je na sprovod došao samo Josip Leko. To je sam Račan oporučno odredio, svjestan da će govorancije na sprovodu biti šuplje kao i njegovi referati na partijskim kongresima. Ivica je u Partiji držao “tight ship” režim - nitko tu nije smio mudrovati osim njega samoga, ostalo je bila čista terenska egzekutiva. Poslije gubitka na izborima, stranku bi podvrgao ritualnom kadrovskom “podmlađivanju”, što samo njega nije zahvaćalo. Tako je izdržao trideset i pet godina na samom vrhu organizacije, nešto kraće od Tita, nešto duže od Staljina… Sadašnja vlada proizašla je iz njegove kadrovske retorte.

No, ako je kriva za stagnaciju u posljednje četiri godine, ta vlada nije kriva za hrvatsko ukupno zaostajanje. Do njega je došlo jer se društvo, zapravo, nikad nije europeiziralo, niti je odbacilo ono što ga drži vezanim za prošlost, u idejnom smislu i u ljudskom, po ljudima, dakle, koji su ovdje upravljali tranzicijom. Poljaci su doveli poljske emigrante iz Amerike (ali ne konfidente njihove Udbe, Sluzba Bezpieczenswa, nego kapitaliste jake američke dijaspore, koja je dala jednog državnog sekretara, Brzezinskog, jeilskog eksperta za komunizam). Češkom je predsjednikovao vodeći disident, a Mađarskom liberalni intelektualci ilegalne opozicije. U svim tim zemljama, Zapad, CIA, Papa i Reagan, dali su presudan impetus tranzicijskom procesu, Amerika i financijski. Bill Browder u svojoj knjizi “Red Notice” (Penguin, 2015.) u kojoj objašnjava kako je postao najveći entrepreneur na europskom Istoku i osnovao milijardski, najveći u Rusiji hedge-fond, opisuje kako se kao mali bankarski činovnik našao u nekoj zadnjoj poljskoj vukojebini na ukrajinskoj granici da tri mjeseca nakon pada Berlinskog zida savjetuje u pretvorbi mjesnog autobusnog poduzeća. Kad mu je prevodilac u novinama pokazao privatizacijski natječaj poljske vlade, Bill je telegrafirao doma i svoje 2000 funti uštede uložio u dionice poduzeća koje se prodavalo po cijeni polovice godišnje očekivane dividende. Rezultat je današnja Poljska, 25. svjetska ekonomija s bruto-proizvodom od 550 milijardi (naš je 90) i s rastom od 2 posto. A gdje su oni bili na početku te utrke!

U Hrvatskoj su privatizaciju i društvenu tranziciju provele elite proistekle iz prošle vlasti. Pozicije su nastojale očuvati i u tome su uglavnom uspjele - na ovaj ili onaj način. U Poljskoj, procesom je upravljala CIA, u Jugoslaviji - Udba. I zato Hrvatska ako i jest Europa, barem nominalno, nije Nova Europa, nego je još dio Balkana, što jasno pokazuju ekonomski pokazatelji. Neće se to promijeniti dok se ne promijeni cijela matrica. Lustracija je tu najmanja stvar, ali neće škoditi ako se otvore arhive, barem ono što je od njih ostalo, jer sve to treba rekonstruirati, u našim glavama i u javnom narativu - tajne generiraju misterij, a tu, zapravo, nema nikakva misterija. Ljudi ne misle Europu, pa je i ne osjećamo, nismo u nju još ušli, nismo postali Europljani, postat ćemo to tek kad se uklopimo u zamisao kontinentalnog kolektivnog suvereniteta, a hrvatska ekonomija postane lokalni kapitalistički pogon bez puno domaćeg filozofiranja.