Prošlo je 12 i pol godina od smrti dubrovačke studentice Ivane Obad (20) koja je poginula u prometnoj nesreći kraj Bosiljeva kao suputnica u jurećem Ferrariju. Prošlo je i 11 godina od podizanja optužnice zbog te tragedije protiv automobilista Marina Čolaka (38) i Dalibora Opačka (44).
Prije nepunih 10 godina dvojica optuženih su na početku suđenja negirali krivnju svaljujući odgovornost jedan na drugoga. Ponovili su to i u ponovljenom postupku nakon što je prvostupanjska presuda ukinuta, pa je donesen i novi pravorijek koji je lani ukinuo Visoki kazneni sud. Tako da je suđenje za smrt Ivane Obad doslovno na istom mjestu kao i prije jednog desetljeća – na početku i započelo je na isti način riječima: ‘Nismo krivi‘.
Tromost pravosuđa kao dodatni šamar obitelji Obad, bila je vidljiva već na početku jer je nakon podizanja optužnice 2012. godine spis inicijalno stajao u ladici karlovačkog suda 323 dana, pa je prebačen na zagrebački Općinski kazneni sud gdje su obojica osuđena na tri godine zatvora.
Potom je riječki Županijski sud presudu srušio pa je krajem 2018. suđenje ponovno počelo u Zagrebu, ali se sud ubrzo proglasio nenadležnim pa je spis završio na Županijskom sudu u Karlovcu, da bi potom, odlukom Vrhovnog suda, predmet bio delegiran ponovno u Zagreb, ali na Županijski sud koji je Čolaka osudio na dvije godine zatvora, a Opačka oslobodio krivnje. I ta presuda je ukinuta zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.
Na ovom trećem suđenju na Županijskom sudu u Zagrebu, pak, predlažući dokazne prijedloge, na kraju su se umjesto neposrednih saslušanja dvojice svjedoka nesreće, a koji su dosad već četiri puta ispitivani u tužiteljstvu i na raspravama, složili se da će se njihovi iskazi, ipak, pročitati.
No, zato će na iduću raspravu biti pozvan sudski vještak Zvonko Ivašić, koji je 2014. izradio osnovni vještački nalaz, pa je godinu poslije dao dopunu kada je na dva ročišta ekstenzivno odgovarao na pitanja, a potom je i 2018. i 2021. na istu temu dao niz odgovora na pitanja koja su mučila obranu, tužiteljstvo i sudsko vijeće. Nakon što se sasluša Ivašić, odlučit će se o prijedlogu za rekonstrukcijom nesreće na mjestu gdje se tragedija dogodila.
Podsjetimo, na prethodnom suđenju nekad dobri prijatelji u sudnici su se oslovljavali riječju "gospodine".
- Žao mi je što je do nesreće došlo i što je Ivana poginula. Mi smo bili vezani, godinu dana u vezi, bila je ujedno i moja stanarka i živjela je u mojoj kući. Teško mi se nositi sa smrću. To mi je najgore od svega. Volio bih da mene najradije nije bilo u tom trenutku. Ne razumijem kako sam uopće preživio. Neposredno prije nesreće vozio sam se na pristojnom razmaku iza Forda koji je vozio Hrvoje P., brzina je bila 180 ili 200 km/h. Vozeći se zavojima, mijenjali smo prometne trake i nismo se vozili paralelno. Ulaskom na čvor Bosiljevo, Opačak je vozio iza mene, visio mi je na ‘štosdemferu‘ i dobio sam udarac u stražnju desnu felgu koja je jedina nakon nesreće ostala čitava. Mogao sam birati hoću li na ogradu, koja bi nas probila, ili na livadu i ući prednjim dijelom, a da se ne prevrnem. Nažalost, koban je bio rinzol koji nas je okrenuo. Bio sam cijeli slomljen i ne mogu vjerovati da sam ja ispao krivac, a gotovo sam poginuo u nesreći. S tim se ne mogu pomiriti. Istina je da sam kriv za brzinu, ali nesreću nisam prouzročio. Da je gospodin Opačak držao pristojan razmak, ništa se ne bi dogodilo. Kad me Nissanom udario u stražnji dio, pokušavao sam izbjeći nesreću - branio se od optužbe u sudnici svojedobno Čolak, podsjetivši da i dalje trpi zdravstvene posljedice nesreće jer je imao niz prijeloma, puknutu vilicu, zube... Odgovarajući dalje na pitanja, Čolak je dodao i da je dodatna kilaža u njegovu autu bila mana.
