Ma nema to veze, turbo-folk nije beogradski sound!, kaže moj prijatelj, glazbeni i filmski producent koji nas je dovezao pred klub Teatro na dnu vračarskog Aventina, blizu savskog keja. Nadomak je Savamale bogatih uspomena, savskoga priobalja, posljednje neotkrivene tajne Beograda .
Tu, na obali rijeke, mogao bi se snimati američki noir, jer je podnožje mosta nalik na holivudske kulise, ukrašeno kipovima bogova, Srba ili Grka, a ruinirane palače u kojima su se gnijezdili muzički skvotovi pa priređivale maratonske žurke imaju nevjerojatne gotičke, gotamske fasade. Oronula i ponižena zdanja nižu se kroz to carstvo vlage uz željezničku prugu sve do Iguane, kluba na samoj riječnoj obali, u ultramodernoj njujorškoj adaptaciji nekadašnje lučke hale u kojoj sad rade noćni jazz klubovi i saloni namještaja s replikama klasičnoga modernizma (Molteni, Cassina, Vitra...). Tu na terasama piješ čaj, a kuhar s propisnom visokom kapom vodi s tobom seriozne pregovore o brunchu dok se čeka isporuka svježeg baguettea.
Silikonske ljepotice
Dotle okom filozofa možeš promatrati Savu kako teče širokom maticom i bespogovorno se ulijeva u Dunav. Na drugoj obali, uz uređen kej u parku koji okružuje Muzej suvremene umjetnosti, leže splavovi, cijela flota brojna kao turska eskadra u bici kod Lepanta. Moj prijatelj, glazbeni producent koji nas je dovezao u Teatro, tvrdi da je glazbeni endem turbo-folka ondje prisutan samo na jednom ili na dva mjesta, dobro, u Crnom Panteru, razumije se, gdje kasno u noć završi svaka ponoćna terevenka. Ali inače, Beograd je polihimničan kao što je polimorfan, tvrdi on, ima tu puno više jazza nego narodnjaka.
Beograd se, dakle, kao duga mosta, izvio iznad ta dva metaforička ishodišta: jedan je stup nosač usađen ispred Iguane, a drugi u krov kuće u kojoj je smješten Teatro! Pa onda ili se izležavaš na savskoj obali, na zimskome suncu, kao zmaj s Galapagosa, dekadent i snob, ili se guraš s vašarskom gomilom na premijeru u teatarski muzički kupleraj gdje te privuklo blještavilo noćne svjetlosti velegrada.
Pošao si za povorkama silikonskih ljepotica koje po crvenom tepihu ulaze u zgradu pa se moraš upitati - dobro, ako turbo nije pravi beogradski zvuk, gdje sve ove artificijelne vamp žene nalaze gažu, gdje se svira ta muzika što je među njima proslavila tolike zvijezde, Cece, Karleuše, Seke, Bubamare... Moj prijatelj producent sliježe ramenima. “U Srbiji ima 400 televizijskih stanica, samo u Nišu osam... Sve je to medijska kreacija!”
U Srbiji ima četiri stotine televizija, a u Beogradu četiri stotine hotela evidentiranih na interenetskom rezervacijskom sajtu. Prirodno, potreban je personal da se ta golema scena animira odgovarajućim animir-damama, zaključujem iz svoje pozicije agramerskog malograđanskog inteligenta.
Ulazim u Teatro, posh diskač u crvenom plišu, gdje na stubama kod ulaza stoje u crno odjevene hostese, sve u tijesnim grudnjacima broj četiri, na visokim petama, postrojene kao husarska garda na dvorskoj paradi.
Fetišistička obuća
Usputna opaska o beogradskoj modi, kao uvid s modne revije na Knez Mihajlovoj ulici... Ove godine - definitivno čizme. Čizme neizostavno, bez obzira na godine i društveni status, osobni stil i modne predilekcije - čizme, po mogućnosti one s visokim sarama, preko koljena, jer čizme su oduvijek beogradski must, a ona kratka razdoblja pomodarskog odricanja od te fetišističke obuće u Beogradu se ionako prebrode tako da se nose demode čizme, no čim se žuto razlista modna jesen koja dopušta čizme, po ulicama centra cure stupaju kao pruski regruti...
Šteta što je radijski feljtonist Duško Radović bio previše star, izjeden moljcima, pa nije dostigao to zabilježiti dok je još dežurao na dvadeset i nekom katu Beograđanke, pa opisivao grad i gradsku faunu s visine nebodera na Bulevaru Maršala Tita, sad Bulevaru kralja Aleksandra, no da se razumijemo, ne Aleksandra Ujedinitelja, onog antipatičnog lika s pincenezom koji je vjerojatno imao vruću gej vezu s generalom Perom Živkovićem, šefom dvorske kamarile, nego Aleksandra Obrenovića koji je stanovao u Starom dvoru, u najljepšoj palači u samom centru Beograda, gdje su ga pripadnici Crne ruke izboli kavalerijskim špadama i defenestrirali, pa se sad po njemu zove ovaj bulevar, najduži u gradu...
