Prohladnog kasnog poslijepodneva, 8. veljače 1982., rijeke mladih slijevale su se prema zagrebačkom Domu sportova. U okolnim ulicama pjevalo se "Ostani đubre do kraja" i "Dva dinara druže", uzbuđenje se osjećalo u zraku. U Velikoj dvorani te večeri nastupala je Riblja čorba, turneja im je bila gotovo zloslutnog naziva "Tko preživi, pričat će". U Zagrebu su se među mladima tada slušali Parni valjak, Bijelo dugme, svi su željeli biti na još jednom velikom koncertu.
Četrnaestogodišnja Željka Marjanović dobila je kartu za koncert od prijatelja iz razreda, oboje su pohađali Osnovnu školu Augusta Šenoe. Dječak je slavio rođendan pa je počastio desetero prijatelja izlaskom. Jednu je dobio i Željkin brat blizanac, Željko. Visoka, plavooka i svjetlokosa djevojka krasnog osmijeha, kako Željku opisuju prijatelji, na koncert je krenula s prijateljicama iz razreda.
"Bila je vesela, puna života, predrago dijete. U crkvi je pjevala kao da anđeli pjevaju", ispričala nam je njezina majka Matilda Marjanović (83). Djevojka je godinu dana glumila u Zagrebačkom kazalištu mladih, bila je odlična učenica i omiljena u društvu. Koncertu se danima veselila. Nitko nije ni slutio da će se te večeri zbiti tragedija. U strašnoj gužvi na platou ispred dvorane Doma sportova Željka će poginuti, a još 15 ljudi je ozlijeđeno. "Stradala je jadna jako. Jednostavno su joj pregazili srce", rekla nam je i danas, kao i tada, prije četrdeset godina, duboko potresena njezina majka.
Strašna nesreća mirnoj je obitelji iz kuće u trešnjevačkoj Dobrilinoj 6 uništila život. Poslije Željke, starija je sestra oboljela od Hodgkinovog limfoma i umrla, a otac je umro prije 23 godine.
"Suprug se nikada nije oporavio od gubitka. Grozno je sve. Preteško mi je", tiho je rekla i dodala kako im se nitko od organizatora nikada nije javio niti ispričao. Iako, nitko i ništa bol ionako ne može umanjiti.
Ingrid Korenčić, koja je bila Željkina susjeda, prisjeća se kako su se svi čudili da su ulazi te večeri u dvoranu zatvoreni, iako je već bilo prošlo 19 sati. Kaže da je gužva bila stravična, svi su nestrpljivo iščekivali koncert. Neki od okupljenih već su bili nervozni. I onda su organizatori otvorili vrata, ali samo jedna. Tada je nastao stampedo.
"Svi su htjeli unutra. Odmah i sad. Što prije. Nisi ni mogao hodati. Rulja te gurala. Naprijed, natrag... Guraju se, usput neki piju, neki su se već potukli. Mic po mic i već smo na betonskom usponu. Nas, nekoliko cura, držimo se za ruke, ali ne dlanovima nego ispod ruku, i tako idemo. Da nas ne sruše, da nas ne razdvoje. Neki su padali oko nas, pa su ih drugi dizali, koliko su mogli. Bili smo stisnuti jedan do drugog", priča Ingrid, koju sjećanje na tu večer uvijek iznova uznemiruje. Čulo se vrištanje. I Iris se sjeća kako je u jednom trenu izgubila ravnotežu i počela padati.
"Samo sam vidjela spasonosne ruke jednog vojnika pored mene, kako me prima i diže gore, da me ne pregaze. Užasno je bilo slušati vrištanje onih koje je gomila pritisnula na stakla od ulaza, a oni nisu imali kamo." Ona u Dom sportova nakon te večeri nije kročila.
Sonja P., profesorica hrvatskog jezika, u to vrijeme bila je brucošica na Filozofskom fakultetu. "Tada nitko od nas nije razmišljao o opasnosti. Imala sam 19 godina. Bilo je to drugo vrijeme, nije se išlo na koncerte izvan grada. Družili smo se s grupama, i kad je Čorba dolazila u Zagreb, bilo je jasno da moraš tu biti", prisjeća se. Pred dvoranom se još oko pola osam našla nevjerojatna masa ljudi. Prodano je mnogo više karata od najavljenih devet tisuća, kasnije je organizator spominjao brojku od 10.500, a na koncertu se okupilo između 18 i 20.000 gledatelja. Karte su se masovno falsificirale, preprodavale fotokopije pred ulazom u dvoranu.
