Ni nakon 24 godine i četiri mjeseca od trostrukog ubojstva u Kutini kada su ubijeni vlasnici mjenjačnice, supružnici Renato Serdarušić i Ingrid Šipek te njihov zaposlenik Goran Cvrtek, taj svirepi zločin nije riješen. Naime, na Županijskom sudu u Velikoj Gorici, u ponovljenom suđenju donesena je nepravomoćna presuda – za jedne pravedna a za druge nepravedna.
Marka Grgića, koji je na optuženičkoj klupi ostao sjediti sam nakon što je pred kraj suđenja velikogoričko tužiteljstvo odustalo od kaznenog progona protiv Neđe Ajdarića zbog nedostatka dokaza, sudsko vijeće na čelu sa sutkinjom Natašom Brleković oslobodilo je krivnje. Članovi obitelji ubijenih napustili su sudnicu čim su čuli pravorijek "oslobađa se optužbe", a troškove suda i branitelja, kako to obično biva kad su u pitanju oslobađajuće presude, platit će porezni obveznici.
- Je li optuženi Grgić počinitelj ili ne, to on sam najbolje zna. Oslobađajuća presuda je donesena nakon detaljne kritičke analize ama baš svakog dokaza. U ovom postupku ne postoji zatvoreni krug indicija koji bi, zaokruživanjem, ukazali na optuženog kao počinitelja ovog stravičnog kaznenog djela. Netko je rekao hoće li sudsko vijeće moći spavati nakon ovakve odluke, ali mislim da je vijeću daleko lakše nego počinitelju. To kazneno djelo je bilo dobro organizirano te odrađeno profesionalno i vrlo bešćutno.
Tijekom sudskog postupka ispitano je 14 svjedoka i pročitano ukupno 19 svjedočkih iskaza. Devet svjedoka je u međuvremenu umrlo. Provedeno je ukupno pet vještačenja od daktiloskopskog i balističkog preko sudsko-medicinskog i psihijatrijskog do telekomunikacijskog i svi vještaci kao i svjedoci su više puta ispitivani – rekla je obrazlažući presudu sutkinja ujedno se osvrnuvši na cijeli tijek te pravosudne trakavice. Jer prvo je sisački sud Grgića bio oslobodio krivnje nakon zaključka da je u vrijeme ubojstva bio u BiH.
Potom je ta presuda ukinuta pa se morao u ponovljenom postupku provjeriti Grgićev alibi u vrijeme zločina kao i polica privremenog auto-osiguranja, a ujedno se pojavio i svjedok Stevo Štula koji je, kako se tek nedavno pokazalo, lagao pa su u konačnici i Grgić i Ajdarić osuđeni na 40 godina. Europski sud za Ljudska prava dao je nakon toga ‘packu‘ hrvatskom pravosuđu pa je postupak protiv obojice obnovljen na Županijskom sudu u Velikoj Gorici.
- S dokazima smo tako opet završili na početku. Prve indicije o krivnji su bile pronalazak novca u ugašenom frižideru u Grgićevoj garaži, a osim novca pronađeno je oružje i meci, ali prema balističkom vještačenju tim oružjem a niti mecima nije počinjeno ubojstvo. Na pronađenom novcu nisu pronađeni tragovi žrtava, a i brojni svjedoci rekli su da je Grgić planirao ići u BiH te da je neke zvao i sa sobom. U putovnici od onog dana postoji pečat, kao i polica auto-osiguranja – navela je još, među ostalim, sutkinja. Činjenicu da je kobne noći sa Grgićeva mobitela upućen poslije ponoći poziv žrtvi povlači za sobom pitanje zašto bi "Renata zvao u 00.13h ako ga je prethodno ubio i to nakon što si je prethodno stvorio alibi sa nizom svjedoka, policom osiguranja, pečatom u putovnici...?"
