NE OBJAVLJIVATI Glasu nije mogla odoljeti ni njegova učiteljica. Na kraju je napisala pismo mužu: ‘Žudim za drugim.'

Jedna saobraćajna nesreća pretvara se u nacionalnu dramu. Za upravljačem automobila koji je sletio s ceste sjedio je Roko Grdelin, najveća pjevačka zvijezda zemlje. Tijelo unesrećenog nije, međutim, pronađeno. Pripovjedač nam zatim govori o odnosu Roka Grdelina s ocem, drvodjelcem Brankom. Taj odnos nije bio lišen ljubavi, ali sve što je mali Roko naučio od oca ‘bilo je potpuno beskorisno’.

Znatno je složeniji, ali i bliskiji bio Rokov odnos s majkom Nevenkom, koja je radila kao konobarica u zadružnoj gostionici. Majka je prva u njemu prepoznala pjevački talent, još od onoga trenutka kada je u rodilištu, na čuđenje svih majki i sestara u bolnici, beba stara tek jedan dan - zapjevala

One godine kad je Česmina vijugavom asfaltnom žilom Jadranske magistrale spojena s ostatkom svijeta, Roko Grdelin je sa smeđom kožnom torbom na leđima pošao u prvi razred osmoljetke. Nije umio brojati ni prepoznati jedno jedincato slovo, mučio se s razlikovanjem boja i još tepao, ali su ga svejedno upisali. Sluteći da se njezin neobični, muzikalni sin, koji je prije propjevao nego naučio kazati mama, neće najbolje snaći, Nevenka ga je prvog jutra ispratila u školu sa zebnjom i najgorim savjetom koji mu je mogla dati.

“Roko, sine, slušaj učiteljicu, radi sve šta i druga dica rade i nemoj pivat”, kazala mu je ona čvrsto ga gledajući u oči.

Roko je kimnuo.

“Jesi me čuja, dušo, u školi se ne smi pivat. Uvate li nekoga da piva, mama mu ostane bez posla, tatu stave u zatvor, a njega metnu u dom”, objasnila je Nevenka, držeći se pouzdane, tradicionalne pedagoške metode da je dijete najbolje ispuniti iracionalnim užasima.

Mali je prestravljeno razrogačio oči.

“Je, je, budeš li piva u školi”, nastavila je majka, “ja ću ti umrit. Nikad me više nećeš vidit.”

“Buuu”, zatulio je dječak žalosno, a ona ga je čvrsto zagrlila te i sama, povjerujući načas vlastitim lažima, zajecala. Obrisala je onda suze i njemu i sebi, oseknula ga i poljubila, a Roko se pognut, teška koraka, uputio u školu kao na robiju.

***

I bilo je to posve opravdano, stvar je ispala i strašnija nego je Nevenka strahovala. Roko Grdelin bio je, bez konkurencije, najgori đak u povijesti česminske osnovne škole, pa i vjerojatno šire, u čitavom šibenskom kraju. Najprostije su zadaće njemu bile nesavladive. Ako je valjalo, na primjer, ispuniti stranicu bilježnice velikim štampanim slovom A, ni do zadnjeg retka njemu nije uspijevalo dvije kose crte spojiti u vrhu i još jednom kraćom, poprečnom, po sredini. Vježbom uopće nije postajao bolji, već su se, naprotiv, škrabotine nizale sve nevjerojatnije, drhtavo išle u svim smjerovima. Učiteljica Jasminka Vukov na trenutke bi posumnjala da joj se učenik drsko ruga.

“Ako imaš jednu jabuku i ja ti dan još jednu jabuku, koliko onda imaš jabuka?” pokušavala je ona ustrajno, a Roko je samo zblenuto treptao, široko otvorenih usta, još modrih od voštane pastele koju je, umjesto da naslika more, sažvakao na satu likovnog.

Glazbeni odgoj ipak je bio mučniji od ičega. Malog se Grdelina ni prijetnjama ni preklinjanjem nije dalo nagovoriti da s drugom djecom pjeva “Letovanić, Letovanić”. Skamenjeno je zurio čvrsto stisnutih usta. Ali, drugi je put opet, na satu prirode i društva ili hrvatskog, počeo sam od sebe, nesvjesno, kroz nos mumljati nekakvu melodiju.

