Otkako su mu početkom devedesetih izdali oba albuma na CD-u, Síxto Rodríguez postao je još popularniji u Južnoj Africi. Kada je neka Amerikanka donijela njegove ploče još prije dva desetljeća u tu zemlju, publika je poludjela za njima, slušali su ih poput “Abbey Road” Beatlesa i “Bridge Over Troubled Waters” Simona i Garfunkela. Njihov neskriveno protestni štih naišao je na plodno tlo u sredini u kojoj se još donedavno zabranjivalo gledati televiziju, gdje je premijer Botha bio iznimno omražena osoba, jer je u javnim nastupima volio prijetiti prstom, a čiji se umjetnike i sportaše posvuda bojkotiralo zbog zakona aparthejda. Spominjanje urbanog gnjeva, sirotinje, droge i seksa u pjesmama bilo je zabranjeno, međutim Rodríguez je pjevao upravo o tome i nitko mu nije ništa mogao jer je živio daleko odatle. Nimalo slučajno da su u glazbenoj arhivi u Johannesburgu na jedan od njegovih albuma napisali “izbjegavati”, a posebno kontroverzan naslov izgrebali su škarama.
Živ zapaljen
Rodríguez je u zatvorenom društvu kakvo je bilo južnoafričko bio popularniji od Elvisa, pa je mnoge zanimalo što se s njim dogodilo, je li uopće živ. Stephen “Sugar” Segerman, vlasnik dućana s pločama, čuo je zgodu da se pjevač živ zapalio na nekom koncertu i umro. Od nekog je potekla i priča da je nakon dugog vremena održao povratnički koncert u Americi u jednom manjem klubu, no kako publika nije baš bila zainteresirana, on je izvukao pištolj i pucao si u glavu. Je li išta od toga bilo istina? Segerman je u uvodu za CD izdanje napisao da bi za tako nešto trebao glazbeni detektiv.
Našao ga je u novinaru Craigu Bartholomew-Strydomu, koji je obavio nevjerojatan istraživački posao. Kada je zašao u slijepu ulicu, postavio je pitanje na internetu i neočekivano dobio odgovor. Eva Rodríguez, najstarija pjevačeva kći, napisala mu je: “Moj otac je živ, u Detroitu je i možete ga kontaktirati kad god zaželite”.
To je prijelomni trenutak u dokumentarcu “U potrazi za Sugar Manom” 35-godišnjeg švedskog redatelja Malika Bendjelloula (to mu je prvi takav posao), koji se bavi tim fascinantnim slučajem, možda jedinstvenim u povijesti rock-glazbe. Film je prvo prikazan na festivalu američkog nezavisnog filma u Sundanceu, u kategoriji svjetskog filma, i tamo je dobio nagradu publike i posebno priznanje žirija. Otad pozivi na festivale nisu prestajali (možda ga vidimo i na ovogodišnjem ZagrebDoxu), najpopularniji američki kritičar Roger Ebert nazvao je film “čudesnim i inspirativnim”, a nedavno je nominiran za Oscara i nagradu Britanske akademije za film i televiziju. Bendjelloul je razgovarao s Rodríguezovim nekadašnjim glazbenim producentima Denisom Coffeyjem, Mikeom Theodoreom i Steveom Rowlandom, Clarenceom Avantom, vlasnikom izdavačke kuće Essex koja je izdala njegova dva albuma, zatim s Južnoafrikancima koji su pokrenuli potragu za njim i bili najzaslužniji za njegove povratničke koncerte u rasprodanim dvoranama, pjevačevim susjedima i znancima. Rezultat je bio dokumentarac koji se gleda poput najnapetijeg igranog filma, pa ne čudi što je posvuda izazvao takvo oduševljenje.
Priča o Síxtu Rodríguezu uistinu je uzbudljiva. Šesto dijete meksičkih imigranata (odatle ime Síxto) bio je povučeni mladić iz Detroita, koji je radio kao građevinac dok je snimao svoj prvi album “Cold Fact” iz 1970: na njemu je bila i pjesma “Sugar Man” po kojoj će ga kasnije pamtiti. Producenti Coffey i Theodore čuli su ga u nekom baru, svidjele su im se njegove pjesme, ali ih je malo čudilo što su se stalno morali nalaziti na uglovima ulica: ispostavilo se da ih Rodríguez nije imao kamo pozvati, živio je bijedno, a klonio se i ureda glazbenih kompanija.