- Uzeo sam felgu i gumu gospodina Opačka i stavio sam je u Ferrarijev prednji gepek. Tako da je naprijed bilo težište prema dolje, što je dodatno otežalo moj pokušaj ispravljanja auta nakon udarca - zaključio je Čolak. Pitanje mu je postavio tad i suoptuženi Opačak kojeg je zanimalo, među ostalim, sjeća li se što mu je nakon nesreće govorio, kao i godinu dana poslije kad su se sreli u Opatiji.
- Nakon nesreće si mi rekao: ‘Što sam napravio?! Ubit će me tata‘. Sjećaš li se i Opatije, kad smo se našli u kafiću na rivi godinu poslije? Ispričao si mi se i rekao da si pogriješio - podsjetio je Opačak Čolaka koji je, pak, negirao susret: - Ja s tobom nisam uopće razgovarao 10 godina. A nisam ti niti odgovorio na poruku koju si mi poslao nakon zadnjeg ročišta na sudu. Nema smisla razgovarati nakon deset godina šutnje. Poruku i danas čuvam.
Obrana, pak, Dalibora Opačka, nakon što ju je počeo čitanjem s papira pa ga je sutkinja u tome prekinula, bila je na trenutke praćena suzama i jecajima.
- Do mjesta nesreće smo se vozili podjednakim brzinama paralelno, ja u desnoj, a gospodin Čolak u lijevoj traci. Odjednom sam primijetio da je on svojim autom došao ispred mene. Imao sam osjećaj da je dotaknuo prednji dio moga auta svojim zadnjim dijelom. Iznenadio me, a ja sam refleksno reagirao kad je Čolak krenuo udesno i mislio sam si: ‘Što radiš? Gdje ideš, čovječe Božji?‘ Kamo sam mogao u tom trenutku? Skočiti u zrak? Kontakt je bio minimalan, ja sam pustio kočnicu i micao sam se u desno, a Ferrari je izletio na livadu kad je auto dodirnuo rinzol te je eksplodirao. Stumbao sam se, prevrtao i zemlja je frcala. Suvozač i ja smo i istrčali iz auta, govorio sam: ‘Dado, napravi nešto, ljudi su unutra‘. Od silnog plamena i vatre meni su gorjele trepavice. Netko je rekao da u travi leži čovjek. Bio je to gospodin Marin. Zvali su odmah i Hitnu. Istina je da nisam vozio po ograničenju, nego nekih 150 do 160 km/h, po mojoj procjeni - prisjetio se Opačak. Na upit sutkinje želi li još što dodati, Opačak je jedva izustio: - Žao mi je što se sve ovo dogodilo. Mogu samo reći: "Ne dao Bog nikome".
Prometni vještaci su se usuglasili da razlike koje su utvrdili u brzini kretanja vozila u svojim vještačenjima ne utječu bitno na zaključak o mogućoj dinamici kretanja vozila, kao i na zaključak o mogućem izbjegavanju nesreće. Zaključili su da brzina nije bitna za način na koji je došlo do nesreće, iako se Opačak u Nissanu 350D kretao desnim trakom 205,2 km/h, a u trenutku nesreće 186,4 km/h, dok je Čolak lijevom trakom vozio Ferrari brzinom od 181,5 km/h.
Bez ikakvih problema, smatraju vještaci, obojica vozača mogla su proći zavoj da nije došlo do kontakta vozila. U suludom divljanju autocestom, Ferrari je u jednom trenutku dotaknuo Nissan pa je došlo do zanošenja te slijetanja s ceste. Čolak je ispao iz Ferrarija, kao i njegova suputnica Ivana, a vozilo se potom zapalilo.