“Roko, je li ti to pivaš?” upitala je učiteljica znatiželjno se smiješeći, a on se onda poplašeno prenuo, zarumenio i kao kakav majmunčić skočio pod stol.

“Bože, diteta!?” zgranula se žena.

***

Ispočetka se ona zaista svojski trudila s njim. Mlada učiteljica, ni tridesetu još nije bila napunila, istom nekoliko godina diplomirala i počela raditi, gorjela je žudnjom da malene prosvjećuje, od djevojčica i dječaka čini vrijedne članove socijalističke zajednice. Težak slučaj jednoga intelektualno očito uskraćenog i na nepoznat način traumatiziranog mališana doživjela je kao prvorazredan profesionalni izazov. No, nakon što se cijeli mjesec, možda i mjesec i po bez vidljivog pomaka lomila s Rokom, entuzijazam ju je napustio. Zamijenilo ga je drugo, ne tako plemenito čuvstvo.

“Nećeš me razumit, meni je taj mali odvratan”, jadala se Jasminka suprugu Vladimiru, artiljerskom vodniku prve klase, u intimi njihovog stana.

“Ajme, draga, nemoj tako”, upozorio ju je Vlado. “Kako bi tebi bilo da neki nastavnik tako nešto reče za naša dva sina.”

“Ma, znan”, složila se žena, “ružno je to reć za jedno dite, ali meni, majke mi, dođe povratit kad vidin onu njegovu glupu čunjku.”

Odustala je uskoro sasvim od Roka Grdelina jer bi ga u suprotnome, shvaćala je, još više zamrzila, a usput bi i izgubila samopoštovanje i vjeru u svoj posao. Željela se posvetiti djeci za koju se vrijedilo truditi, djeci čije je vidljivo napredovanje ispunjavalo njezino srce radošću.

Roko je tako ostao sam u magarećoj klupi, šarajući nešto besmisleno, trgajući papire i zračeći nekom zagonetnom nesrećom koju nitko, zapravo, nije želio razumjeti i podijeliti s njim. Niti su se drugi dirali u njega, niti on u druge. Trgnuo bi se iz svoje tupe čamotinje jedino ako bi se javila Višnja Škrbić, najljepša od svih djevojčica i najbistrija od sve djece u sva četiri prva razreda njihove osnovne škole. Na sam zvuk njezina glasa Roko bi se ušutio, umirio i naćulio uši, netremice je promatrajući.

***

Prošla su gotovo tri mjeseca, a da s malim Grdelinom nitko pravo nije razgovarao. Nije, istina, uskoro bilo ni prilike za to. U velikoj napetosti spremala se predstava za 29. studenog, Dan Republike. Prvašići su se uobičajeno primali u pionire, a te je godine trebalo biti osobito svečano jer se i otvarala lokalna dionica Magistrale, ceste što se gradila dužinom cijele jugoslavenske obale, svih tisuću kilometara od Trsta na sjeveru do Ulcinja na krajnjem jugu, ceste kojom će uskoro stići prvi strani turisti i koja će u sasvim preobraziti siromašna ribarska mjesta poput Česmine, gdje su do jučer koze brstile na plaži.

Ugledni i moćni muškarci iz Zagreba su zbog toga dolazili, a najmoćniji i najugledniji među njima bio je sam savezni sekretar za ribarstvo, narodni heroj Šime Ćaleta Tovar, i učiteljica Vukov, redateljica predstave, ozbiljno je upozorena da je to jedan od onih sudbinskih trenutaka kojima se ili stvaraju ili uništavaju karijere.

Puna četiri tjedna ona je pisala i prepravljala najave i živčano vikala na đake uvježbavajući recitacije, folklorne plesove, zborske i solo točke, a kad je taj dan napokon došao i kad se grimizni baršunasti zastor na pozornici doma kulture rastvorio, pomislila je da će joj uznemireno srce prsnuti iz grudi.

