Republika Hrvatska neće naplatiti od tuženog Mihajla Hrastova 789.689,37 kuna jer u roku od šest mjeseci otkako je članovima obitelji njegove žrtve Bože Kozline iz Batajnice isplatila taj odštetni iznos, nije podigla tužbu protiv Hrastova, pa je postupak završio u zastari - odlučio je tako nepravomoćnom presudom u petak Općinski sud u Karlovcu. Karlovačko tužiteljstvo, čiji posao je bio to odraditi u ime države, tužbu s regresnim zahtjevom je podnijelo u sedmom mjesecu nakon isplaćene odštete, dakle mjesec nakon roka. Na isti način neće naplatiti 772.734 kuna iz drugog te 354.218 kuna iz trećeg sličnog slučaja, također jer su tužitelji u Karlovcu prekasno utužili Hrastova pa su i ti postupci otišli u zastaru.
Prvom optužnicom tada Okružnog javnog tužiteljstva u Karlovcu, u svibnju 1992. godine, započeo je kazneni progon karlovačkog specijalca Mihajla Miše Hrastova, a završio je u svibnju 2015. godine, presudom Vrhovnog suda na četiri godine zatvora zbog ratnog zločina - ubojstva 13 i ranjavanja dvojice srpskih rezervista na Koranskom mostu u rujnu 1991. godine. Hrvatsko pravosuđe u te se 23 godine kompromitiralo s ukupno sedam presuda istom čovjeku za isto kazneno djelo, a u konačnici ga je proglasilo zločincem, paralelno od njega praveći žrtvu. Jesu li ove zastare zato svojevrsna kompenzacija teško je reći, jer Hrastov od svoje mirovine i imovine teško može platiti samo jednu, a kamoli ukupno 17 odšteta kojima mu prijeti država.
Jednostavni postupci
Najduži kazneni postupak u hrvatskoj povijesti prije tri godine je formalno okončan, međutim, iz njega se do sada izrodilo točno trideset novih parničnih postupaka, kojima se ne vidi kraja. U njima su obitelji ubijenih i ranjenih srpskih vojnika, agresora na Karlovac, tužili Republiku Hrvatsku, tražeći odštete u odvojenim postupcima, a u 13 slučajeva dobili su pravomoćne presude te su im isplaćene odštete. Preostala četiri su u tijeku. Na temelju takvih presuda, RH tuži svojeg bivšeg djelatnika, tražeći da joj namiri isplaćena sredstva. Od 13, šest ih je okončano prvostupanjskim presudama, od čega tri gore spomenute u korist Hrastova zbog zastare, a druga tri za značajno manje iznose od 42.500, 198.000 i 125.000 kuna u korist države. Postupak težak 832.000 kuna na reviziji je na Vrhovnom sudu. Ukupna vrijednost svih sporova vjerojatno je viša od milijun eura, jer uza sve odštetne zahtjeve treba uračunati kamate, ali i troškove postupka, koji neće biti mali.
U naravi se radi o vrlo jednostavnim sudskim postupcima koje Hrastov nema izgleda dobiti, s obzirom na to da se radi o regresnom zahtjevu u kojemu se tužitelj Republika Hrvatska, koju zastupa tužiteljstvo u Karlovcu, poziva na pravomoćne presude ranijih postupaka, na temelju kojih su isplaćene odštete, gdje su osnove za isplate utvrđene i ne treba ih ponovno utvrđivati. Sve što tužitelj mora napraviti da bude presuđeno u njegovu korist jest podići tužbu u roku šest mjeseci od isplaćenog odštetnog iznosa, odnosno jedina Hrastovljeva šansa da dobije sud jest da predmet ode u zastaru. Upravo to se dogodilo u svakom drugom do sada presuđenom predmetu, odnosno, sva tri koja je dobio, dobio je tako.
U konkretnom slučaju, RH je na temelju pravomoćne presude iz veljače 2016. godine supruzi srpskog vojnika Vesni Kozlini, te njegovim kćerima Sanji Stupar i Marini Jakovac, prošle godine isplatio po 263.229,79 kuna, jer je predmetna šteta “posljedica kaznenog djela za koje je u vrijeme donošenja navedene presude bio pravomoćno osuđen Mihajlo Hrastov presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je u to vrijeme bio pripadnik jedinice MUP-a”. Pozivajući se na Zakon obveznim odnosima, koji propisuje da “poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje”, oni tužbom isti iznos traže od Hrastova. No, isti zakon decidirano kaže kako “pravo iz stavka 3. ovoga članka zakona zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena”. Republika Hrvatska izvršila je isplatu 8. svibnja, a Hrastova je tužila 12. prosinca.
