DENIS KULJIŠ Kraj zlatnog doba Hrvoja Hribara

Ako je vjerovati usmenoj predaji, Hrvoje Hribar upao je kod ministra kulture Zlatka Hasanbegovića kao Novica kod Smail-age Čengića, s tim da mu nakana nije bila oduzeti mu život, nego spasiti svoj te sačuvati poziciju ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra. Pošao mu je reći, navodno, kako o njemu, Hrvoju, "ovisi opstanak hrvatske kinematografije". Što mu je Zlatko odgovorio, ne znam pouzdano, ima više verzija, od kojih je najuvjerljivija - da takav hrvatski film ne treba ni spašavati… No, nije važno što je Hribaru rečeno, važno je što se učini, a najvažnije da se Hribara smijeni. Već dulje pribivam sudu u svojstvu optuženika na Kaznenom općinskom u Zagrebu, jer me Hribar i HAVC tuže zbog toga što sam im narušio ugled jednim starim člankom u kojem sam (ne baš tim riječima i tako rezolutno) tvrdio da hrvatski film nitko ne gleda te da nema odjeka na važnijim filmskim festivalima, i to zato što ništa ne valja, za što je u najvećoj mjeri kriv Hribar… Pa sam zamišljao - što zamišljao, fantazirao! - kako Hribar izlazi preda me, ili se ja ondje u Hasanbegovićevu uredu javljam bestjelesno, kao anđeo koji je općio s Muhamedom sallallahu alejhi ve sellem, pa mu govorim ono što ministar sigurno nije, jer se nije mogao pripremiti da to elaborira, a valjda nije našao ni potrebnim, nego je tog svog sublaternog funkcionerčića otpravio s milim Allahom, ili drukčije. To je čuveni l’esprit de l’escalier, "mudrost na stubištu" koja ti se javlja tek kad odeš pa ti na izlazu padne na um što je, zapravo, trebalo odgovoriti ili, ako si spreman i znaš, ali nemaš priliku…

"Dragi moj gospodine Hribar", valjalo je reći, "ako vas treba najuriti, bit će to ne zato što je hrvatski film dobar ili loš, nego zato što ste u HAVC uveli zulum, pa se ne pridržavate zakona i procedura, a kad su vas na to upozorili predsjednik Upravnog odbora i šefica pravne službe, njega ste natjerali da podnese ostavku, što vam nije bilo teško, jer ste uživali potpunu i nekritičku potporu prethodne ministrice sve dok se ona nije, indisponirana, preturila preko balkona, dok ste zlosretnu pravnicu zabili u zemlju, zastrašivali, vrijeđali i govorili joj da je 'pala na glavu na krivu stranu' te da joj je studij prava uzrokovao oštećenje mozga. Ukratko, okomljavali ste se na sve koji su vam smetali da provedete svoju samovolju i uvedete u HAVC osobni režim, što je sve lijepo opisao predsjednik Upravnog odbora u pismu poslanom Ministarstvu kulture i Državnom odvjetništvu, gdje je detaljno opisano neovlašteno raspolaganje milijunskim svotama javnog novca. Dotle ste novinare koji su o vama lijepo pisali pretvorili u scenariste i obdarili stotinama tisuća kuna iz fonda HAVC-a, a one koji nisu, tužili sudu. Vi, ili vaši podčinjeni, svejedno!"

Da, to sve lijepo piše u pismu Upravnog odbora i sve je, zapravo, jasno, pa nema sumnje da treba poduzeti "odgovarajuće korake", ali meni opet ostaje ono osnovno, polazišno pitanje, zbog kojega sam se i našao na sudu, a koje me jedino i zanima - osobno, nije me briga za proceduralnost u djelovanju javne ustanove koja sponzorira hrvatski film, time neka se bave ministar i tko već treba, a mene i dalje zaokuplja pitanje - koji se vrag događa s hrvatskim filmom? Nitko se neće složiti s mojim mišljenjem (čak ni ukućani, imam s tim znatnih problema) kad ovako brutalno formuliram svoj stav i oštro postavim pitanje, bez nužnih amortizera i sigurnosnih jastuka tipa - "meni se čini", "ja bih rekao", "ako se ne varam", "gotovo bi se moglo reći"… Stoga molim čitatelja da skrupulozno rasporede te sintagme na odgovarajuća mjesta u gornjim kvalifikacijama kako bismo izbjegli svaki nesporazum te nepotrebno sudovanje. Ali, i poslije toga ostat će to pitanje, a evo i zašto.