Predstava je, međutim, lijepo tekla, djeca su kao navijena pjevala i deklamirala i skakala. S vremena na vrijeme učiteljica bi iskosa brzo pogledala saveznog sekretara i umirila se pospanim blaženim osmijehom na njegovom licu. Sve je bilo dobro. Dok nije nastupila katastrofa. Jadranko Mrvica, njezin ljubimac, najslađi dečkić razredu, jedini kojemu je s potpunim pouzdanjem dala solo točku i bila sigurna da će publiku očarati svojim samouvjerenim osmijehom, nesigurno je zakoračio ispred druge djece i užasnuto se zaustavio suhih usta, zureći u publiku kao zec u automobilske farove. Kad je napokon pustio glas, umjesto pjesme iz grla mu se otelo nekakvo prestrašeno pištanje. Zavladao je muk u prostoriji, tako nelagodan da je Jasminka skoro do krvi zabila nokte u dlan.

***

I onda, kao da sve to nije dovoljno, da svinjarija bude totalna, otraga se, iz zadnjeg reda zbora, zbog nečega progurao onaj mali kreten Grdelin. “Neee!” poželjela je već vrisnuti učiteljica kad je Roko raskrilio ruke, zabacio glavu i pustio glas koji je silinom sve zatravio.

“Kad te vidim, druže Tito,

na čelu naše zemlje

dobro i razborito

to se doimlje.

Živio nam, druže Tito,

tvoja vlast svima prija,

zbog tebe raste žito,

zbog tebe toplo sunce sja”

pjevao je Roko, ne mareći da će mu mama umrijeti, da će tatu staviti u zatvor, a njega u dom za napuštenu djecu, pjevao je naprosto jer je morao pjevati, jer bi zasigurno umro da nije izašao i zapjevao. Sve što je mjesecima tegobno potiskivao u sebi, sve što je taj mali imao i sve što će ikada imati, i um i tijelo, i srce i dušu, sve je stavio u tu posljednju pjesmu. A sala je eksplodirala.

“Bravo! Bravo, sine!” zaderao se skačući na noge i žustro aplaudirajući drug Tovar, a Jasminka Vukov je zaridala od sreće i olakšanja.

“Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se brinuti za svoju budućnost”, kazao je kasnije narodni heroj, krupnom rukom tapšući rahitične lopatice nejakog pjevača.

“Odlično ste to rekli, druže Ćaleta”, ulizivao mu se direktor škole .

“Je li? Ne znam, nisam razmišljao. Ovaj čas mi je to palo na pamet”, priznao je skromno Šime Ćaleta.

Kako možete pretpostaviti, nakon ovoga blistavog trijumfa nitko više nije gnjavio Roka da ne zna pisati i računati i da se voštane pastele ne jedu. On je bio zvijezda, Česminski grdelin, kako su ga nazvali. S ličnom preporukom saveznog sekretarijata za ribarstvo, u komitetskom su ga Linkolnu vozili po cijeloj Dalmaciji. S velikim je uspjehom pjevao u općinama i radnim kolektivima, s mandolinskim sastavima, orkestrima limene glazbe i armijskim ansamblima. Glas je išao pred njim i na svakom je idućem nastupu dolazilo sve više publike, a on se opustio, ohrabrio, interpretacija mu je bivala samopouzdanija i zrelija.

Nažalost, nije sve bilo dobro. Učiteljica Jasminka, koja ga je pratila na svim putovanjima, postala je nekako neobična. Sve ga je češće dodirivala i ispočetka, dok mu je prstima prolazila kroz kuštravu kosu ili ga pomazila po licu, nije se to činilo drugačije od uobičajenog izraza nježnosti odrasle osobe za dijete. Međutim, njezina se ruka uskoro počela spuštati i niže, pogladila bi ga po trbuhu, vragolasto potapšala po stražnjici pa mu i, kao ovlašno, nehotice, okrznula prepone.

***

Mi danas znamo o čemu se radi jer je fenomen iscrpno istražen, u znanstvenoj je periodici dokumentirano kako, slušajući pjesme Roka Grdelina, visokih 78,4 posto žena doživljava jedan vid seksualnog uzbuđenja, osjetljivost bradavica, vlažnost rodnice i slično, a čak 17 posto njih priznaje da je u stanju i svršiti bez dodirivanja, samo ležeći blizu zvučnika. Upoznati smo, također, i s praksom švedskog neuropsihijatra Arna Synne-rgrena, koji dulje od desetljeća Grdelinovom muzikom liječi žensku emocionalno-seksualnu hladnoću, ali tada, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, u jednom tradicionalnom dalmatinskom mjestašcu, ponašanje prosvjetne radnice Jasminke Vukov držalo se vrlo, vrlo, vrlo čudnim.