Osim 13 predmeta Republika Hrvatska - Hrastov, još uvijek se vode četiri postupka po tužbama obitelji srpskih rezervista, odnosno preživjelih s Koranskog mosta protiv RH, pa se očekuje da će se nakon okončanja i oni preliti u tužbe države prema Hrastovu, kaže odvjetnica Iva Zlatić.
- Idemo predmet po predmet, u ovom trenutku ih sedam raspravljamo. Nije sporno da je Mihajlo Hrastov presuđen u kaznenom postupku, no u svim ovim drugim parnicama on nije mogao ni na koji način utjecati na visinu dosuđene pa isplaćene odštete. Osim toga, ti postupci protiv RH započeli su prije nego što je okončan kazneni postupak protiv njega pa je sud prihvaćao iskaze kako su ih tužitelji iskazivali, bez obzira na to što se to kasnije pokazalo činjenično netočnim, primjerice, da je bilo masakriranja, a nije ga bilo. Pokušavamo dokazati da takve stvari koje su tamo presuđene nisu točne - kaže odvjetnica Zlatić.
Brutalno granatiranje
Tužitelji iz Srbije državu su tužili uglavnom na zagrebačkim sudovima, a država je svoje tužbe preko Općinskog državnog odvjetništva uputila na karlovački Općinski sud. Predmeti na drugom stupnju mogu završiti na bilo kojem županijskom sudu u Hrvatskoj.
- Mi zbog toga nemamo evidenciju po predmetima dok nam ne dođu; do tada, znači, ne znamo ni tko je tužio ni zašto, a isto tako teško je reći kako će se ti predmeti pravomoćno okončati - napominje odvjetnica Zlatić.
Da im grad ne bude do kraja okupiran, Karlovčani mogu zahvaliti vjerojatno samo rijeci Korani i šačici branitelja, točnije 120 specijalaca i 200 temeljnih policajaca, koji su branili dva ključna mosta na Korani, jedan na Turnju, drugi na ulazu u četvrt Rakovac. Cijela desna obala bila je okupirana, na Kordun je upravo pristiglo 4500 regruta i dobrovoljaca iz Srbije, a dočekalo ih je 1500 domaćih pobunjenika, vojarne u svim dijelovima grada bile su pune dobro naoružanih vojnika tzv. JNA, ona na Logorištu imala je 50 tenkova. Karlovac je bio brutalno granatiran, a iz nekih stanova vrebali su snajperisti. Kobnog 21. rujna, u 18.04 sati, oglašena je opća opasnost. Opća bolnica Karlovac u to vrijeme je zbrinula 1800 ranjenika, što vojnih, što civilnih. Takva je bila atmosfera koja je prethodila događaju na mostu, a to su ujedno argumenti za 9 od 10 Karlovčana, koji će i danas reći da Mišo Hrastov nije zločinac, već heroj.
Most na kojem je 1991. godine ubijeno 13 srpskih vojnika. Hrastov je osuđen za ratni zločin, ali 9 od 10 Karlovčana i danas će reći da Mišo Hrastov nije zločinac, nego heroj
Prema vlastitom svjedočenju, kobne večeri Mihajlo Hrastov na mostu je s kolegom Goranom Čerkezom trebao preuzeti skupinu zarobljenika koji su transporterima trebali doći do vojarne Logorište, kako bi na okupirano područje prevezli tehniku. Putem do mosta dvojac je sreo jednu grupu zarobljenika koju su njihovi kolege provodili u PU karlovačku, gdje je trebala završiti i druga, njihova skupina. Kolega od kojih ih je preuzimao kazao mu je kako ih treba pretresti jer im je bilo oduzeto samo dugo oružje, pa je on zapovjedio Čerkezu da to obavi. Čerkez je krenuo prema začelju grupe, tamo ga je jedan od zarobljenika oborio, uzeo mu oružje, a ostali su krenuli prema Hrastovu. Uspio je povikati: “Stani, pucat ću”, ali ih to nije zaustavilo, pa je počeo pucati, braneći sebe i živote svojih kolega. Mitraljez “Ultimax” puca samo rafalno, a Hrastov nije stao sve dok nije ispucao svih 100 metaka. Sutradan ujutro prebačen je za Bjelovar te se nastavio boriti u zapadnoj Slavoniji sve do 5. ožujka 1992. godine, kada je prvi puta uhićen.
