Njegov film “Zvizdan” je hrvatski kandidat za američkog Oscara. Nedavno je u Cannesu “Zvizdan” pobijedio u kategoriji Certain regard. To znači da hrvatski film ozbiljno kroči u Europu i svijet. Matanić je vrsni scenarist i dokazani redatelj - filmski, a i kazališni. Kao razočarani student taj sjajni Ličanin zamalo je napustio zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti, ali zahvaljujući profesorima Peterliću, Tadiću, Ivandi te mudrim roditeljima ipak je nastavio studij i diplomirao režiju. U braku je s Puljankom, glumicom Helenom Minić, koja mu je prije mjesec dana rodila malu Lolu. Skandal je izazvala njegova kazališna predstava “Fine mrtve djevojke” u Gavelli, ponajviše zbog plakata. Plakat je skinut, nestao je, a predstava je postala jednom od najgledanijih u Hrvatskoj.
Na vašoj službenoj web stranici piše: diplomirao ADU zahvaljujući strpljivim roditeljima...
- Tako je. Godine 1998. otišao sam s Akademije rekavši profesorima da nisam došao zato da budem uzoran student, nego - da radim filmove. Prekinuo sam školovanje. Razlog je bila nestručnost koja i dandanas vlada na Akademiji. Naime, upisalo nas se 18 nezrelih bića, klinaca koji su bili presretni što su došli - blizu filma. No, odmah je slijedio šok. “Zaboravite na to da ćete ikada snimati filmove”, rečeno nam je već na prvom predavanju. To je ta neka “hrvatska frustriranost” kojom se obeshrabruje mlade. Ja sam kasnije predavao klincima na dizajnu s jedinim ciljem da ih ohrabrujem - da rade filmove. Ja ne vjerujem u genijalnost studenata. Vjerujem u realnost ljudi koji genijalno rade. Vjerujem u praksu. No, dvojica divnih profesora, Peterlić i Tadić, jedan s teorije, drugi iz prakse, uvjerili su me da je film stanje duha, a ne tek sam zanat. Film je ljubav prema ljudima i etičnost. Film nije štrebanje. Počeo sam snimati filmove i dobivati nagrade. No, javila se kasta tih “ukalupljenih” koji su počeli pisati i govoriti: ma, dobro nagrade, ali Matanić nema “papir”, nema diplomu. Ivanda me počeo nagovarati da se vratim i završim studij. Diplomirao sam 2008. godine. Roditelji? Oni su me strpljivo podržavali u svemu što sam ja odlučio i radio. “Papir” je status, a ne rezultat rada. Film je medijski najkomunikativniji od svih grana umjetnosti. No, sad imam i papir. Meni je važno da se čovjek s ulice može poistovjetiti s temom filma, prepoznati sebe, svoj život. To je jedino bitno. Tu teorije padaju...
Predajete li na Akademiji?
- Ne, naravno. Zbog takvih mojih stavova, usprkos uspjehu mojih filmova, mene nikada nitko s ADU nije pozvao da držim predavanja klincima. To je znakovito, nije li? Za mene nema “ulaza” u Akademiju...
Postali ste isuviše kvalificirani...
- Vjerojatno. Fellini je, na primjer, gurao klince u film i govorio: radite svoje filmove, gledajte tuđe i - nađite svoj “kod”, budite svoji. Zapadnjački sustav temelji se na tome da profesori i vrhunski profesionalci filma predaju s namjerom da ih ti mladi jednom - zamijene. Profesori moraju stvarati svoju vlastitu, zdravu konkurenciju.
Filmski režišer je “vladar” situacije? Imate li poriv za vladanjem kad snimate film?
- Ne. To bi bio krivi pristup. Kontrola drugih? Ne. To je pitanje ega. Ego redatelja je neminovan, a upravo “ključ” svega je u tome da se ubije vlastiti ego, zbog višeg cilja. U filmovima režisera tiranina jasno je vidljivo kad njegov ego prevladava i presuđuje.
Snimate filmove...
-...već 15 godina.
Napravili ste...
-... devet dugometražnih filmova. Nemam onu zagrebačku “umjetničku” naviku - pričanje u birtiji o onome što bih radio. Ja jednostavno - radim.