***

Naposljetku je potpuno izgubila kontrolu. Ona, kojoj je samo do prije koji mjesec dječak bio odvratan, sjedala mu je u krilo i mahnnito mu obasipala lice poljupcima, a kad je on stao bježati od nje i zaključavati se u svojoj sobi, ako bi kojiput nastupali i noćili negdje dalje od Česmine, kroz vrata je slomljenim glasom preklinjala:

“Roko, ja san učiteljica, ali san i žena.”

“Drugarice Jasminka, nemojte, molin vas”, šapnuo je s druge strane Roko pristojno.

“Ajme, rekla san ti već, nemoj mi govorit vi”, kazala je učiteljica. “Nisan ja toliko starija od tebe.”

“Roko!” zovnula ga je nekoliko minuta kasnije jer se dječak ušutio. “Roko, je li spavaš?”

“Ne spavan.”

“Otvori.”

“Neću... Bojin se.”

“Nemoj. Nemaš se čega bojat, ljubavi. Bit će nan lipo... Roko!... Roko!”

“Molin.”

“Ti imaš neku drugu.”

“Neman, drugarice Jasminka.”

“Ne laži, znan ja vas muške.”

“Ja san još dite.”

“Dite? Kako ne. Ha-ha. Pričaj ti to nekome drugon... Koja ti je to, priznaj?”

“Neman nikoga, drugarice. Majke mi!”

“Lažeš.”

“Ne lažen.”

“Lažeš, gade!” vrisnula je učiteljica i gnjevno udarila šakom o vrata.

“Roko... Roko, jesi tu?” javila se ponovno nakon nekoliko minuta.

“Jesan.”

“A ima sigurno neka djevojčica koja ti je draga?” upitala je ona sada smireno i ljubazno.

“Neman, drugarice učiteljice. Reka bi da iman.”

“Ma, daaaj! Mora bit neka. Bože dragi, to je normalno, svi u školi imaju neku simpatiju... Roko!... Roko!”

“Ej!”

“Kako se zove? Ajmo, dragoviću, ime na sunce.”

“Višnja”, priznao je naposljetku Roko iscrpljeno.

“Višnja Škrbić?”

“Da.”

“Znala san! Znala san da ćeš to reć!” dreknula je učiteljica ogorčeno. “Od prvog dana mi je bila sumnjiva ta mala namiguša.”

Nekoliko tjedana kasnije Vladimir Vukov se zapravo pukim slučajem s manevara u kninskom kraju vratio nekoliko sati ranije i na kuhinjskom stolu, prije nego što je trebao, našao pismo svoje 29-godišnje supruge i majke svojih dvojice sinova, od pet i tri godine. Jasminka ga je u pismu molila da joj oprosti jer napušta i njega i djecu. I od majčinske ljubavi i od dubokog poštovanja koje gaji za njega, Vladimira, neizmjerno je snažnija žudnja za drugim muškarcem. Ona naprosto mora biti s njim. Njihovo doživotno sjedinjenje priječi još samo jedna sitnica koju će uskoro riješiti.

“P. S. Uzela sam auto”, završila je Jasminka Vukov.

***

Vlado je u to iz dvorišta začuo poznat zvuk zelenog otvorenog armijskog džipa kojim se vozio na posao.

“Jasminka!” viknuo je očajno s prozora, no ona se, ako ga je i čula, nije osvrnula.

Muškarac je istrčao iz zgrade, spretno preskočio jedan suhozid i udario poprijeko kroz vrtove i njive. Jurio je kao bez duše i sustigao Jasminku kod krivine ispod česminske Župne crkve svete Klare. Sedmogodišnja Višnja Škrbić nije bila možda ni deset metara od maslinastozelenog terenskog vozila Jugoslavenske narodne armije kad je Vlado skočio na vozačicu i sabrano okrenuo volan. Prevrnuli su se u jarak zarastao dračem s lijeve strane ulice. On je u padu slomio potkoljenicu, a ona je prošla tek s ogrebotinama. Ozbiljnije se liječila samo duševno.

Kad je Jasminka Vukov za pola godine puštena iz bolnice, ona, muž i djeca su se odselili u Prilep, gdje je artiljerijski vodnik na vlastiti zahtjev premješten.