Đivo Banović je proizvod našega grada i primjer odnosa Dubrovnika prema tzv. zlatnoj mladeži.
Jer da sam ja, Miho Kocelj, sin poljoprivrednika iz Konavala, slučajno nožem ubo njega, sina poznatih dubrovačkih profesora, tadašnje Javno tužilaštvo ne bi odustalo od daljnjeg progona i sve bi imalo drugačiji sudski i životni epilog! Dobio bih barem tri-četiri godine zatvora i presuda ne bi bila sprdnja sa zakonom na suđenju koje je uslijedilo - rekao je Slobodnoj Dalmaciji u telefonskom razgovoru dubrovački ugostitelj, taksist i pomorac Miho Kocelj.
Njega mnogi Dubrovčani pamte kao prvu žrtvu incidentne osobe, kako su mnogi, u najkraćem opisivali pomorca Điva Banovića (64) koji je u utorak 29. siječnja, rano ujutro na Prijekome počinio dvostruko ubojstvo i nanošenje teških ozljeda, da bi na kraju iz vatrenog oružja presudio sebi.
Kocelja smo telefonski "ulovili" dok se nalazio u Zagrebu: iako u mirovini, još uvijek radi i zarađuje za svoju obitelj. Iako u gužvi, pristao se prisjetiti nekažnjenog mučkog pokušaja ubojstva od prije 45 godina, događaja kojeg unatoč proteku vremena nikako ne uspijeva i ne može zaboraviti.
- Bilo je to u proljeće 1974. godine, negdje između 19 i 20 sati. Tko se sjeća, zna da je to bilo vrijeme redukcija struje, zamračenja, nestašica... Šetali smo s djevojkama ili u grupicama po Stradunu, svi smo se šalili i bacali "bombice". Nisu to bile današnje petarde koje, u odnosu na ondašnje "bombice", umotane u tanke listiće papira, doslovce bučno eksplodiraju. Bacali smo ih i mladenački se smijali. Jedna je pala nedaleko od Banovića, a on je, iz tko zna kojih razloga, zaključio da sam je bacio upravo ja. Izvukao je nož, prišao mi i iz čista mira me ubo nožem! Zamislite koji je to mentalni sklop bio kad je s nožem pošao na Stradun? I bio spreman upotrijebiti ga tko zna za što sve?!
O napadu koji samo stjecajem sretnih okolnosti nije završio njegovom smrću, Kocelj je pristao u kratkom telefonskom razgovoru reći i da mu ni otac ni sin Banović nikad nisu platili kožnu jaknu koju je Đivo nožem uništio.
O ostalim detaljima nije želio ništa više. Uzimajući predah, tek toliko da udahne, priču je nastavio prisjetivši se farse od suđenja:
- Tada je profesor Banović na sudu izjavio kako će se ubuduće on malo više posvetiti odgoju svoga sina i da je siguran kako se, ubuduće, ništa slično neće dogoditi. Za tu je izjavu gotovo dobio pljesak suca i javnog tužitelja koji je odustao od optužbe te je Đivo "prošao lišo" i bez zatvora. I što se, pak, sada imaju zgražati pojedinci koji su tada sudili i u tome sudjelovali? Da je sud Banoviću tada pokazao što treba, da mu je presuđen zatvor, vjerojatno bi shvatio kakva bi to bila poruka: da društvo ne trpi nasilnike i da se više ne može tako nekažnjeno ponašati. Zbog toga bi njegov život bio drukčiji, bolji, a Grad bi danas imao još žive sugrađane..
Tragedija koja je potresla Dubrovnik odigrala se u utorak u ranim jutarnjim satima. Nešto iza 6.30 sati Đivo Banović pozvonio je na vrata kuće u kojoj, u samoj gradskoj jezgri, živjeli su roditelji njegove supruge. Ona se kod svojih roditelja sklonila nakon što je bila prisiljena napustiti svoj dom pred nasilnim suprugom. Krvavi pohod uslijedio je nakon što mu je nesretna žena najavila razvod.
Banović je prvo hicem iz pištolja ranio punicu, koja je uspjela pobjeći u sobu i pozvati policiju, a zatim je ubio punca te, na koncu, i svoju suprugu. Zatim je presudio i sebi. Ubojstva je počinio iz pištolja kojim je znao i ranije prijetiti supruzi, a iz policije su priopćili kako nikakvu raniju prijavu nisu zaprimili.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....