Postali ste autoritet...
- Možda. Ali, ja gradim autoritet bez povišenoga glasa. Ne vičem. Od svakog suradnika tražim najviše što on može dati. Potičem svakog da se osjeća vrijednim.
Psiholog ste... ?
- Moj poziv jest psihologija. Redateljski poziv je, ustvari, čista psihologija. Moram sve ljude koji sudjeluju u procesu podići da daju svoj maksimum. Redatelj ne smije liječiti vlastite frustracije. Kad završi snimanje, pojavljuje se PTSP. Taj balon u kojem smo živjeli se raspline. Tada se treba vratiti u realni život, što zaista nije lako.
Nastaje praznina?
- Uffff... i te kakva. Na snimanju filma moj mozak radi šest puta brže negoli kod normalne osobe. Moram predvidjeti sve što se događa i što će se dogoditi. Znao sam, doslovno, kolabirati na setu. Nakon te povišene dimenzije morate se vratiti u realan, privatni život. Ima ljudi koji se vrate doma nakon snimanja pa gledaju - kroz vlastitu ženu. Emotivne spone znaju stradati jer se mnogi ne znaju adaptirati, ne znaju kako napraviti taj “switch” u stvarni život.
Je li stoga dobro biti u braku sa ženom iste profesije? To je vaš slučaj. Helena je glumica...
- To je jako, jako dobro. Jedino ona me može shvatiti. Prije sam bio protiv takve varijante. I moja supruga Helena također. No, ja zaista razumijem nju i ona mene.
Kakvu sliku Hrvatsku šaljete u inozemstvo - svojim filmovima?
- To je ogledalo - nas. Hrvatski film 90-ih godina uništila je činjenica da su “lizali dupe” vlasti, dodvoravali su se vlasti. Tada je bio rat i, iskreno, teško je raditi film kad si - pobjednik u ratu. “Zvizdan” je moj prvi dugometražni film o ratu. Distanca je 20 godina. Ja uvijek radim ogledalo. Ne postoji stavka u nekoj zemlji koja je sveta filmu. To nije ni religija ni politika ni nacionalno ni ekonomsko... Tu je snaga umjetnosti, posebno filmske. Prava umjetnost nije klaunovska ni zabavljačka. Umjetnost nije eskapizam pa da ljudi odu u kazalište ili kino da se malo odmore od realnog života.
Gledatelj filma mora sudjelovati?
- Upravo to: mora razmišljati. Mora se aktvirati, barem mišlju. Kad je film isključivo zabavljački, to navodi na pomisao da je jako kontroliran od strane novca i države. Ima nešto zajedničko umjetnosti i religiji: i jedna i druga popravljaju svijet. Ja nemam problema s mojim filmovima ni kod ljevičara ni kod desničara. Sam sebi kažem: ja sam iznad njih. Nisam ni lijevo ni desno, takav moram biti jer radim filmove koji se bave humanim. Imam problema prije nego što ljudi vide film, a doznaju o čemu se radi u njemu. Eto “Zvizdan”. Zamislite, Hrvati su napravili ljubavni film! Bila je frka prije nego što su vidjeli “Zvizdan”.
Kad će biti javna premijera “Zvizdana” u Hrvatskoj?
- U utorak 22. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
“Zvizdan” je nešto poput Romea i Julije?
- “Zvizdan” je puno više od toga. Rasprodane su dvorane diljem svijeta gdje ga prikazujemo. Svjetski festivali su ludi za tim filmom. U njemu sam prestao raditi našu realnost hladno, pa neka gledatelji nađu rješenje. Sada ja nudim i rješenje u samom filmu. To je aktivni kod mog “Zvizdana”. Nudim put, to je angažirani film. To je ljubavni film, ali je čak i politički angažiran. Sve ove gluposti s kojima se svakodnevno susrećemo nadilaze se i dajem jedini put kako da se izdignemo iz - močvare. Zato bih želio da što više političara vidi “Zvizdan”. Da shvate. Da shvate sve ove gluposti što ih pričaju svakog dana... To su pogubne gluposti.
Političari? A narod?
