GOST IZ NJEMAČKE IM UMRO NA RUKAMA, HITNU SU ČEKALI 40 MINUTA 'Nitko na omiškoj Hitnoj nije dizao slušalicu'

Ekipu Hitne pomoći čekali smo 40 minuta, a možda i više, da na koncu, kad je već bilo kasno i kad nam je bio potrebniji pogrebnik nego liječnik, vozilo ne bi došlo iz tri kilometra udaljenog Omiša, niti iz 22 kilometra udaljenog Splita, nego iz čak 35 kilometara dalekog Šestanovca - govore Josip i Darinka Vojnović, dok pred kućom u Dućama, suznih očiju i s nevjericom u glasu, pričaju o iznenadnoj smrti Waltera Franka, dragoga gosta i obiteljskoga prijatelja, piše Slobodna Dalmacija .

Walter je u utorak oko 18 sati doživio težak srčani udar. Nekoliko dana se žalio na bolove u lijevom ramenu, no nije se dao nagovoriti da pođe na pregled. Nije to ništa, branio se od suprugina zanovijetanja, očito sam istegao mišić igrajući se s djecom na plaži.

Nažalost, nije bio u pitanju mišić. Walter Frank, 43-godišnji Nijemac iz okolice Heidelberga i otac dvoje djece, preminuo je u kući koja mu je zadnjih osam ljeta bila više od doma. S Vojnovićima se sprijateljio do te mjere da su i na rođendane jedni drugima odlazili. Postali su, tko ne iznajmljuje apartmane teško to može razumjeti, familija. Stoga ne iznenađuje tuga koja nas je dočekala u Dućama.

- U početku je bio šok. Potpuni kaos. A nakon toga je zavladala nevjerica. Je li moguće da vozilo Hitne pomoći toliko kasni?! Je li moguće da nam se nitko ne javlja na telefon?! Walterova familija bila je izbezumljena. Na katu im umire muž, otac i zet, jer Walter je uvijek na ljetovanje išao sa širom obitelji, a nema nikoga da mu pomogne - pričaju Vojnovići i pitaju se u kakvu se to zemlju Hrvatska pretvorila.

Prvi telefonski poziv uputili su prema omiškoj ispostavi Hitne pomoći. Uzalud. Nitko im se, kažu, nije javio ni nakon desetak bjesomučnih poziva. Potom su nazvali Centar 112 odakle su ih pokušali povezati s omiškom Hitnom pomoći. Opet uzalud. Nitko se, rekoše dežurni, ni njima ne javlja.

- Svi smo zvali, mi, susjedi, svi, ali nitko na omiškoj Hitnoj nije dizao slušalicu. Vrhunac je bio kad su nam u Centru 112 rekli da Waltera strpamo u auto i da ga sami odvezemo u Omiš. Možete li vi to zamisliti?! Da čovjeka od 140 kilograma, koji se grči od srčanog udara, spustimo s drugoga kata kuće, da ga strpamo, e, baš su tako rekli, u auto i da ga onda vozimo do Omiša u koloni koja, vidite i sami, više stoji nego što se miče - ogorčeno će supruzi Vojnović.

Kriv je, našim sugovornicima je sve jasno, naopaki sustav. Ljudi, naime, rade kako im se kaže. Nekoć je i Dugi Rat imao organiziranu službu Hitne pomoći, a danas je u ljetnim mjesecima i do omiške nemoguće doći.

- Bez obzira na to što je srčani udar bio iznimno jak, Walterovoj obitelji nitko ne može dokazati da nesretnik nije mogao preživjeti. I baš to je ono najgore, i da mu se moglo pomoći, a to nikad nećemo saznati, ne bi mu imao tko pomoći, jer kad je došla liječnička ekipa iz Šestanovca, Walter je već bio mrtav - mučno će Josip i Darinka.

U Centru 112 rečeno im je kako su sve omiške ekipe Hitne pomoći na terenu, a ni splitske nisu bile na raspolaganju, pa je telefonsko navođenje ukućana, kao da se unesrećeni nalazi na vrhu Mosora, a ne u središtu turističkoga mjesta, bilo sve što su mogli učiniti u borbi za ljudski život.

- Waltera smo okrenuli na bok, te ga je naš zet pokušavao reanimirati. Iz Dugoga Rata je potom stigla naša obiteljska liječnica Senka Čudina, jer i nju smo, kad smo vidjeli da se nitko drugi ne odaziva, zvali u pomoć, pa se i ona uključila u reanimaciju. Senka je ostavila ordinaciju i pacijente, te smo joj zauvijek zahvalni, i mi i Nijemci, koji su doslovno bili zgroženi organizacijom sustava hitne pomoći u jednoj zemlji članici Europske unije. Našim ministrima puna su usta brojki, na sva zvona se hvale uspješnom turističkom sezonom, a zatvaraju oči pred činjenicom da gostima nismo u stanju ni osnovnu prvu pomoć pružiti - zaključuju Vojnovići.