KLJUČNI USKOKOV SVJEDOK 'Ministar mi je rekao: Budite ljubazni i dajte Georgu ona dva milijuna'

“Nekoliko dana nakon što sam Georgu Gavriloviću spomenuo da na računu imam 2 milijuna DEM koje je vratio arapski trgovac oružjem Mohamed Salem, Gavrilović mi se u ranim jutarnjim satima, oko 8 ujutro, pojavio na ulaznim vratima s tadašnjim ministrom financija Jozom Martinovićem.

Martinović mi je zahvalio i rekao mi da mu je njegov pomoćnik Joško Zavoreo rekao što sam učinio za državu te da je to velika stvar. Nakon toga mi je, pak, rekao: ‘Budite ljubazni i taj novac koji vam je na računu prebacite na račun koji će vam dostaviti Georg’. To što mi je ministar rekao nisam dovodio u pitanje, nego sam mu odgovorio da ne brine i da ću učiniti kako on kaže.

Čitavo to vrijeme Georg je samo šutio, nije ništa komentirao. Čitav posjet je jako kratko trajao, a kada su krenuli prema izlazu, Georg je sam kratko rekao kako će mi dostaviti broj konta.”

Triler

Je li doista ovako, pod okolnostima koje više nalikuju špijunskom i političkom trileru nego priči o kupnji poduzeća, početkom rata, 1991., prodan, odnosno poklonjen prehrambeni gigant vrijedan oko 67 milijuna DEM, enigma je koju će uskoro trebati početi rješavati zagrebački Županijski sud na kojem će se nakon ljeta odlučivati o optužnici koju je USKOK podignuo protiv Georga Đure Gavrilovića (76), sadašnjega vlasnika Mesne industrije Gavrilović.

USKOK tereti Gavrilovića da je početkom rata nagovorio tadašnjega ministra financija Martinovića da mu posudi 2 milijuna DEM iz tajnoga fonda za kupnju oružja pod embargom, a kako bi državnim novcem od države kupio njezinu tvrtku. Gavrilović je tijekom istrage porekao krivnju te se na ispitivanju branio šutnjom. Jedan od ključnih USKOK-ovih svjedoka, osoba koja je izrekla ranije citirane navode, u to vrijeme, 1991., suvlasnik kultne zagrebačke diskoteke The Best Ivica Papeš, istražiteljima je ispričao kako je upravo on 1991.

Georgu Gavriloviću po nalogu ministra Martinovića uplatio 2 od 3 milijuna DEM za koje je zagrebački Trgovački sud prodao nekoliko tvrtki bivšega SOUR-a u stečaju. Međutim, osim svoje riječi, Papeš je USKOK-u predao i potvrde i uplatnice da je sa svojega računa novac doista i platio.

Papeš je ispričao kako se početkom devedesetih počeo družiti s Gavrilovićem i njegovom suprugom Gretom te da su ga oni više puta pitali može li im on posuditi novac za kupnju tvornice. Naime, Trgovački sud je 1991. prihvatio ponudu Gavrilovića kao jedinoga ponuđača da tvrtku u stečaju otkupi za 3,305.000 DEM, no novac je trebao uplatiti u roku od 90 dana. “Nakon potpisa ugovora 11. studenoga 1991. u tri sam navrata kontaktirao Gavrilovića”, ispričao je stečajni upravitelj Slavo Boras, koji zaključuje da Gavrilović novca nije imao jer mu je rekao da ne može dobiti nikakvo bankovno jamstvo.

“Pitao me kako može doći do novca, a ja sam mu rekao da se snađe jer je u protivnom priča gotova”, ispričao je Boras, koji kaže da je treći susret imao s Gavrilovićem kada je rok od 90 dana već bio istekao, a kupac novac još nije bio uplatio. “Rekao sam mu da je rok istekao, da je gotovo i da se raskida ugovor. On je na to problijedio, bilo mu je loše i izgledao je tužno. Molio je da pričekamo još nekoliko dana, da će nabaviti novac. Nije rekao od koga, ali mi je napomenuo da ima povjerljive prijatelje i da će se snaći”, tvrdi Boras. Prema riječima Papeša, do čitavoga obrata došlo je sasvim slučajno.