Podsjetimo, riječ je o zločinu koji se dogodio u noći sa 8. na 9. listopada 1998. kada je, prema optužbi velikogoričkog tužiteljstva, Grgić zajedno sa nepoznatom osobom, u kući u Matoševoj ulici u Kutini u kojoj su Serdarušići i Cvrtak boravili, počinio trostruko ubojstvo iz koristoljublja. Znao je gdje, tvrdi tužiteljstvo, pokojni drže novac pa je iz Škorpiona cal 7.65 mm u Cvrtaka, koji je spavao na krevetu, ispalio dva hica u glavu. U glavu Renata Serdarušića i njegove partnerice Ingrid, također je ispalio po dva hica u glavu te potom, nakon svirepog zločina, sa sobom odnio iz njihove kuće 454.050 kuna.
Grgić je u ponovljenom suđenju ostao kod ranije dana dva iskaza iz 2000. i 2006. godine pa su isti pročitani. Potvrdio je poznanstvo s pokojnim supružnicima navodeći da se družio s bratom ubijenog a potom je njihov odnos prerastao i u poslovni. Odlazio im je u kuću jer se, radeći kao kondukter HŽ-a, bavio švercom deviza pretačući kune u njemačke marke. Prisjetio se i vremena kad je Renato otvarao mjenjačnicu pa je molio da u njoj zaposli njegovu sestru, ali da je ona na kraju na Renatovu sugestiju otvorila vlastitu mjenjačnicu i zalagaonicu.
Prisjećao se svojeg poslovanja, točnije trgovanja devizama zbog čega je često odlazio u BiH jer je tamo povoljnije mogao mijenjati devize u kune i potom ih u Hrvatskoj mijenjati za nove devize. Tako je ustvrdio i da je u inkriminirano vrijeme veći dio dana proveo u BiH i na putu nazad kući.
- Zarađivao sam u razlikama na kursu. Transakcije su bile isplative i time sam se bavio. A 6. listopada 1998. Renato me nazvao telefonom pa smo se dogovorili da ću još istu večer doći do njega u Kutinu. Dočekao me na vratima, Ingrid me ponudila sokom, a Cvrtak je bio u sobi iz koje uopće nije izlazio. Renato i ja smo sjedili za stolom, malo smo popričali, novčanu transakciju smo obavili u predsoblju gdje je bio stol te sam samo zakoračio u sobu gdje je Renato vadio novac. Otišao sam nakon toga i tad sam ih posljednji puta vidio. A 8. listopada 1998. s Vinkom Zlomislićem sam trebao ići u BiH, no on se predomislio i otkazao odlazak pa sam krenuo sam u Banja Luku.
Otišao sam do čovjeka s kojim sam trebao doći sa Zlomislićem kako bi mu pomogli nabaviti diplomu, jer on je profesor i falilo mu je nešto za predavanje – ispričao je u svoju obranu Grgić, navodeći da se još sastao sa svojim bratićem nakon čega je otišao po ćevape gdje se našao s Nikom Poparićem, s kojim je trgovao devizama. Prespavao je u Banja Luci, obavio nekoliko stvari, zamijenio kune za marke te se do popodnevnih sati zadržao kod svoje tetke.
- Na putu iz BiH prema kući, zvao sam suprugu i saznao za Renatovu smrt te sam po povratku otišao njegovom bratu izraziti sućut. Odlučno poričem bilo kakvu umiješanost u ubojstvo. Renato mi je bio prijatelj kao i njegova cijela obitelj. Žao mi je zbog toga što im se desilo i teško mi je što netko može pomisliti da bih ja to počinio. A pištolj Škorpion nikada nisam posjedovao. Dok futrola za pištolj koja je kod mene pronađena kao i okviri, su iz 1991. godine i bili su u jednom vojnom kamionu iz kojeg sam ju uzeo kao suvenir.
Što se tiče streljiva nađenog kod mene, bilo je više od 36 komada te potječu iz jednog sanduka iz barutane u Bjelovaru, dok su pištolji bili iz rata s područja Pakraca i spominjem ih jer se određeni dio municije nalazio u okvirima pištolja – pravdao se dalje Grgić. Na upit tužiteljstva koliko je ukupno ljudima bio dužan novca i koliko je 8. listopada 1998. godine ponio sa sobom novca u BiH kako bi trgovao, Grgić je rekao da je bio dužan oko 300.000 DEM-a te da je preko 140.000 maraka nosio sa sobom u Bosnu.