Uzmimo posljednjih pet godina, što je lijep, reprezentativni vremenski uzorak. Hribarovo zlatno doba, "Saturnia regna", kako bi rekli Latini. Za to vrijeme u hrvatske (igrane cjelovečernje filmove) ulupalo se otprilike 100 milijuna kuna, koji su privukli sveukupno možda 500 tisuća gledatelja - oko 200 kuna po ulaznici, što znači da bi efekt bio neusporedivo bolji da su se sve predstave davale besplatno jer ionako nije bilo povrata novca. Usput bih napomenuo da je Veljko Bulajić u karijeri prodao oko 350 milijuna kinoulaznica, za što će cjelokupnoj ovdašnjoj kinematografiji sadašnjim tempom trebati 700 godina, s tim da sam uvjeren da će i 2716. njegovi filmovi biti gledaniji od djela ovih malih letećih medvjedića. Inače, Veljko koji je vrlo aktivan, pa stalno radi na nekim filmovima i pokušava ih proturiti HAVC-u ondje ne može proći kroz vrata Hribarova ureda, jer su ih zaglavili razni geniji, uz ostale Hribarova kći, kojoj je odobren film iako je, čini se, završila samo prvu godinu filmske akademije.

Je li u posljednjih pet godina hribartovščine nastao neki vrijedan ili popularan film? Najpopularniji (a i najbolji, meni, ali to sam ja) bio je "Parada" srpskog redatelja Srđana Dragojevića (2011., koji je gledalo 167.429 gledatelja u Hrvatskoj, a HAVC mu je bio manjinski sponzor - film je inače gledalo, ne zna se, oko pola milijuna ljudi po zemljama bivše, ne računajući televizijski auditorij. To je bio najgledaniji film recentne Hribarove produkcije. Drugi najpopularniji (158.130) bio je "Svećenikova djeca" hrvatskog redatelja Vinka Brešana (i briljantnog scenarista Mate Matišića, koji ima nesreću da se, iako nije puno lošiji od Razvana Radulescua, rodio u Hrvatskoj, a ne u Rumunjskoj). Dječji film "Šegrt Hlapić" gledalo je 129.106 gledatelja. I to je sve, ako računamo filmove koje je vidjelo barem 100 tisuća gledatelja. Ali, možemo i sniziti ljestvicu na 50 do 100 tisuća, pa da vidimo čega tu ima… Dječji filmovi "Koko i duhovi" (79.384) i "Duh babe Ilonke" (67.748) bili su jako popularni, također "Larin izbor" (78.182), ali to je bio komercijalni projekt RTL-a s kojim Hribar i HAVC nisu imali veze, pa čak ni najveći hrvatski prikazivač, Cinestar, jer bi inače išao iznad 100 tisuća. "Sonja i bik", zgodna komedijica, isto je dobro potegla (51.873) te glavnog glumca Gorana Bogdana pretvorila u regionalnu zvijezdu, a sada glumi i u francuskoj seeriji "Posljednji Panther". I to je sve - tri hita (od toga jedan srpski) i četiri nešto popularnija filma u pet godina, a od toga samo tri financirana od HAVC-a. Hribar se, dakle, može pohvaliti uspjehom pet filmova u pet godina, a producirao ih je - 54! Na deset posto uspješnosti dobivaš kopito u svakoj firmi osim državne. Jer, naravno - tu ga sad više ne možeš uloviti ni za rep ni za glavu - filmovi se ne prave, kao, samo za publiku, nego da zemlju predstave u svijetu, gdje dobivaju "brojne i vrijedne" nagrade. Brojne jesu, ali (rekao bih) nisu baš vrijedne. U Hrvatskoj ima oko 250 festivala, a i u svijetu su gotovo jednako tako brojni, s tim da se ozbiljno promatra