"Organizatori su pretpostavili kako ima puno falsificiranih karata pa su otvorili jedan ulaz. Ušli smo u predvorje, mislim da se tada dogodila nesreća. Čulo se vozilo hitne. Nastao je stampedo, ja sam se iznenada našla pritisnuta uz jedan stup. To je trajalo pola ili dvije minute. Činilo se predugo. Počela me hvatati panika. Nikog mog nije bilo u blizini, pogubili smo se u hrpi. U jednom trenutku ostala sam bez zraka. Nakon toga, pritisak je popustio i ušla sam u dvoranu. Koncert sam preslušala, iako ga se uopće ne sjećam", ispričala nam je Sonja P., koja roditeljima nije ni rekla da je bila na koncertu jer je bila sigurna da bi joj zabranili izlaske. Drugi dan je zbog bolova otišla liječniku i doznala kako ima napuknuće tri rebra.
"Da je pritisak potrajao još pola minute, tko zna bih li i ja preživjela? Ostao mi je otad strah, fobija od velike skupine ljudi", iskrena je Sonja.
Mnogi su ostali ispred vrata, u kaosu su ulazili i oni s falsificiranim kartama, neki bez karata. Kako je gužva postajala sve veća pred ulazom, tako su se počeli stvarati "valovi", kada bi oni otraga pokušavali iz zafrkancije gurati one ispred sebe. To je počelo stvarati ozbiljan pritisak na sve one koji su se nalazili ispred ulaza, ispričao nam je Željko Hilber. Redari su kroz jedna vrata puštali jednog po jednog unutra, a povremeno bi nekoliko njih guralo ostale prema natrag, što je stvaralo još veći pritisak.
"Bilo je teško disati. Počeli smo vikati neka otvore još vrata, jer će nas ovi otraga zdrobiti. Redare to nije ni najmanje diralo. Nije nam bilo jasno da nitko od odgovornih ne vidi što se događa, i ne otvaraju ostala vrata. Nakon nekog vremena pritisak sa svih strana bio je toliki da oni koji su i došli do vrata, jednostavno se nisu mogli iščupati iz gomile. Počele su ispadati i one žuto-smeđe plastične ploče pored ulaznih vrata od silnog pritiska ljudi. Tek tada je valjda netko iznutra shvatio što se vani događa, i probali su nekako otvoriti i druga vrata, što su nakon nekog vremena uspjeli. I tada je bilo jedva moguće ući, jer bi vas pritisak sa svih strana najčešće gurao na štok od vrata i de facto ste bili na vratima, a niste mogli ući", prisjeća se Hilber.
Nesreća se dogodila u trenutku kada je masa gledatelja krenula uz betonsku stazu prema ulaznim vratima. U gužvi Željka Marjanović pala je na betonsku stazu. Tu su je primijetila dva mladića koja su je izvukla iz gužve i pružila prvu pomoć. U međuvremenu, liječnici hitne pomoći pokušavali su se probiti do djevojčice. Iako su uspjeli, na putu prema bolnici nesretna Željka je izdahnula. Nitko na koncertu nije znao da se dogodila tragedija, i Riblja čorba je održala nastup. Naši sugovornici kažu da nakon svega nisu ušli u dvoranu nego su bili doslovno silinom ugurani u nju. Ingrid nam kaže da joj kartu nisu ni pogledali. Ne bi ni mogli jer nije ni mogla dići ruku od silne gužve, a kartu je u tom metežu potpuno izgužvala.
"Čula se hitna. Pomislila sam da je nekom pozlilo, pili su dečki, i to dosta. Bilo nam je samo važno, čekamo Čorbu. Dvorana je puna, prepuna..." Tada se pronio glas od jednog do drugog posjetitelja da se nešto se dogodilo, da je djevojka pala. Ali nitko nije previše mario. Koncert je počeo, a nakon 2 ili 3 bisa, Ingrid se više ne sjeća točno, bilo je gotovo. Nitko od benda ništa nije rekao, kažu nam naši sugovornici. Tek sutra su iz novina sve saznali. Iako je Željka umrla prije početka svirke, sviralo se i divljalo dobrih sat vremena, ako ne i duže, prisjećaju se posjetitelji. Stampedo je bio i na završetku koncerta, ali ovaj put su bila otvorena sva vrata.
"Sutradan me dočekala tužna vijest. Ta djevojka je smrtno stradala. Željka... moja susjeda. Ja sam iz Gredičke. Tada smo se družili po parkićima. Naš je bio Zelenpark, Zorkovečka ulica. Sjećam se, došli smo tamo drugog dana s lampašima, plakali i dugo u noć bili smo tamo. Njena škvadra", kaže nam Ingrid i dodaje kako su se još nekoliko godina nalazili na taj nesretni dan i palili lampaše, družili se. S vremenom se društvo razišlo, svakog je odveo njegov životni put. "Čorbu više nisam slušala. Nisu oni krivi... Jednostavno više nisam mogla", kaže nam Ingrid ispod glasa.
"Od tada to pokušavam zaboraviti, ali ne uspijevam. Ugurali su me unutra na koncert, ali od šoka koncerta se ne sjećam, samo sam čekala da završi i da odem", kaže nam još jedna svjedokinja tog stravičnog događaja.
