REPORTERI MAGAZINA U BERBI NOVIGRADSKIH DAGNJI

Kraljica Izabela znala je za naše školjke , a sad će cijela EU

Nakon višegodišnjeg istraživanja, uskoro bi trebala biti zaštićena izvornost dagnji uzgojenih u novigradskom moru
 Bruno Konjević/CROPIX

Fauna novigradskog mora vrlo je bogata i koristna cielomu ondašnjem pučanstvu, koje se njenimi proizvod hrani i novaca zaslužuje. Glavni proizvod su klapavice, tamo dagnje nazvane (M. galloprovincialis); najbolje su one koje se love u Zrmanji, od Obrovca počam pa sve do utoka ove rieke u more novigradsko, a osobito su velike one koje se hvataju po stupovih obrovačkog mosta. Jasan je ovo dokaz, kako bi liepo moglo uspievati umjetno gojene te vrsti”.

Ovaj zapis iz 1873. godine Spiridona Brusine, najpoznatijeg hrvatskog zoologa, prije nekoliko dana iz arhive Zavičajnog muzeja u Novigradu izvukao je diplomirani inženjer morskog ribarstva Branimir Baždarić. Fotokopirao ga je i stavio u svoju mapu na čijoj je naslovnici pisalo - Novigradska dagnja, zaštita geografskog podrijetla i izvornosti. Pokraj njega je još stariji zapis iz 1606. i 1630. godine, kada je Izabela, ugarsko-hrvatska kraljica i žena Ferdinarda II., na proputovanju jadranskom obalom zatražila da joj Lošinjani osiguraju zubace, a Novigrađani dovoljno kamenica.

Udružena proizvodnja

Nakon nekoliko godina istraživanja i prikupljanja dokumentacije, ovaj zaljubljenik u morske dubine i savjetnik za ribarstvo i marikulturu u Agenciji za ruralni razvoj Zadarske županije prikupio je svu potrebnu dokumentaciju za pokretanje inicijative za dobivanje zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla za novigradsku dagnju. Osam proizvođača udruženi u “Novigradsku dagnju” su Bonaca iz Jasenica, Dagnja i morska akvakultura, Duje iz Posedarja, Dagnje Knežević iz Poljica-Briga, Pecten iz Novigrada, Porat iz Kruševa te Seasun i Škrapa iz Zadra.

Prvi je to pokušaj da se neki proizvod hrvatskog ribarstva zaštiti i na europskoj razini pa je skupina entuzijasta okupljena oko ovog projekta odlučila taj događaj dostojno i obilježiti.

Danas, u subotu navečer, lokalni će uzgajivači počastiti sve goste sa 500 kilograma dagnji koje će podijeliti na novigradskoj rivi. Uz pučku feštu, u Zavičajnom muzeju će se održati stručne prezentacije o novigradskoj dagnji na kojima će i predstavnici Ministarstva poljoprivrede govoriti o značaju brendiranja novigradske dagnje.

Tri dana prije ove svečanosti slavljenja plodova mora krenuli smo prema Novigradu i odmah na rivi uskočili u brodić koji nas je otisnuo u novigradsko more. Najtoplija srijeda ove godine pokazala je svoju vrelinu, kada smo usred novigradskog mora došli do ušća kanjona rijeke Zrmanje, gdje se miješaju slatka i slana voda, pa se u tom bočatom moru stvaraju idealni uvjeti za mrijest i uzgoj dagnji. Stoljećima su se na tim morskim dubinama mrijestile dagnje, čije ženke u proljeće i jesen ispuštaju i po 25 milijuna mlađi. Dok se ljudi nisu ozbiljno uhvatili postavljanja drvenih i kamenih greda, pa užadi privezanih za bove, milijuni i milijarde sitnih dagnjica lijepile su se za okolno kamenje, olupine brodova, pa na kraju i jedne na drugu jer nisu više imale gdje.

Taj problem prevelike količine mlađi i danas prati sve koncesionare koji se nedaleko starog i novog masleničkog mosta bave ovim uzgojem. Prve bove koje zatičemo nadomak granice s karinskim morem postavio je Šime Karamarko, čija tvrtka Porat iz Kruševa na uzgojnoj površini od 6000 kvadratnih metara ima sve preduvjete za godišnju proizvodnju od 50 tona dagnji. Koncesiju ukupno plaćaju 1,50 kuna po kvadratnom metru, a do konzumne veličine dagnje od oko šest centimetara treba im oko 16 mjeseci uzgoja, u kojem se dagnje hrane planktonima iz mora. No, posla ima na održavanju i čišćenju školjaka pa to na moru radi i Šimin otac Joso.

