Iz zraka, Grčka djeluje tako smireno. Atena se lijeno raširila, kao ljepotica koja se proteže iz dubokog sna, a prema njezinoj luci, Pireju, plove, kao magnetom privučeni tankeri, na desetine njih ostavljaju iza sebe bijelu pjenu dok krče put prema grčkoj krasotici. Ali, ovako je samo iz ptičje perspektive.
Sat vremena kasnije slušam žučnu raspravu trojice starih prijatelja za večerom - govore o referendumu. Jedan, arhitekt, žestoko je protiv i zaokružit će “ne” na referendumu. Stvari su dovoljno komplicirane na političkoj i ekonomskoj, pa zašto ne bi bile i na lingvističkoj razini pa se “da” na grčkom izgovara “ne”, ali na stranu to, njegov prijatelj, šef nekoliko restorana u Americi, koji je ovamo došao s obitelji, uvjerava ga da je jedino ispravno rješenje ostati u eurozoni. Svaka druga riječ im je Syriza. Ne smeta ih što su glasni, Mediteranci su, noć je ugodna, ljetna, stotinjak metara dalje od njih ispred bankomata je desetak ljudi koji uredno čekaju svojih 60 eura, koliko ih se dnevno može isplatiti.
Svi su ljubazni
Atena je bučna i prometna, puno je turista, ovdje se zaista ne može naći slobodna hotelska soba, ali u zraku se osjeća ono nešto neopipljivo i neuhvatljivo, što uvijek predstoji nekim povijesnim trenucima. Tako će biti i ove nedjelje u Grčkoj, kada narod izlazi na referendum, glasati o tome hoće li ili neće ostati u eurozoni. Od ponedjeljka, nakon što se objave izborni rezultati, sve bi moglo biti drugačije. Američki par grčkog porijekla s kojim razgovaram dok se moji grčki prijatelji svađaju oko referenduma, kažu mi da je ljubaznost s kojom su ovoga puta dočekani na svakom koraku zaista nevjerojatna. Jedini izuzetak je bio kada su plavokosog i plavookog Amerikanca u jednom muzeju onako oštro pitali - je li Nijemac - jer bi svojom fizionomijom mogao proći za Germana.
Tijesna utrka
Grčka ekonomija počela se mijenjati i (ne)ostanak Grčke u eurozoni postalo je isključivo političko pitanje, pitanje popuštanja i tvrdoglavosti. Jer, Grčka je počela mijenjati, zasad slabašno, neke brojke u svoju korist. Zabilježila je rast od 0,8 posto, prvi put nakon šest godina. Proračunski deficit smanjen je na 3,5 posto BDP-a što je manje od iznosa plaćenih kamata zbog čega je ostvaren primarni suficit od 0,4 posto BDP-a. Grčka se tako našla blizu zaustavljanja rasta ogromnog duga od 177 posto BDP-a, najvećeg u EU koji iznosi nevjerojatnih 320 milijardi eura. U otplati duga, većina je novca išla kreditorima, a Grci, mada nevoljko priznaju svoju odgovornost, barem dio njih, podsjeća da se nije jednom dogodilo da se državama otpiše dug. Izvoz je rastao za 11 posto, ali je industrijska proizvodnja smanjena za 2,3 posto. Nezaposlenost je uz minimalnu plaću od 683 eura dosegla 26,5 posto. I dok zapadnoeuropski mediji tvrde da su Grci lijeni, a bolje plaćeni od Nijemaca, radna satnica i europske statistike protive se tome. Grk prosječno radi 42 sata tjedno, Nijemac 38. Minimalna plaća u Njemačkoj je 1473 eura, u Grčkoj 683 eura. I osnovna mirovina u Grčkoj je manja, nego li u Njemačkoj. U Grčkoj je 800 eura, u Njemačkoj 1200.