Bez novca

Naime, i on je pričao kako su Georg i Greta do njega dolazili te su govorili kako nemaju novca za kupnju tvornice, kao i da su ga pitali može li im posuditi taj novac, na što je on rekao da nema toliko novca. “Pričali su da im se približava rok i da ih stišću stečajni sudac i stečajni upravitelj. Izgledali su tužno, a ja sam ih i tješio”, kaže Papeš, koji je pak u jednom trenutku bračnome paru samo spomenuo da na računu u Njemačkoj ima 2 milijuna DEM, ali državnih, te im ih ne može posuditi. Kako se, pak, taj novac našao na Papešovu računu posebna je priča.

Naime, nekoliko mjeseci prije Ministarstvo financija je putem doznake na jedan račun u Njemačkoj za “živežne namirnice i kućne potrepštine” uplatilo 2,5 milijuna DEM. Novac je bio uplaćen s računa tajnoga fonda u Villachu gdje je Republika Hrvatska imala novac namijenjen za “potrebe obrane i zaštitu suvereniteta države”. Novac je, pak, uplaćen međunarodnom trgovcu oružjem Mohamedu Ibrahinu Salemu i, naravno, nije bio za “živežne namirnice”, već za kupnju oružja na crnome tržištu, s obzirom na to da je RH tada bila pod međunarodnim embargom.

Međutim, Salem niti je isporučio oružje niti se više javljao pa je Papeša, prema njegovim riječima, Joško Zavoreo zamolio može li stupiti u kontakt sa Salemom te ga zatražiti ili oružje ili povrat novca. Papeš dalje tvrdi kako je u Njemačkoj uspio pronaći Salema te mu je Arapin vratio 2 milijuna DEM, a obavezao se vratiti i preostalih pola milijuna.

Odakle je, pak, Gavrilović skupio treći preostali milijun DEM nije poznato, no novac je ubrzo uplaćen državi. Kao svjedok je tijekom istrage ispitan i Martinovićev sin, Krešimir, s obzirom na to da je Jozo Martinović umro 1994. Mlađi Martinović, međutim, prisjetio se kako mu je otac početkom devedesetih rekao sa zadovoljnim osmijehom na licu da je “riješio Gavrilović”, odnosno da je dao 2 milijuna DEM da se tvornica kupi. NIje rekao kome ni kako, međutim, kaže Martinović, nakon očeve smrti Gavrilović ga je nazvao te rekao da ga želi upoznati. “Rekao mi je da je moj otac bio korektan i čestit čovjek te da su njih dvojica napravili dobar posao za Republiku Hrvatsku.”

Vraćanje duga

Nakon što je uplatio 3 milijuna DEM za preuzimanje tvrtke, Gavrilović je, prema iskazu Gajura Idrizija, prodajom samo jednoga prostora tvrtke u Tkalčićevoj namaknuo 530.000 DEM. “Kupio sam od njih, mislim 1992., jedan prostor u Tkalčićevoj za 530.000 DEM. Ja sam nudio 400.000, a Gavrilovići su tražili 600.000. Rekao sam im da je nelogično da traže toliko kad su čitavu tvrtku kupili za 3 milijuna DEM.

Na kraju smo se našli na oko 530.000 DEM”, rekao je Idrizi, koji kaže da je novac po nalogu Grete uplatio u austrijskoj banci na račun koji mu je ona dala. No, nije se radilo ni o državnom računu nego o računu jednoga drugoga trgovca oružjem od kojega je RH kupovala oružje - Izraelca Joshue Waldhorna. Budući da je pronađen dopis Joze Martinovića Gavriloviću u kojem mu ovaj daje upute kako da Waldhornu uplati novac, USKOK sumnja da je Gavrilović na ovaj način vraćao državi ilegalnu pozajmicu.