Nešto više od 22 godine od ubojstva bankara Ibrahima Dedića na kućnom pragu u Zagrebu, donesena je prva, nepravomoćna presuda na zagrebačkom Županijskom sudu kojom je Tomislav Basa, bivši časnik specijalnih postrojbi HV-a, osuđen na devet godina zatvora. Sud mu je rješenjem, s obzirom na to da je izrečena kazna veća od 5 godina, produljio istražni zatvor.
Basa se nije pojavio na izricanju presude.
I tužiteljstvo i obrana najavili su žalbu nakon što dobiju pisani otpravak presude s detaljnim obrazloženjem.
Optužnica tereti Basu da je 3. srpnja 1999., sukladno prethodnom dogovoru s još jednim nepoznatim počiniteljem, došao ispred kućnog broja 17 u Ivekovićevoj ulici gdje je živio Dedić. Na povratku bankara kući oko 22.30 sati dočekala su ga dvojica u haustoru i izrešetala iz automata, nanijevši mu brojne ozljede glave i tijela. Jedan od napadača je tada ranjen u unakrsnoj vatri i pritom je ostavio krvavi trag koji povezuje Basu s mjestom zločina.
Basa je iznoseći obranu nakon 23 mjeseca provedena iza rešetaka remetinečkog zatvora priznao tek da je bio na mjestu zločina i da je doista bio ranjen, međutim, krivnju za ubojstvo je odbacio rekavši da je pucala jedna od dvije osobe s kojima je bio u društvu, no njihova imena sudskom vijeću nije želio otkriti strahujući, kako je napomenuo, za život vlastita djeteta i obitelji.
- Nisam sudjelovao u ubojstvu gospodina Ibrahima Dedića niti sam pucao u njega. Samog događaja se ne mogu dobro sjetiti jer sam bio u lošem stanju od lijekova i opijata. Bio sam u Ivekovićevoj sa osobama čija imena ne mogu reći zbog sigurnosti svoga djeteta i svoje obitelji. Jedna od osoba mi je rekla da mora porazgovarati s tim čovjekom, ali nisam znao da će se to desiti. Oružje ja imao nisam, niti sam ga primijetio kod drugih, ali kada sam vidio oružje kod jednog od njih, bio sam šokiran i iznenađen te sam refleksnom radnjom odgurnuo cijev oružja i u tom sam trenutku propucan kroz dlan između kažiprsta i palca desne ruke. To me zaboljelo, istrčao sam van, ne sjećam se jesu li me odnijeli do auta, ali sam na križanju sa Vukovarskom izašao iz auta van i otišao kući – branio se od optužbi Basa navodeći i da je dešnjak.
Odgovarajući na pitanja svog odvjetnika Ivana Krnića, otkrio je i da je kobne 1999. bio na bolovanju, te da se prije toga liječio kod Veljka Đorđevića i Elvire Kojić.
- Imao sam depresije, noćne more, suicidalne misli i mislio sam da mi je bolje biti sa poginulim suborcima i prijateljima. Nisam mogao spavati, a i 1999. sam se oženio. Bilo je to 5. lipnja kod matičara, međutim, zbog svog zdravstvenog stanja nisam pravio planirane svatove – zaključio je Basa.
Inače, tijekom iznošenja obrane Basa se pojadao da od uhićenja, protekla 23 mjeseca živi u ćeliji od 20-ak kvadrata sa sedam osoba u nehumanim uvjetima.
- Ne mogu se koncentrirati i slabo sam pratio rasprave. Često čujem glasove svojih poginulih suboraca, a ratnih godina se slabo sjećam. Imam praznine u sjećanju i ne mogu objasniti tok događaja. Imao sam mučnine, napade panike i strah te sam kolekcionirao glasove mrtvih prijatelja. Znao sam da me netko prati i u ono vrijeme sam uzimao teške lijekove. Znao sam se srušiti, a bilo je i perioda kada nisam redovito pio lijekove pa sam to zamjenjivao opijatima i alkoholom. Ponekad nisam mogao čak ni voziti auto pa su me vozili otac i prijatelj – rekao je Basa pogledavajući u bilješke koje si je priredio u pritvoru.
