U
Ž
I
V
O
Bijeli lampion u znak tuge, boli, ali i sjećanja na tragično preminulog Gorana Šarića gori pokraj ceste na izlazu iz Vinkovaca, gdje je u subotu oko 6,15 sati okončan život ovog 40-godišnjeg supruga i oca dvije maloljetne djevojčice iz Privlake. Samo 15-ak kilometara dalje od mjesta ove tragedije, koju je izazvao sada već bivši ministar obrane Mario Banožić, koji se još uvijek nalazi u jedinici intenzivnog liječenja KBC-a Osijek s teškim tjelesnim ozljedama, u Privlaci tuga i nevjerica zbog još jednog izgubljenog mladog života.
U kratkom vremenskom roku ovo je mjesto unazad nekoliko mjeseci u prometnim i drugim nesrećama ostalo bez četvorice svojih mladih ili mlađih žitelja. Stoga je i jasno zašto je u Privlaci teško naći sugovornike na još jednu bolnu točku. Puno je svijeta u nedjelju oko 11 sati izašlo iz mjesne župne crkve sv. Martina, kojega su trebali u subotu svečano obilježiti i proslaviti, ali je Goranova pogibija utihnula slavljeničko raspoloženje. Ljudi su uglavnom šutke odlazili svatko na svoju stranu, tek su poneki uspjeli procijediti kako je velika žalost među njima. Ni župnik nije bio raspoložen za razgovor s novinarima.
No zato je Marko Vidović, umirovljeni nastavnik fizike i kemije u mjesnoj osnovnoj školi odlučio malo otvoriti dušu i reći koju lijepu riječ o Goranu, dati njegovom imenu i prezimenu počast kroz njegove vrline koje za života iskazivao svima oko sebe.
- Uvijek kada netko mlad ode svi govorimo kako je bio dobar, ali Goran je stvarno bio takav. Uljudan, pristojan i vrijedan čovjek, kojeg poznajem još od djetinjstva, jer sam mu predavao kemiju, fiziku, prvu pomoć i obranu i zaštitu, a bio sam mu i trener u našoj rukometnoj sekciji. Nikada nisam čuo nikoga tko je na njega imao bilo kakvu primjedbu, a uvijek se isticao odgovornim društvenim ponašanjem. Kada nas je ljetos poharalo nevrijeme i kada su nam kuće ostale bez krovova, on je išao redom i uz svoj posao od kojeg je živio dodatno i pomagao ljudima da se saniraju posljedice nevremena, kazao nam je Vidović o svom bivšem učeniku i sumještaninu.
- Sjećam se da je još u osnovnoj školi govorio kako će ići na neki zanat. Bio je dobar, vrlo dobar učenik i uvijek je pričao da će završiti za nekog majstora. Bio je, inače, dobar rukometaš, iako je bio dešnjak ja sam ga koristio na desnom krilu, gdje se isticao svojim izvijanjem i ubojitošću, pa sam mu govorio da bi trebao otići u neki ozbiljniji klub trenirati, da ima perspektivu, ali on mi je rekao da se od rukometa ne može živjeti i da mora završiti neku tehničku školu. Tako je i bilo. Svi ga znamo kao cijenjenog i poštenog majstora. Znam da je jedno vrijeme bio i u Njemačkoj. Što reći, cijelo selo je u šoku, zovemo jedni druge i kukamo si međusobno, jer je ovo već četvrti izgubljeni mladi život u kratkom razdoblju. Velika je to tuga, naglasio je naš sugovornik, kojemu nije jasno kako je i zašto došlo do te nesreće.
Veli da je u subotu ujutro ustao prije 6 sati i bio je vani. Bilo je maglovito, ali kaže da to nije bila neka osobito gusta, već rijetka magla. No to je bilo u selu. Nesreća se dogodila na otvorenoj cesti, gdje magla uvijek bude gušća i jača. Bilo kako bilo, jedan je mladi život ugašen, jedna je obitelj ostala bez važnog i voljenog člana, potpornog stupa, djevojčice i supruga su ostale bez oca i muža kojega su obožavale, kao i on njih.