- Ljudi su jako zaluđeni, izluđeni... pa ne znaju kako s tim načinom života kojim živi cijeli svijet zadnjih dvadeset godina. Vlada strah i podupire se vladavina straha. Strah od drugačijih, strah od promjena... strah od straha. To se sve vidi u Hrvatskoj. Neki svećenici zazivlju “Za dom spremni”, a nitko se više ne želi sjećati da je 200 djece ubijeno na putu iz Jasenovca u Zagreb. Znate, tanka je linija od prijetnji i prokazivanja do koncentracijskog kampa. Do čiste Hrvatske u kojoj žive samo Hrvati, gdje nema “prokletih izbjeglica”. To nas vodi unazad. Ljudi se previše igraju s poviješću... kao da su prečuli ljudske nesreće i boli u toj istoj povijesti. U “Zvizdanu” imate cijelu generaciju klinaca koji mrze, nisu bili u ratu, nisu ga doživjeli, rodili su se tek ‘96., ‘97... Ne znaju koliko je tog zla uništilo ljude. Generalno, naši ljudi jesu dobri, samo su - zaluđeni. Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, devedesete, opet rat. Ukazuje se na - grobove. Kad se ukazuje na grobove, onda se to vječno vuče u krug... A mi se bavimo u mom filmu kako se uzdići - iznad grobova.
Imamo li mladu inteligenciju?
- Ja je ne vidim. Vidim svake četiri godine, za izbore, opću šutnju naše inteligencije. Ja ne vjerujem u tu našu mladu inteligenciju jer je jako bliska konformizmu, netalasanju, ne pita se - kamo ide pobjeda? Kod nas se osobe boje istupiti. Egzistencija nije vezana uz politiku. Primitivan sloj ljudi smatra da će im promjena vlasti donijeti dobit. Mojim novim filmom potičem politiku da bude što je moguće žešća. To što se kod nas zove politikom je zapravo bućkuriš. Nemam nimalo poštovanja prema hrvatskoj politici.
Stalno dobivate nagrade u zemlji i inozemstvu... to vam puno znači? To je bitno?
- Kad radim film, ne razmišljam o nagradama. No, u svijetu ima toliko mnogo festivala, natjecanja, nagrada, ogroman broj filmova iz svih zemalja svijeta bori se upravo za te nagrade. Ta valorizacija postaje bitnom jer time pojedini filmovi iskaču iz mase. Iako, ima i fantastičnih filmova u svijetu koji nikada nisu nagrađeni. Nagrade su važne zato što čine film dostupnijim, distribucije ga žele prikazati kad dobiva važne nagrade. To se upravo događa sa “Zvizdanom”. U svijetu se sada svugdje priča o Hrvatskoj. To je dobro. Zovu me američki “head hunteri”, jer su uvidjeli da “tu ima nešto”. Prodali smo “Zvizdan” u nevjerojatno velik broj zemalja, ne po našim, nego po europskim standardima to je abnormalno mnogo. To jest uspjeh. To je rezultat pobjede u Cannesu.
Razgovarate li s publikom u stranim zemljama, nakon projekcije filma?
- Da. Imamo konferencije za medije, a potom razgovaram s gledateljima. Primijetio sam da su pitanja publike puno zanimljivija, pametnija i stvarnija od pitanja filmskih novinara...
Što misle ljudi vani, danas, o Hrvatskoj? Lijepa zemlja... Samo to ili?
- Najzanimljivije je to da većina publike i ne zna puno o turističkoj Hrvatskoj. Znaju da se nedavno dogodilo nešto strašno kod nas... Ne promatraju nas kao “šminkersku” zemlju, što mi je jako drago. Kultura nam je postala puno uspješnija od sporta. Usporediti film i nogomet... to je slika zemlje koju vode neki primitivni ljudi. Sport nije zadnjih 17 godina imao nekih uspjeha, kultura je imala. A koliko se ulaže u kulturu? Identitet jedne zemlje je njena kultura, a ne trčanje za loptom. No, svagdje je uglavnom tako, ne samo kod nas. Kod nas se čak smanjuju davanja novca za kulturu. Razgovarao sam neki dan s ministrom Šipušem da se poveća novac za kulturu, jer stvarno imamo rezultate. U lokalnim zajednicama načelnik bolje razumije bacanje kamena s ramena nego kulturu, nažalost.