njih 50, a zapravo je važno onih pet, na koje sam Hribar redovito putuje s brojnom pratnjom. Ali, što će, kud će, mora predstavljati hrvatski film, koji bi bez njega propao, pa je potegnuo i do Venezuele, gdje je sjedio u nekom žiriju, ali krivo bi bilo reći da samo on i njegovi najbliži putuju - nipošto, putuje se sve u šesnaest. Nema tog studenta ili novinara koji je nakanio nešto "razvijati", neku svoju medotupavnu priču pretvoriti u scenarij na nekom seminaru u inozemstvu, kakvi se sad održavaju na svakoj europskoj filmskoj školi, da nije fasovao barem pet-šest tisućica ili nekoliko puta više od dobroga HAVC-a, pa onda s tim tako profesionalno zaštekanim predloškom konkurirao za "razvoj filma" i opet povukao neku lovu, a onda ga čak možda i snimio, kao kratki film, a možda i dugi, ako su se zvijezde povoljno rasporedile, kao talentiranoj mlađoj glumici Lani Barić, koja ima nesreću da glumi u negledanim hrvatskim filmovima bijednih hrvatskih režisera, pa je odlučila uzeti stvar u svoje ruke. Napisala je scenarij za film kojemu je Hribarova komisija odobrila 500 tisuća eura s obrazloženjem da "odaje dojam projekta čiji autori gore od želje da ga realiziraju". Članovi komisije - redatelj Matanić i smijenjeni urednik HTV-a 3 Šoša priznaju: "Kinopotencijal ovog filma naizgled nije velik, no mogao bi postati ako njegov festivalski život bude bučan i uspješan, kao u recentnom primjeru Matanićeva 'Zvizdana'". Bude li se, dakle, bučilo i bančilo po festivalima, a nema nikakva razloga da toga ne bude dok nam je Hribara, pa se to još i poprati na televiziji i u novinama kao "novi veliki uspjeh hrvatskog filma", nije bitno ako ga u kinima pogleda 2298 gledatelja kao čuvenog Matanićeva "Ćaću" ili njegovu podjednako neuspješnu "Majku asfalta". Tako je, recimo, zbog filma "Obrana i zaštita" o kojemu se prije i poslije silno mnogo pisalo po novinama, ali ga je u kinima pogledalo samo 2774 gledatelja, išla na festival u Berlinu ekipa filma od desetoro članova, što HAVC košta 170.000 kuna, i ondje je djelo bilo "zapaženo", samo vrijedi li to te gnjavaže (pitam se ja, ali to sam ja)? Ili film "Šuti" Lukasa Nole. Pogledao ga je 341 gledatelj. Bolje je o tome šutjeti. Jer, što da kažeš? A progovorim li o tome i tvrdim da prikazivanje nekog hrvatskog filma u informativnoj sekciji među 77 filmova u Veneciji ne zavređuje publicitet u nacionalnom televizijskom dnevniku te da nagrade u istočnonjemačkoj kulturnoj metropoli Cottbus, gdje je festival europskog tranzicijskog filma nije kraj svijeta (odnosno jest), svi me mrze, napadaju kod kuće, na ulici i na sudu, ne računajući odij u Čarliju, Kinu Europa i na svim ostalim kulturnim destinacijama ovoga malog grada naše male države.

Upoznao sam nedavno u Beogradu Miroslava Mitića, producenta i scenarista "Zone Zamfirove". Čovjek je iz Niša, propao je u međuvremenu, ali "Zona" je prodala 1,200.000 kinoulaznica. Kakav lik! Trebalo bi o njemu snimiti film, a ne pisati i lomiti glavu o ovim hrvatskim autorima "Kosca" i "Tovara", koji su dosadni kao smrt i strpljivi kao magarac.