U Beogradu žene, dakle, nose čizme u svakoj prilici, na hlače, traperice, suknju ili na golo tijelo, na večernje zabave naradije u kombinaciji s haljinom od zlatnog lamea, naravno, ako to figura može podnijeti, ali, zapravo, u svakom slučaju - cura zaista ne mora biti građena kao manekenka Bojana Barović, poznata po tome što je prije hodala - zabavljala se - s košarkašem Pauom Gasolom, a sad je s mladim, zgodnim narodnjakom Nikolom Rokvićem, pobjednikom realityja VIP Survivor koji se snimao u Maleziji...
Bojana sjedi do mene pa vidim da je savršena i na njena bedra te čizme s visokim sarama idu kao nož u korice, ali to po beogradskom modnom kanonu uopće nije bitno - čizme su za svaku dob, za sve tjelesne konstitucije, ovdje ih svaka žena može nositi i isticati u gotovo svakoj prilici, čizme i par velikih sisa kreiranih u laboratorijskim uvjetima.
Prave se tako velike da ispune dekolte tako da promatrač dobije udarac u pleksus kad ih vidi, a zatim, dok pokušava vratiti dah, primi lijevi kroše - noge, čizme; a onda desni kroše - kosa griva, i onda direkt, fleš, pogled očima o kojima je sanjao Veliki kombinator Ostap Bender, “turski podanik”, kad je jednom svojem suučesniku spočitnuo: “Što, htio bi možda i ženu s perzijskim očima!?” Perzijskim, egzotičnim, balkanskim, tračkim, neopisanim u Pjesmi nad pjesmama, o kojima je, međutim, poslije bilo puno govora kad se stalo udarati u grčke i turske tambure, u ritmu rembetiko bluza što se, “to haremi sto hamam”, proširio s maloazijskih obala na Balkan i u rumelijsko dunavsko porječje, pa naposlijetku metastazirao u ovaj turbo-folk sound koji noćas tutnji u klubu Teatro.
Škola estetske kirurgije
Usputna opaska o beogradskoj školi estetske kirurgije - koliko sam mogao zaključiti neposrednim uvidom u parafernalije reprezentativnog uzorka estradnih diva koje su se okupile na jubilarnoj priredbi u povodu izlaska sedmstotog broja magazina Svet, centralnog organa turbo-scene, postoje dva osnovna pristupa spektkularizaciji ženskog poprsja.
Prvi je grub, direktan - naprosto ugradnjom balona veličine i oblika rukometnih lopti, pa takve cice naprosto ne mogu ostati nezamijećene, bez pretenzije da se emulira prirodne oblike... Drugi je način vajanje prirodno ovješenih melancana, koje omogućuju dubok dekolte s padinom nalik skakonici u Planici. To izgleda uzbudljivo u kombinaciji s uskim strukom i bokovima, a moglo bi se označiti kao “stil Ceca”, dok je ono prvo, recimo, “stil Dara”, vulgo Bubamara. No, kako se bezočno uvećane grudi ovdje mogu nositi na svaku figuru, bez obzira na dob i izgled, ta je stvar, sasvim neočekivano, sa ženskog stajališta pozitivno aspektirana jer kao prestižni, društveno prihvaćen atribut poput, recimo, Hermesove Kelly Bag, izjednačava, uzdiže i oslobađa žene koje ih nose!
Umjesto da budu podvrgnute nemilosrdnom procjenjivačkom pogledu promatrača koji ih rangira prema otklonu od nedostižne, idealne forme fotošopiranih modela s naslovnih stranica modnih časopisa, one se bez zazora mogu priključiti urbanom plemenu laureatkinja Wilendorfskog reda počasnih dojilja s podvezicom ili bez nje!
U grotlu noćnog kluba Teatro obuhvaća nas pandemonijum nepodnošljivo glasne glazbe. Sirenski urlik ljubavnog zapomaganja neodoljiv je mornarima ove beogradske Odisejeve arke. Ritualizirane žestoke plesne provokacije orgonički djeluju na auditorij sastavljen od alfa mužjaka iz sportskog svijeta, košarkaša, tenisača i ostalih konvertibilnih sportskih zvijezda. Testosteroni i žestoka pića navode ih da prave lupinge poput izraelskih lovaca na sirijskom nebu dok se kreću po klupskom “target rich enviromentu”.
