Koliko puta smo se posljednjih mjeseci, čitajući o slučaju trostrukog ubojice Filipa Zavadlava, susreli s formulacijom "zakazale su institucije"? Nebrojeno puta.
Pojam "institucije" tako je razliven na domenu rada policije i pravosuđa, koje se u javnosti redovito proziva a propos (ne)učinkovitosti, dok se tek ovlaš spominje ustanova koja je zapravo cijeli niz problema - barem onih tijekom odrastanja nesretnih mladića: braće Antona, Stanislava i Filipa Zavadlava - mogla "sasjeći u korijenu".
Centar za socijalnu skrb u Splitu, naime, godinama je bio upoznat s tragedijom te obitelji. Prema jednoj od ranijih izjava dugogodišnjeg ravnatelja toga Centra Ante Bjaževića, djelatnici su dobro znali što se događa kod obitelji koju su zasnovali otac alkoholičar i majka heroinska ovisnica, osoba sklona prostituciji i kriminalu, piše Slobodna Dalmacija.
Bjažević je rekao da je obitelj Zavadlav bila pod stručnim nadzorom Centra od 1997. do 2016. te da su se navedene mjere provodile "kontinuirano do 2016., kad su prestale po sili zakona, odnosno punoljetnošću najmlađeg djeteta u obitelji".
Dakle, većina razvojnog djetinjstva Zavadlavovih događala se upravo u dugogodišnjem ravnateljskom mandatu gospodina Bjaževića, budući da je na tome mjestu bio od 2002. do 2010. godine, kad ga je zamijenila Tatjana Vukman. Reimenovan je, pak, na istu dužnost 2017. godine.
Čitajući jezive detalje obiteljske tragedije, javnost je osuđivala u prvom redu Filipovu majku Etel, koja je bila loša u roditeljskoj ulozi, tukla je i zanemarivala svoje dječake, jednom je osjećajnom djetetu zaklala pticu koju je kod kuće liječio, drugom ga prilikom s trinaest godina života poslala po drogu, a potom mu dala da proba heroin kako bi ga "motivirala" da ubuduće "surađuje" u distribuciji i dostavi.
Pogled iz zavjetrine
Narod kamenuje majku i policiju, a Bjažević mirno promatra dramu iz zavjetrine. A mi pitamo: gdje je svih tih godina, dok su Anton, Stanislav i Filip bili još neokaljana dječica, bio Centar za socijalnu skrb? Zašto nisu spriječili tragediju? Zašto ravnatelj Bjažević, koji nam se pohvalio da je od 1985. bio "uključen u rad s obiteljima koje su se nosile s vrlo složenim problemima, u kojima roditelji nisu na prikladan način brinuli o djeci i bilo je nužno poduzimati mjere obiteljsko pravne zaštite djece", nije znao da nesretni Filip, koji se tad još mogao spasiti, nema knjige za školu?
Zašto nisu djecu izuzeli iz pakla u kojem su živjeli, nego su ispunjavali formu te "po svim zaprimljenim obavijestima i prijavama poduzimali mjere"?
S obzirom da o profesionalcu najbolje govore rezultati, Bjaževića je Slobodna Dalmacija zamolila za razgovor. Najprije ih je odbio...
- Gospođo, mi smo zauzeli stav da nećemo davati izjave dok traje postupak - rekao je uvježbano.
Uzvratili smo da ćemo u tom slučaju tražiti od nadležnog ministarstva odgovore koje nam on ne želi dati uz floskulu koja mu je fino poslužila kao zavjetrina za radni neuspjeh u njegovu dijelu "zapovjedne odgovornosti" kao čelnog čovjeka Centra.
Nakon toga, ipak je smekšao ton.
- Pošaljite mi mail - ponudio je pomirljivije.
I poslali smo mu mail. Pitali smo ga tko je točno radio na slučaju obitelji Zavadlav i zašto niti jedno od troje djece nije spašeno udomljavanjem ili zbrinjavanjem na drugi način, ali svakako trajnim odvajanjem od loših roditelja. Inzistirali smo na imenima i prezimenima svih uključenih u nadzor obitelji. Naravno, nije nam rekao tko snosi odgovornost za to, možda i zato što to kao ravnatelj - ne zna.
Pisanje očitovanja
"Težina ovog posla ogleda se i u okolnosti da je prisutna velika fluktuacija zaposlenica i zaposlenika. U ovom razdoblju u CZSS je zaposleno oko 10 posto stručnih radnika/ca koji su tu radili i prije pet godina", napisao je diplomirani pravnik Bjažević.
Naravno, ponovio je i svoju omiljenu mantru: "Ne možemo iznositi podatke u javnost s obzirom na odredbe Zakona o...".
Upitali smo ga osjeća li osobnu odgovornost kao ravnatelj CZSS-a što su uništeni životi svih troje sinova Zavadlav te kolateralno ugašena još tri života. Bjažević je ponovno ponudio sterilno "opće mjesto".
"Svaki neuspjeh u zaštiti dobrobiti djece proživljavamo profesionalno i osobno, to je prečesto teško dijeliti. Stoga je ljudski očekivano i nošenje s osjećajima krivnje i odgovornosti".
Na upit je li viša instancija od njega tražila očitovanje po pitanju propusta, konkretno u obitelji Zavadlav, rekao je da "stalno piše očitovanja".