Odete li u Liku vaših roditelja?
- Ima jedna kuća gdje sam snimio film “Ćaća”. Pokraj Gospića, kuća maminih roditelja. Lika je divna, još uvijek pomalo divlja. Meni paše ta divljina, a ljudi su super. Sjajni.
Vi niste divlji...
- Ovisi o situaciji...
Imamo izvrsnih novih, mladih režisera...
- Stvorena je dobra situacija, pogotovo otkad postoji HAVC, Hrvatski audiovizualni centar. Na tome nam zavide svi iz regije. Kao i u cijelom svijetu, ljudi koji rade dobro nemaju nikakvih problema. Imamo desetak ljudi, redatelja, koji rade stvarno dobro. Poštujemo se međusobno, nebitne su njihove kreativne intencije ili njihovo političko opredjeljenje. U Hrvatskoj je sada, što se tiče filma, najzdravija situacija od svih zemalja bivše Jugoslavije.
Ali čitam o povremenim napadima na HAVC...
- Ljudi koji napadaju HAVC su najmračniji soj ove zemlje. Frustrirani. Svi mi znamo koji su to ljudi. Oni bi htjeli da se hrvatski film vrati u onu sobicu u kojoj se radilo filmove po političkoj podobnosti. To više ne može proći. Mislim da je HAVC uspješan model po kojem bi trebalo organizirati i mnogo veće sisteme u državi. Znate kako mi izgleda napad na HAVC? To je kao kad bi neka budala uzela kramp i pokušala razorati naše sjajn –e autoceste. Ne može.
Kandidatura za Oscara?
- To sad zahtijeva jako puno novca. Mi nemamo jako puno novca, ali imamo sreću jer svi koji su gledali film u Americi govore o tom filmu da ima “AA” predikat, što znači da zaista možemo ući u službenu nominaciju. Nama je cilj ući u nominaciju. Ima mnogo jakih filmova ove godine. Bit će to velika “tuča”. No, imamo izgleda biti pobjednicima i u tom “fajtu”. To je ogroman posao koji će trajati do kraja prosinca, mislim. No, to je i uzbudljivo, a i zabavno... zapravo.
Zvizdan je pripeka... udara ravno u glavu...
- To je moment kad je sunce nepodnošljivo, bolno. Tad su ljudi najluđi. Ali, ta ludost može biti i dobra i loša. Nastaje, u filmu, velika borba. Ljudi se bore da odolijevaju kako ne bi bili najlošiji. To najlošije ide iz nečeg što je ukorijenjeno u njima a da to oni sami i ne znaju. Mi u filmu pratimo tu”jeku boli” koja se razvlači kroz tri desetljeća. Francuzi imaju također zvizdan, zovu ga “olovno sunce”. Sunce, izvor naših života biva nepodnošljivo, jer ljudi unište takve trenutke.
Jeste li razmišljali otići živjeti i raditi u inozemstvu?
- Počeo je lov na mene, osjećam to. Nazivaju me Amerikanci. Amerika je genijalna zemlja za raditi filmove. Ne mistificiraju, ne kompliciraju, ne sastanče dugo. Sve se dogovori za nekoliko minuta. To je velika prednost. Vidjet ćemo što će biti...
Možete li pristojno živjeti od 9 filmova u 15 godina?
- Ne, ne. Samo od filmskog rada ne mogu. To mjesečno ispadne puno manje od prosječne hrvatske plaće. Naravno, ja ne uzimam četvrtinu filmskog budžeta kao svoj honorar...
Kako je vaše malo dijete, Lola? I njezina mama?
- Obje su sjajno. Sad počinje čarobno doba: odrastanje naše Lole. Igra mame i tate s djevojčicom.
Vjenčali ste se prošle godine u predivnoj crkvici Svete Foške kod Vodnjana...
- To je jedno posebno mjesto puno dobre energije, a nije komercijalizirano. To je crkva kakva bi religija trebala biti: asketska, ponizna i elementarna. Helena me tamo prva dovela. Stao sam iza poznatog zida te crkve osjetio neku čudesnu energiju i rekao: to je to. Mala Lola će dobiti crkveno ime - Foška. Lola Foška Matanić. Mama Helena, tata Dalibor.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....