Tu vlada etiketa kao na pojilištu u Serengetiju: linksovi bacaju zavodljive poglede na lavove koji poizdalje kruže, kuguarke se lijeno protežu po sofama okružene udvornim pratiljama, menadžericama i novinarka, koje pamte sve njihove legendarne pustolovine... Najveća je afrička mačka ovdje Jelena Karleuša, odjevena u bijelu pripijenu haljinu, što izgleda kao da je od tankog lateksa, sa stogom platinaste kose na glavi.
Na toj fizionomiji kao na skulpturi radi - Work in Progress - neki lokalni dr. Jovan Mikelanđelo... No, Jelena dominira samo dok se, u presudnom trenutku, ne pojavi prava kraljica - Ceca née Veličković, udovica Željka Ražnatovića Arkana, zagrebačkog kriminalca koji se na vrijeme prebacio u metropolu balkanskog podzemlja, gdje ga je rat učinio najpoznatijim ratnim komandantom jednog eskadrona smrti, a onda zvijezdom podzemlja, što je status besmrtnika koji, međutim, ne požive jako dugo. Zbogom i doviđenja u čitulji, pao je s nebesa, izfrešetan rafalom iz kalašnjikova u predvorju hotela InterContinental. Poslije toga njegovu je nevjestu i prinadležnosti apropriirao zemunski klan. Kad su pohapšeni u akciji Sablja, uhićena je i Ceca - po nju je tada osobno došao policijski major Jovo Karleuša, Jelenin otac.
Spektakulan cirkus
No, ta ujudurma usred državne krize nije dovela do smjene na čelu turbo-folk parade, odnosno top-liste Grand-produkcije, bolivudski spektakularnog glazbenog cirkusa u vlasništvu same Lepe Brene, koji se emituje na TV Pinku , balkanskoj mreži Željka Mitrovića, nekadašnjeg medijskog asistenta prve od prvih dama srpske scene - Mire Marković, žene Slobodana Miloševića. Ceca traje. Bez Cece ne bi bilo brenda, ni Granda, a bez Granda ne bi bilo turbo-folka. No, bez Pinka ne bi bilo Granda, ni cijele te paramuzičke fikcije koja, kako tvrdi moj prijatelj, nije istinski zvuk Beograda...
Spuštam se u samo središte kaverne kluba Tetaro u kojemu je središnji podij okružen balkonima, a s visoke tavanice, na kazališnim žicama, vise dvije mlade cure odjevene samo u redingot i nevidljive tange, pa se na njihova gola tijela projiciraju naslovne stranice iz arhive Sveta...
Ipak je Beograd jedno ozbiljno gradsko odredište gdje kostimografi znaju da uz halbcilinder, polukruti šešir koji cure nose na frčkavim perikama, ide redingot, a ne frak, koji bi im valjda natukli kad bi se takva priredba uopće mogla zamisliti u Zagrebu. Smještam se u glavnu ložu, uza me je Lara, moja mlada PR menadžerica koja mi daje potrebnu važnost - ona se vješto kostimirala za ovu prigodu u neku tijesnu Moschinovu kožnatu opravicu i platforme od petnaest centimetara, pa kao mršava studentica s gustom prirodno crvenom kosom izgleda kao bjegunica iz nekog zagrebačkog perverznog konvinkta.
Pevaljka plus heroj
No, ta nam impersonacija neće pomoći - maître d’ uklanja nas jer su tu mjesta rezervirana za ugledne gošće iz Zagreba - zaslužnu estradnu umjetnicu Alku Vuicu, članicu Jugoslavenske akademije znanja i umjetnosti, koja se ovdje okuplja u sastavu: Alka, Neda (Ukraden), Vesna (Zmijanac).
Po tabloidima i blogovima Vesnu razvaljuju kao kriptozagorku koja se zapravo zove - Zmijanec. Zaista, sve tri su iz Zagreba ili iz Hrvatske. Vesna je, štoviše, bila prototip turbo-folk heroine još iz blagopočivše Arene, koja je osamdesetih navijestila balkanski populizam, ona je i etablirala princip “pevaljka plus heroj asfalta”, pošto se pojavljivala s Ljubomirom Magašem - Zemuncem, Hrvatom iz Zemuna, šefom frankfurtskoga jugoklana i osnivačem srpske kriminalno-terorističke organizacije Ravna gora.
Lepa Brena je žena sasvim drukčijeg kova, ona nikad nije imala sise veće od vlastitih, uspješno se bavila biznisom i udala za tenisača Bobu Živojinovića, pa je sad samostalna igračica na poslovnoj sceni. Kao i Dragana Mirković, sretno udana pevaljka “klasičnog” razdoblja (tu bi, uz Brenu i Draganu, išla još Silvana Armenulić); ona u Beču ima satelitski kanal DM, balkansku estradnu burzu folka što opslužuje klubove od Prijepolja i Vakufa do Beča, Berlina i Bruxellesa.