Inače, tijekom suđenja među svjedocima u sudnici je ispitan i svjedok Hrvoje H. (45), čiji su iskaz doveli u pitanje Basini odvjetnici Jadranka Sloković i Ivan Krnić, smatrajući da je nelogičan i suprotan dokazima u spisu. Hrvoje H. je ispričao kako je u kobno vrijeme hodao pločnikom prema zgradi u Ivekovićevoj, kada je iz Mercedesa kojeg je vozila djevojka plave kose, izašao Dedić te odšetao prema haustoru.
- Za njim se pojavio neki čovjek, otvorio je vrata zgrade i s vrata počeo pucati. Vidio sam ga s leđa. Izašao je na rikverc, mislim da je bio ranjen, držao se rukom za trbuh, a Dedić je dopuzao do vrata i zapomagao: 'Ubili su me, ubili su me'. Taj se čovjek ponovno okrenuo i nadvio nad Dedića te završio posao. Dedić je prestao jaukati. Bili su to pojedinačni pucnji. On se udaljio brzim korakom, a ja sam na telefon razgovarao s policijom dva puta. Prvi put kad sam nazvao, predstavio sam se i rekao gdje se nalazim i da je ubijen bankar Dedić. Na to mi je policajka rekla da je vatromet u Dubravi. Prekinuo sam pa me nazvao policajac odmah nakon toga kojem sam ispričao što sam vidio i dao njemačke tablice BMW-a kojim je osoba koja je pucala pobjegla - ispričao je u sudnici svjedok Dedićeve likvidacije, navodeći da su u tom autu bili vozač i suvozač, a možda i netko na stražnjem sjedalu. BMW je uočio jer se udaljavao prebrzo u odnosu na dopuštenu brzinu kretanja kroz naselje.
Odgovarajući dalje na pitanja tužiteljice, Basinih odvjetnika i raspravnog suca, svjedok je još rekao da se nije uplašio kad se sve to događalo jer je to Ferenščica gdje je u ono vrijeme svako malo bila pucnjava. Što se tiče žene plave kose s kojom se Dedić dovezao netom prije ubojstva, svjedok kaže da ga je ona uvijek samo ostavila i otišla dalje, za razliku od te večeri kada ga je ostala čekati u vozilu.
Što se tiče vozila kojim je počinitelj pobjegao, otkrio je da je imalo ugašena svjetla, a on je otišao iza zgrade nakon što se počinitelj tamo udaljio jer je znao da je tamo slijepa ulica. U ruci bjegunca nije vidio oružje zbog položaja u kojem je on bio te činjenice da se svjedok u tom trenutku nalazio iza reda parkiranih automobila.
- Kad je pucnjava počela, pred ulazom su bila djeca. Curice stare osam, devet godina. Počele su vrištati i trčati prema meni i prijateljima. Mislio sam da je jedna i pogođena metkom jer je počela krvariti, no spotakla se o šaht dok je trčala. Počinitelj je bio srednje visine i vidio sam ga samo s leđa - opisao je još bio svjedok Hrvoje H.
Zagrepčanka M.M. koja je u vrijeme ubojstva imala 15 godina, prisjetila se u sudnici "nekog auta koji je prošao dok je s prijateljicom sjedila na klupi".
- Ne znam kako sam zaključila da taj auto ima veze s predmetom ovog suđenja. Od drveća nisam mogla vidjeti gdje se dalje kretao. Ne sjećam se marke vozila jer me to nije zanimalo. Ljudi su se sjatili prema zgradi, čuli su se pucnji, na prvu su mi zvučali kao neke petarde, a kako su ljudi počeli trčati i vikati 'Ubili su ga! Pucali su!', nas dvije smo otišle oko zgrade jer nas je bilo strah. Kad smo okolo došle do mjesta ubojstva, navirivale smo se. Bila je već tu policija, razvučena traka i vidjele smo tijelo koje je bilo napola u haustoru, ukliješteno vratima.
Tad sam prvi put u životu vidjela mrtvaca pa mi se usjeklo u pamćenje. U pratnji tate kasnije sam otišla na ispitivanje u policiju i sve mi je to bila trauma – ispričala je svjedokinja M. M.