- Tih 300.000 DEM-a je novac koji su meni uglavnom dale druge osobe, rođaci i prijatelji i to na kamatu kako bih s njime mogao poslovati. Postoje i dugovanja prema meni, od nekih 200.000 DM. Inače, novac sam u kući držao na više mjesta od garaže, sobe pa do salona kuhinja gdje je bila i mjenjačnica. A tog 8. listopada u večernjim satima u Kutini nisam bio svojim autom, nego sam bio u prolazu prijepodne. Noć s 8. na 9. listopad 1998. nisam napuštao Banja Luku – zaključio je Grgić navodeći da je suoptuženog Ajdarića prvi puta upoznao naknadno, tek u zatvorskoj bolnici.
Na pitanja tužiteljstva je odbio odgovarati, dok je na upite sutkinje pojašnjavao da je u BiH znao odlaziti i po dva puta tjedno, ovisno o dogovorima.
- Rekli ste da vas je Renato zvao 6. listopada 1998. i da ste otišli k njemu odraditi transakciju. O kakvoj se transakciji radi točno? - zanimalo je sutkinju na što je Grgić odgovorio da je on pokojnom dao kune, a on njemu u zamjenu njemačke marke, otprilike nekih 110 tisuća. Potom mu je sutkinja rekla da je u svom iskazu Vinko Zlomislić naveo da se nije složio oko kupnje diplome u BiH jer je bila previsoka cijena pa da zato nije išao s njim, na što je Grgić pojasnio da nije shvatio odmah kad su se čuli telefonski, da je taj profesor odustao od kupnje diplome.
- Pa ne bih bez veze išao u BiH – ustvrdio je Grgić.
Zatim je sutkinja izdvojila i dio iskaza Grgićeve tete koja je navela da je kod nje 9. listopada bio do 15 sati, dopunivši se da je prema svemu u Bjelovar došao tek oko 23 sata.
- Što ste radili u međuvremenu? Poslije dnevnika tog dana zovete ljude – ukazala je sutkinja pa je Grgić ispričao da je tog dana negdje oko 18 ili 18.30 sati zamijenio novac, dobio je dvije kartonske cipele pune novca, nakon čega je otišao po ćevape i nazad za Bjelovar. Obično mu je za taj put trebalo između tri i četiri sata – odgovorio joj je Grgić tvrdeći da je u vrijeme ubojstva bio na putu a nikako u Kutini.
Inače, Ajdarić je u svojoj obrani 2006., također, negirao krivnju, ali i poznanstvo s Grgićem kao i s ubijenim osobama. Grgića je upoznao tek u zatvorskoj bolnici gdje su završili zajedno u istoj sobi broj 206, a s njima su sobu dijelila još dvojica osumnjičenika među kojima je bio Stevo Štula, za kojeg su i Ajdarić i Grgić rekli da je lagao kako bi si olakšao položaj.
- Ne poznajem suoptuženog niti ubijene. U RH nisam ulazio sve do 2000. godine kad sam putovao za Njemačku. U listopadu 1998. nisam bio u Hrvatskoj, a u Kutini nisam bio nikada u životu. Ni s kim u zatvorskoj bolnici nisam imao konflikt, Grgić je postao dobar sa Štulom koji je psihopat i koji mi je svojim izjavama samo htio napakostiti – ustvrdio je odlučno Ajdarić.