Ti si najljepša
Ceca se spetljala s Arkanom, a Jelena sa sinom Bogoljuba Karića, što ne znači da se promijenio moral ili nazadovale te protagonistkinje kafanskog života, nego je nazadovalo balkansko društvo, kad su trijumfirali mračni likovi koji su se s margine probili u poslovni mainstream dok se ekonomija pretvarala u muvanje na velikoj skali.
Istjeran iz počasne lože, uspinjem se na komandni most kod vlasnika Sveta, starog drugara Roberta Čobana, kralja tabloida, jednog vojvođanskog Hrvata koji se na vrijeme manio politike i prihvatio izdavačkog biznisa - danas posjeduje 70 magazina u cijeloj regiji.
Svet je najbolji prijatelj turbo-folk populacije, njihovo ogledalo, koje im svima svakog tjedna kaže - o da, da, upravo ti, kraljice, najljepša si, a ona mala, Snežana, ona će još da se načeka dok ne dostigne tvoj opseg i proporcije, a, uostalom, popularna je samo među patuljcima!
Uz tutnjavu glazbe s glavne pozornice, brzo razmjenjujemo informacije i zaključke.
Čini se da je RTL napravio neku kombinaciju s novim vlasnicima televizijske “treće mreže” B92 - firmu su kupili Grci, a u Ateni odnedavna djeluje stari poznanik Christoph Mainusch, koji je nekoliko godina dizao RTL Hrvatska, što bi, dakle, značilo da je RTL ipak “zavezao regiju”, a nema sumnje da se sutra uopće neće moći poslovati bez tako široko postavljene baze.
Pa jedan reality košta dva milijuna eura, to nema smisla na usitnjenom tržištu koje je puklo i na kojem, uostalom, dominiraju mastodonti poput hrvatske i slovenske državne televizije koji ne služe ničem drugom nego da onemoguće političku pluralizaciju i razvoj medija.
Perfektni boutiqe hotel
Dok sam se vraćao u hotel, perfektni, tek otvoren mali boutiqe hotel na samoj Knez Mihajlovoj ulici, točno između velebne srpske Akademije i Ruskog cara, koji bi mogao stajati na pariškim velikim bulevarima, primjećujem novi kapitalni objekt beogradskog metropolitanizma, mramorom opločanu palaču uz hotel Moskva na Terazijama.
To je prva “smart” zgrada u Beogradu, gdje su sve funkcije kompjutorizirane, s četrdeset apartmana i nekoliko tisuća kvadrata ureda, što je u gradnji koštala 30 milijuna eura. Vlasništvo je Vuka Hamovića, jednog od najvećih srpskih tajkuna, koji se bavi strujom, ali je jedan od rijetkih koji se nije obogatio na švercu tenisica, nego je još prije rata bio inženjer konstruktor i projektant softvera, novčar i poslovnjak. U toj njegovoj “pametnoj” zgradi sada ima sjedište i Citigroup, američki financijski behemot koji je bio teško pogođen svjetskom financijskom krizom.
U Hyattu je jedina čajana gdje se u regiji pije korektan engleski čaj.
Glazbena kulisa nije jazz
Hyatt je zaista poput eksteritorijalne enklave na Balkanu i tu se odmah osjećaš internacionalno, superiorno, kao da si došao, ne znam, u Vatikan ili u Kremlj, na mjesto visokih energija i dalekih obzora - dugo će još proći dok netko ovdje ili bilo gdje u ovom dijelu Europe sagradi moderan hotel s predvorjem takvih faraonskih proporcija.
Nevjerojatno, ali taj pothvat napravili su komunistički biznismeni, koji su sa 60% vlasništva u tom objektu, preko Exim Banke, kupili prvi jugoslavenski jumbo-jet! Poslije toga, avioni su se ovdje kupovali za lovu, na provizije, a hoteli gradili prljavim Hypo kreditima...
Da nisam novinar, volio bih biti detektiv, ali, zapravo, možda sam našao prikladno rješenje - pisat ću investigativne romane koji ne počinju pronalaskom leša, nego bankrotom neke tvrtke.
Uostalom, John LeCarré je u svojoj posljednjoj, dvadeset i drugoj knjizi, napravio sličnu stvar: “Our Kind of Traitor” bavi se pranjem novca, ruskim fondovima u Londonu kojima se kupuju britanske banke i engleski establišment... Umjesto London upiši Vaduz i imaš tu cijeli, veoma naš balkanski komplot.
U mojoj verziji zvat će se to možda “Beograd, centar sveta”, a kao glazbena kulisa bit će, odlučujem nakon trijeznog premišljanja - turbo-folk, a ne jazz.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....