Do 22 sata te večeri Željko Marjanović se vratio kući. Zbog gužve je odustao od koncerta. Kako njegova sestra Željka nije dolazila čitave noći, majka ju je otišla tražiti. Suprug je bio u bolnici na liječenju, a ona je otišla na policiju na Trešnjevku. Rekli su joj kako njih dosta poslije koncerta neće doći kući, da se ne uzrujava i neka pričeka jutro. Onda je otišla u Vinogradsku bolnicu. Ništa. Na hitnoj su joj rekli "dođite, da vidite". Bilo je pola osam ujutro drugoga dana. Majka je prepoznala svoju Željku po stvarima... Javno tužiteljstvo nakon nesreće izdalo je zahtjev za provođenje hitne istrage protiv nepoznatih odgovornih osoba u povodu smrti Željke Marjanović. Nalaz liječnika potvrdio je smrt Željke Marjanović, nastalu uslijed rupture (prskanja) srca prouzročenog snažnim vanjskim pritiskom. Prema nalazu, na njoj nema otisaka gaženja niti prijeloma.
Na konferenciji za novinare Josip Šliber, tadašnji sekretar Gradskog SUP-a, rekao je da uzroci ove nesreće leže u propustima organizacije koncerta. Prodano je mnogo više karata od najavljenih devet tisuća, tako da se na koncertu okupilo između 18 i 20.000 gledatelja. Većina njih je ostala ispred vrata, jer su ušli gledatelji s falsificiranim kartama, kao i oni bez karata. Objavili su da nije bilo ozbiljnijeg kršenja javnog reda i mira, a to znači da nije bilo ni razloga da policija intervenira niti da se zove naknadno pojačanje. Ante Vrdoljak u to vrijeme bio je direktor Doma sportova.
Organizatori nastupa Riblje čorbe u Zagrebu bili su Koncertna direkcija i Dvorana sportova. Vrdoljak, danas u mirovini, rekao nam je kako je uvijek žalosno kad ode mladi život i da mu je i danas žao zbog tragedije. Kaže da su policiji najavili veliku posjećenost koncertu i prodaju oko deset tisuća karata. Prodali su ih točno 10.550. Dvaput su tražili osiguranje od Službe javne sigurnosti na vanjskim dijelovima dvorane, a u Domu sportova su udvostručili broj redara. Bilo ih je ukupno četrdeset i jedan.
"Učinili smo sve što smo mogli. Održavanje reda izvan Doma sportova u domeni je policije, a znate kako policija nikad nije kriva. Bila je istraga i utvrdilo se da organizator ne može odgovarati za stvari izvan dvorane." Vrdoljak nam je rekao da, koliko se sjeća, iako to nigdje drugdje nismo našli zapisano, djevojci je pozlilo zbog epilepsije i zato je pala. Dvaput su prije koncerta organizatori zvali policiju. Te večeri policije nije bilo u pola sedam, pa su zvali broj 92 na Trešnjevki. Došla su dvojica službenika, ali su se "negdje izgubili", kako su tvrdili redari. Onda su iz Doma sportova opet zvali i došla je dežurna ekipa. Vozila hitne pomoći te večeri nije bilo uz dvoranu, jer su organizatori bili obavezni imati ih samo kad su bile međunarodne utakmice. Za koncerte ne. Vrdoljak i suradnici saznali su za nesreću tek kad im je SUP rekao da prekinu koncert. Tada su to i učinili, iako su strepili da to ne izazove incident pa publici ništa nije rečeno.
Danas pokojni basist Miša Aleksić u autobiografiji "Uživo" prisjetio se zagrebačkog koncerta 1982. godine. "Kada smo izašli na pozornicu i zasvirali, odmah se vidjelo da će to biti još jedan veliki trijumf "Riblje čorbe". Publika je, ne samo u zboru pjevala sve naše pjesme, od početka do kraja, nego je u valovima plesala kao u transu." A onda se potkraj koncerta odvio najgori mogući scenarij. Svjetla su se u cijeloj dvorani odjednom upalila, a na pozornicu su se popeli uniformirani policajci i ljudi u odijelima strogih lica. Dok se Miša bunio da koncert nije završen te kako planiraju još bar dva bisa, prišao mu je mlađi čovjek u odijelu i hladno mu rekao na uho: Gotovo je. Koncert je završen. Dogodila se tragedija, velika tragedija. Molim vas da odmah siđete s pozornice.
"Bez obzira na to što to od nas nitko nije zahtijevao, ljudski smo bili spremni preuzeti odgovornost za smrt Željke Marjanović, koja je tada samo željela biti dio naše publike, i ništa više. Nažalost, to joj se nije ostvarilo. Nečijim krajnjim nemarom i zbog velike neodgovornosti ugašen je život djeteta koje je tek, ustvari, počelo živjeti. Ni poslije toliko godina ne mogu zaboraviti niti se otrgnuti od pomisli kako je mala Željka izdahnula baš na našem koncertu, dok smo mi na sceni - svirali", napisao je Aleksić 2011. godine.