Grgić i Ajdarić su, inače, bili osuđeni na 40 godina zatvora, a dok su bili na odsluženju te kazne, Europski sud za ljudska prava je 2011. odobrio Ajdariću obnovu postupka smatrajući krunskog svjedoka Stevu Štulu nepouzdanim svjedokom pa je nastavno na to Vrhovni sud i Grgiću dopustio obnovu postupka. Naime, dok je Grgić 2005. boravio u Zatvorskoj bolnici, s njim u sobi su bili Štula i Ajdarić, a nakon otpuštanja sa zatvorskog liječenja,
Štula je preko upravitelja zatvora kontaktirao sisačko tužiteljstvo i policiju navodeći kako raspolaže saznanjima o počiniteljima trostrukog ubojstva u Kutini. Ishodio si je zatvorske povlastice jer je ‘otkrio‘ da su Grgić i Ajdarić vodili tajne razgovore došaptavajući se kako su ubili troje ljudi u Kutini, a Štula, inače oštećenog sluha, je to sve navodno čuo onako nagluh dok je s njima ležao u zatvorskoj bolnici.
Na suđenju je, među nizom svjedoka, saslušana i Marija Štula, bivša supruga sad već pokojnog krunskog svjedoka Štule. Pa je tako ispričala pojedinosti o svom dugogodišnjem braku potvrdivši da je Štula bio nagluha osoba te da ju je čak i pokušao ubiti, za što je i osuđen na sedam godina. Proglasila ga je lažljivcem koji je gledao vlastitu dobrobit i bio kadar učiniti sve.
U završnim govorima Grgićevi odvjetnici Marijana Tomić i Čedo Prodanović ukazali su na brojne nelogičnosti počevši od činjenice da tužiteljstvo u promijenjenoj optužnici tereti Grgića da je zločin počinio sa nepoznatom osobom nepoznatog spola, a da se sve do nedavno ga teretilo za zločin u paru sa nepoznatom ženskom osobom. Prodanović je ukazao i na nalaz vještaka balističara po kojem su ubojstvo izvele najmanje dvije osobe, a nakon što se odustalo od Ajdarića, druga osoba više vani ne čuva stražu nego je ‘umjesto Ajdarića teleportirana u kuću žrtava‘. Također se odvjetnik bio osvrnuo i na iskaz jednog od policajaca koji su vidjeli Grgićev auto u blizini mjesta zločina.
- Policajci su te večeri, kako su rekli, u ophodnji zapisali jedino registracijske tablice Grgićeva vozila jer im se on kao jedini učinio sumnjiv, ali da su tek dva dana kasnije o tome sastavili bilješku, kad su čuli za trostruko ubojstvo. Kutina nije New York pa da su za zločin saznali tek dva dana kasnije i tek potom sastavili pisanu bilješku da su na mjestu događaja vidjeli Grgićev automobil. U takvo nešto može povjerovati samo tužiteljstvo – ironično je zaključio Prodanović. Odvjetnica Marijana Tomić je, pak, ukazala na materijalni dokaz u čiju vjerodostojnost nije posumnjalo ni Županijsko državno odvjetništvo, a koji svjedoči da Grgić u vrijeme ubojstva uopće nije bio u Hrvatskoj.
- U njegovoj putovnici stoji pečat da je Hrvatsku napustio 8. listopada 1998., istoga dana ušao u BiH te se vratio dan kasnije. Putem Međunarodne pravne pomoći provjerena je i polica osiguranja uplaćena kod osiguravajuće kuće za Grgićev Peugeot 406, s početkom osiguranja 08. listopada 1998. u 11.30, koju ŽDO također ni na koji način nije dovelo u pitanje”, rekla je Tomić podsjetivši i na balističko vještačenje kojim je nesporno utvrđeno, kaže, da su sve čahure i zrna pronađenih na mjestu ubojstva, ispaljeni iz Škorpiona, a ne iz CZ i Waltera koji su pronađeni kod Grgića.
Tezu o pronađenih 45 tekstilnih vlakana na dostavljenoj odjeći i cipelama Grgića, koja su po svojim svojstvima jednaka pojedinim vlaknima iz kuće žrtava, Tomić smatra potpuno promašenom jer vještaci nisu mogli isključiti da su pronađena tekstilna vlakna zaostala od prije događaja jer je nesporno da je Grgić prijateljevao sa pokojnim vlasnicima mjenjačnice u čijoj je kući bio dva dana prije ubojstva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....