U prometnoj nesreći koja se u srijedu oko 6:30 sati dogodila na cesti Dubrava - Podi kod Šibenika, poginuo je bivši 41-godišnji nogometaš Šibenika Dražen Gović. To je štura informacija, od koje su se, međutim, smrzli do boli svi na Šubićevcu. Od 'vječne' Željke Tadić- Štrkalj, zadužene za organizaciju rada s mladima do profesora Ivana Mikelića, jednog od prvih Draženovih trenera. Od novog trenera (i Draženova suigrača) Marka Kartela do Funcuta.
Ne vjerujemo da su drugačije reagirali ni na Poljudu, gdje se kao nadareni šibenski momčić pokušao, te potom i kao prokušani vezni igrač pokušao domoći bijelog dresa. Za Draženom jamačno tuguje i cijela nogometna Dalmacija jer je riječ o igraču, koji se sa Šubićevca kratko preselio i u susjedni Zadar i žrnovnički Mosor.
Ne tuguju samo nogometaši, već i košarkaši. Uzalud je tog kobnog jutra Govića telefonski tražio zadarski košarkaš Teo Petani, s kojim se Dražen zbližio u doba dok je Zadranin branio boje Šibenke.
- Bio je drag, pomalo raspojasan momak. S neviđenom tehnikom igre i izuzetno koordiniran. Za tren su mi se vratile slike njegova vježbanja na Šubićevcu u generaciji Marka Kartela i ostalih. Bio je pozitivan na svoj, nemojte me krivo shvatiti, poseban i otkačeni način. Ja ne mogu od tuge, a mogu tek zamisliti kako je njegovim roditeljima, koji su bili jednako zaljubljeni u njega kao sina i nogometaša. Nerijetko su dolazili na treninge, ne samo na utakmice u doba, kad je bilo jasno da će se nadareni dječak preobraziti u vrsnog nogometaša - sjeća se jedan od njegovih prvih trenera, već spomenuti prof. Mikelić.
Gović nije bio samo jedna od glavnih uzdanica Šubićevca, već i zakleti Funcut. Nije baš lako pronaći profesionalnog nogometaša koji kad ne može nastupiti, zbog kartona i ozljede, odlazi među navijače na tribinama da bi bodrio svoje suigrače.
A Gović je to radio s posebnim zanosom. Stigao se, kao i ostali Funcuti, skinuti gol do pasa te klicao "Ti jedini, ti najbolji…" svom najdražem klubu.
Ne možemo se oteti dojmu da smo katkad bili (medijski) nepravedni, što smo u doba uspješne 'vladavine' Splićanina Ivana Pudara na Šubićevcu isticali puno više nadarene Antu Rukavinu, Gordona Schildenfelda i Silvija Čavlinu nego vrijednog i maštovitog 'poslovođu' Dražena Govića.
Kako, primjerice, zaboraviti njegov pogodak iz slobodnog udarca u 88. minuti na drugoligaškom derbiju Šibenik - Pomorac (Kostrena), kad je izravno odlučio o pobjedi (2:1) svoje momčadi te osigurao plasman Narančastih u Prvu ligu.
Da ne spominjemo iduću sjajnu iduću sezonu Narančastih, kad je Šibenik na svom travnjaku sa 2:1 nadmašio europski jak Dinamo s Modrićem, Ćorlukom, Eduardom, Vugrincem, njemačkim internacionalcem Nowotnyjem i ostalima. Sezonu, u kojoj je Gović, nema sumnje, bio jedan od najboljih šibenskih prvotimaca.
Govića će se jamačno sjetiti i Hajdukov veteran Zoran Vulić, koji ga je kao trener u jednom trenutku poželio mladog Šibenčanina u splitskom dresu, a onda popustio pred stavom svog prijatelja, nažalost pokojnog Marka Slavice u stilu 'Vrati nam ga na Šubićevac. Tebi on ne treba toliko, a nas ćeš bitno oslabiti'.
Teško se oteti dojmu da je Dražen Gović trebao, s obzirom na talent i zaljubljenost u kožnatu čarobnicu, postići puno više na nogometnom travnjaku. Nisu mu se posebno osladile ni daleke nogometne 'pečalbe' u egzotičnom Bruneju i hladnoj Kanadi. Kao da ga je stalno pratila uspješnica Doris Dragović 'Malo mi za sriću triba'.
Poslije teške i tužne vijesti rasprava o tome je, dakako, posve besmislena. Ima smisla jedino ljudska, šibenska i dalmatinska poruka "Hvala ti, dragi Dražene, za sve što si dobro uradio za svoj Šubićevac i dalmatinski nogomet". I iskrena sućut tvojim najbližima.