- Evo, sad ih malo beremo, čistimo, preslagujemo i vraćamo natrag. One koje su došle do konzumne veličine plasiramo na okolne peškarije, u konobe i restorane, a cijene su nam kao i svima - veleprodajna 10, a maloprodajna 15 kuna, kaže nam Joso, koji se sa sinom bavi ovim poslom pet godina. Kako nam je odmah rekao da nije raspoložen za dužu priču o problemima i isplativosti cijelog posla, otišli smo do sljedećeg polja koje otprije dvije godine u najmu ima Andrija Lučić. Naš donedavni kolega fotoreporter odlučio se uložiti 200.000 kuna i osnovati tvrtku Seasun, koja ima u koncesiji 5000 kvadrata mora. Na njemu se na maloj barci njiše Andrija i vodi bitku sa mlađi koja se prilijepila za dagnje.

Poznata kvaliteta

- Ovo što gledate na mojem brodu je tehnologija koja je bila prije sto godina. U Italiji uzgajivači imaju strojeve koji sve procese rade puno brže, a da ne govorimo o tome kako plaćamo koncesiju, a koncesionar nam nije osigurao nikakve prilazne puteve, mjesta za iskrcaj i ukrcaj robe. Oni ti samo daju koncesiju i svejedno im je kako ćeš se snaći, priča nam Andrija. Ovo mu je druga sezona posla u koji je ušao nakon što je proučio literaturu o uzgoju dagnji i prepoznao dobre poslovne mogućnosti. Još je dug put ispred njega dok vrati uloženu investiciju, ali nada se da će biti bolje.

Još je veći posao ispred Marijane Bolić, vlasnice tvrtke Dagnja i morska akvakultura iz Posedarja. Ona je prije dvije godine uložila 500.000 kuna u 10.360 kvadratnih metara na mjestu gdje je najstarije i najpoznatije uzgajalište dagnji.

- Pozdravljam ideju o udruzi i cijelu inicijativu o zaštiti i brendiranju naše dagnje jer je odavno poznata njihova kvaliteta, a došlo je vrijeme da to i potvrdimo. Mi mali proizvođači samostalno ne možemo mnogo napraviti, ali u udruzi bi mogli.

Ne slažem se da bi nam zajednički pala cijena, koja je ionako mala i trebala bi biti barem 20 kuna, s obzirom na troškove. Udruženi bismo mogli jeftinije kupiti repromaterijal ili, primjerice, od grada Obrovca zatražiti da nam riješe pristupne puteve kada već ubiru novac od koncesije, priča nam simpatična Mare koja jedina ima sve jednake bove na svojem uzgojnom polju ili farm, kako ju neki zovu. Kako je jedina žena koja se bavi ovim poslom, ostali uzgajivači dali su joj nadimak “princeza među uzgajivačima”. Uz ribarnicu koju ima u Posedarju, ona je pronašla tržište kod ugostitelja s Raba, Vira i Murtera, a počela je već razmišljati i o plasmanu u zemlje EU.

Ne idu dagnje s pršutom

- Prije no što sam počela s ovom investicijom obišla sam sva uzgajališta u Istri i mogu vam reći da je ovo naše novigradsko more bogom dano za uzgoj školjaka. Imamo najčišće more, koje se miješa sa slatkom vodom iz Zrmanje i nema nikakvog razloga da ne pokušamo s eko proizvodom, kaže nam. Kako je iz Posedarja koje je poznato po pršutu, pitamo je li razmišljala o plasiranju nekakvog gastrospecijaliteta u kojem bi iskombinirala krš i more, pršut i dagnje.

- A ne, hvala, ne bi’ ja ipak kvarila pršut s dagnjama. Ne, hvala, iznenadila nas je. Još malo smo pokušavali s vizualizacijom tanke fete pršuta u koju se umota očišćena pohana ili sirova dagnja, pa malo paškog sira i koja kapara, i pljus preko toga koja kaplja maslinovog ulja i kvasine, uz domaće pome i rikulu, smotano sve u...

- Ma, nema šanse, to vi sebi napravite, a ja ću kako sam i dosad, nije se dala nagovoriti Mare.

Dagnje u petoljetki

Podne se opasno približavalo i sunce koje je neumoljivo peklo otjeralo nas je natrag u luku, gdje nas je čekao inicijator brendiranja novigradske dagnje Branimir Baždarić. Umoran od pripreme velike fešte i dogovora oko organizacije, Branimir nam je savjetovao da posjetimo legendu novigradskog ribarstva osamdesetogodišnjeg Branimira Blaškovića “prije no što ode ubiti oko”.

No, kada smo zakucali na njegova vrata, na Obali kraljice Elizabete Kotromanić njegova supruga Stošija nam je rekla:

- Baš je zaspa. Ali nema veze, sad će se on dići.

I evo ga u času, nasmijan, vitalan, i pun priča o ribarskom kruhu koji zarađuje od svoje 15. godine. Danas mu je 80, i još se zanima za to što se događa s ribom koja se preko tvrtke njegova sina Plat prodaje na tri zagrebačke tržnice.