Svetozar Šarac bio je u skupini srpskih vojnika koji je preživio Koranski most i postao jednim od ključnih svjedoka optužbe. Tvrdi kako su zaustavljeni pred mostom te da su im djelatnici MUP-a naložili da se moraju predati u 10 minuta ili će biti poduzete druge mjere, a onda su to i učinili, odloživši oružje. Prešli su, prema zapovijedi, na drugu stranu mosta, sišli s njega i prešli na puteljak koji vodi prema Ribarskoj kući (tadašnji restoran nap. a.). Morali su, kaže, leći jedan do drugog potrbuške. Tvrdi da je jedan njegov kolega tu odmah zaklan, a onda i drugi koji se pobunio. To nije vidio, već zaključio. Naređeno im je da odu natrag na most, a kad su došli do sredine, pojavile su se tri osobe u maskirnim uniformama, koje su na glave navukle čarape ili nešto crno, te su počeli pucati po njima s dva ili tri metra udaljenosti. Zna da je jedan njegov kolega pogođen u trbuh pao pod most, a on je ranjen u rame i rebro, nakon čega je izgubio svijest. Kada je došao k sebi, već je bio mrak, oko njega je bilo krvi, a ljudi su ležali, ali ne tamo gdje su upucani.
Nužna obrana?
U istoj noći, oko 1.30 sati, na mjesto događaja izašli su operativci PU karlovačke te obavili djelomično fotografiranje, iz sigurnosnih razloga očevid je nastavljen u dopodnevnim satima, oko 11.30 sati. U međuvremenu, tijela su odvezena na obdukciju. Vještak sudske medicine naveo je da su svih 13 stradali djelovanjem brzih projektila. Na leđima jednoga uočene su četiri rezne rane, od čega je jedna bila ubodna, ali nije mogla biti smrtonosna.
U tako kontradiktornim iskazima dviju strana, ne samo ključnih svjedoka, te nepreciznim materijalnim tragovima, Županijski sud u Karlovcu Hrastova je triput oslobodio optužbe (1992., 2002. te 2007. godine) s obrazloženjem da je u razoružane srpske vojnike pucao u nužnoj obrani, no Vrhovni sud u tri je navrata poništavao presude i vraćao ih na ponovna suđenja. Vrhovni sud potom je odlučio izuzeti karlovački sud te sam provesti postupak, nakon kojega ga je 2009. godine proglasio krivim i osudio ga na osam godina zatvora (nakon žalbe kazna je smanjena na 7 godina). Ustavni sud tu presudu poništava dvije godine kasnije zbog formalnih razloga, odnosno jer Vrhovni sud nakon glavne rasprave nije javno objavio presudu, i to u trenutku kada je Hrastov već prepraćen na služenje kazne u Lepoglavu. Vrhovni sud kreće u novi postupak 2012. godine te Hrastovu presuđuje četiri godine zatvora, a tu će mu kaznu 2015. godine isti sud potvrditi i učiniti je pravomoćnom.
Nema nikakve dvojbe, zaključio je sud, da je “upravo Mihajlo Hrastov... ispalio u rezerviste veći broj hitaca iz mitraljeza te ih tako lišio života, a prema rezultatima provedenog dokaznog postupka... nije utvrđeno da bi optuženik tempore criminis odbijao bilo kakav napad na sebe ili život i tijelo svjedoka Gorana Čerkeza”.
- Imajući u vidu da je od kritičnog događaja, koji se zbio u izvanrednim ratnim okolnostima, proteklo gotovo 24 godine, izricanje strože kazne... ne bi bilo opravdano, kako s aspekta ličnosti optuženika i njegovih osobnih prilika, tako niti s ciljem generalne prevencije - obrazložio je Vrhovni sud.
U kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 26 mjeseci te je 14 mjeseci ranije pušten na uvjetni otpust, pa je iz zatvora izašao u prosincu 2016. godine, kada su ga dočekali deseci postupaka s odštetnim zahtjevima.