- Bila su to teška poslijeratna vremena, u kojima se narod snalazio kako je znao i umio. Dovoljno ste stari da znate kako su onda bile u modi petoljetke. Bio je onda onaj ministar Grgo Gamulin koji je organizirao različite proizvodnje, pa su kod nas odlučili da se napravi poduzeće koje će prerađivati i prodavati dagnje.

Vlakom za Beograd

Nazvali su ga “Dagnja” i moj ćaća Vicko je u njemu radio kao predradnik, počeo nam je svoja sjećanja Branimir. Dagnje su se tada uzgajale ispod grana smreke, pa oko betonskih stupova u moru, a na poslovima čišćenja i pakiranja u drvene sanduke pune sijena radilo je pedesetak radnika.

- I tada je bio problem prevelike mlađi koja se lijepila na starije školjke i trebalo je to stalno čistiti. Čak se jedno vrijeme ta mlađ i odvozila Istru, gdje isto imaju bočate vode, ali nemaju toliko mlađi. Ali dagnji je bilo puno i onda su krenuli planovi o prodaji. Vlakom u Gračacu dagnje su vožene po Hrvatskoj, a moj je ćaća iša i u Beograd da ih tamo prodaju. Nažalost, tamo tržište nije bilo toliko zainteresirano za dagnje i nakon nekoliko godina cijeli je projekt propa kao promašena investicija, prisjeća se.

Nakon toga u pogonima bivše tvornice na rivi PIK Belje je radilo riblje brašno za stočnu hranu od papalina i samljevenih ljuski dagnji, ali je i to propalo.

Puno muktara

- Šta sad treba napraviti da ne propadne ova inicijativa? A, slušajte, sve ovisi o dobroj organizaciji i plasmanu proizvoda. U dagnji je budućnost za naše ribare i ako se dobije i ta zaštita, onda priliku treba iskoristiti. Akvakultura je danas, gledao sam na televiziji, najbrže rastuća prehrambena djelatnost. Plodovi mora su ovdje dokazano dobri i cijeli projekt treba dati u dobre ruke sposobnim ljudima koji neće dozvoliti da sve propadne zbog nekakvih muktara koji stalno vrebaju, nabraja Branimir.

- Samo malo, stanite. Kako ste ono rekli, muktari?

- Da, muktari.

- A tko su muktari, jesu li to neki uhljebi?

- Ne, baš sama vam riječ kaže muktari. Ima ih puno. Oni bi sve mukte jer su tako navikli, a tako i žive, kao paraziti na poštenom čovjeku.

- Jeste li se vi susretali s muktarima?

-Aaa, kako ne. Puno sam ih upoznao, što u politici, što u poslu. Evo, jedno je vrijeme za mene radio i Reno Sinovčić. Prodava je moju ribu, sve dok me jedan čovjek na telefon nije pitao jel mu mogu prodati ribu koju on na mojem štandu prodaje, a ja sam znao da je nemam. Ja sam njemu rekao da slobodno kupi, a Reni sam dao otkaz jer je na mojem štandu preprodavao tuđu ribu. Dakle, muktario je na mojoj grbači, priča Branimir uz povremene opomene “da ne priča previše” supruge Stošije s kojom je u braku 57 godina.

Riječ po riječ, i približilo se vrijeme za odlazak na degustaciju dagnji. U bistrou Šimun, kojem je vlasnik Davor Vlatković dao ime po svom didu, čekaju nas dagnje na buzaru. U mjestu poznat kao donedavni poštar, Vlatković je veliki ljubitelj sirovih dagnji koje je kao dijete roneći ubirao i odmah jeo.

Htjeli smo globalizaciju

- Najbolje su ovako svježe ili na laganu buzaru, iako nisu loše s paštom ili u rižotu, a da tek probate pohane... Takvih nigdje nema u cijelom Novigradu, hvali gazda svoje dagnje. Trenutak kasnije otkriva nam podatak koji nas je ostavio u šoku sve do Zagreba. On je, naime, jedini ugostitelj koji u Novigradu prodaje novigradske dagnje. Pa to je da se čovjek onesvjesti! Zbog pokoje kune jeftinijih dagnji kod veletrgovaca turisti će i ovog ljeta pokraj ovakvog blaga iz novigradskog mora jesti dagnje iz tko zna odakle. I s terase gledati bove ispod kojih rastu najbolje dagnje koje neće završiti na njihovim tanjurima. Pa toga ima samo kod nas, možda i u Grčkoj, a ne bih se okladio da nije slično i u Italiji, Španjolskoj i Portugalu. To se zove ono što smo htjeli - globalizacija. Rijetki su primjeri gdje je brendiranje dagnji dotjerano do savršenstva, kao u nekim slučajevima gdje jedno cijelo ribarsko mjesto živi samo od prodaje dagnji na sto načina. To u Novigradu nećemo doživjeti tako skoro i sada je najvažnije da je brendiranje počelo.

A za kraj, što reći nego - Naprijed zaštita dagnji i klapavica, pedoča i pizdica, a vi muktari, stoj!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2024 10:26