U Grčkoj će, jasno je, propasti ili preživjeti europska ideja. Upravo u zemlji koja je u svojoj povijesti stvorila stupove civlizacije kojoj pripadamo, eurozona će počiniti samoubojstvo ili pokušati krenuti dalje. Uoči referenduma, rezultat je toliko tijesan da je nemoguće predvidjeti što će se dogoditi - zasad, u petak ujutro, objavljeno je da je na “da” strani 46 posto glasova, na “ne” strani 42. Ovo je jedina tema o kojoj se trenutno u Grčkoj razgovara. Grad je prepun grafita, razgovori su puni emocija, ljudi su i zabrinuti i rezignirani, živeći već godinama u krizi koja ih je međunarodno stigmatizirala pa su proglašeni lijenima, preplaćenima, poput cvrčaka koji su trošili dok su mravi skupljali zimnicu... Različite priče različitih ljudi u Grčkoj govore da u svemu tome ima i nema istine. Jer, jedan dobar poznavatelj grčkih prilika ovako mi je rekao: “Ekonomija nije fizika pa da će kamen, kad ga baciš u zrak, uvijek pasti na pod. Ekonomija je kao fliper. I kad ispališ onu kuglicu, nikad ne znaš gdje će ona na kraju završiti”. Takva je nekakva atmosfera i u Grčkoj, kao da je dio nepouzdanog flipera. Kuglica se ispaljuje u nedjelju, možda po posljednji put.
Priča 1
Katerina Kassimati, liječnica:
Prvi put osjećam da ne kontroliram vlastiti život
Dr. Katerina Kassimati ne spava već nekoliko noći. Vidi se to na njezinim dubokim crnim podočnjacima i zabrinutom pogledu. Ni sama ne zna što može očekivati od referenduma u Grčkoj u nedjelju, ali sada se prvi put zaista osjeća kao da ne vlada svojom sudbinom. Sve više joj prolazi kroz glavu situacija u kojoj se našla prije desetak godina, kada je imala ponudu da kao liječnica ode raditi u Katar. Bila je blizu toga da odluči pozitivno, a onda ju je sestra, koja je tada radila u grčkoj ambasadi u Parizu, nagovorila da ipak ostane. “Ma što ćeš u Kataru, pa lijepo ti je u Grčkoj”, rekla joj je. Katerina je promislila kako je sestra u pravu. Naravno, da je htjela zaraditi više novca, mogla je otići u bogatu arapsku državu. Ali, njoj je bilo lijepo u Ateni, u kući koju je naslijedila od roditelja, u kvartu u kojemu su uglavnom živjela bivša vojna lica (njezin je otac bio u vojsci), u kući koju je uredila kako je željela, s puno sitnih detalja koji su je podsjećali na dobre dane.
- Prvi put osjećam da ne kontroliram svoj život - govori mi, pomalo izgubljeno, dok sjedimo u njezinom dnevnom boravku. “Ne znam što mogu očekivati. Danas sam uspjela platiti račune jer imam internet bankarstvo, ali da nemam, a većina ljudi, naročito penzionera naravno da nema internet bankarstvo, ne znam kako bih uspjela. Imam 59 godina. Nemam vremena za velike promjene i velike odluke, nisam više u dobi kada bih mogla naprosto spakirati kofere i otići odavde. A ne znam što će se tu dogoditi. Najgore od svega mi je to što moji sinovi još uvijek žive sa mnom, umjesto da se osamostale. To nije dobro ni za mene, niti za njih. A žive sa mnom zato jer im je tako najjeftinije. Jedan ima 29 godina i nezaposlen je, kriza je počela taman kada je trebao početi raditi i nikada nije pronašao posao mada je pokušavao. Drugi ima 34 godine, on radi, ali ne zarađuje dovoljno da bi se osamostalio. Rastavljena sam i moj je san bio mirno živjeti, dočekati unuke...Sada su se svi ti moj snovi promijenili - govori mi tiho. Nenašminkana, u kućnom izdanju, pokazuje mi magnetiće na svom frižideru koji je podsjećaju na sva putovanja na kojima je bila. Nostalgično gleda u njih, kao da se to više nikada neće ponoviti, kao da joj ove keramičke figurice s imenima mjesta na kojima je bila sretna ostaju jedini podsjetnik na neka bolja vremena.
- Ne znam kako glasati. I da i ne nisu dobra opcija. Ako glasamo da, morat ćemo otplaćivati dugove, a nemamo više otkuda. A ako glasamo ne i ako nas izbace iz eurozone...onda će nam biti još gore - kaže.
Liječnica obiteljske medicine, kaže da se na poslu svakoga dana susreće s istim pitanjem. “Pacijenti me zovu da se naruče na pregled i prvo što me pitaju je - trebaju li platiti? Kažem im da ne, i čujem toliko olakšanje u glasu ljudi. No, ako se moraju liječiti, ako im trebam dati lijekove, onda moraju platiti dio participacije za lijek kada odu u apoteku i to im je veliki problem. Neki od njih ne odu u apoteku nego uzimaju lijekove od rodbine, ili traže od humantarnih udruga, vjerskih grupa. Sve je postalo skupo. I mi doma smo počeli s rezanjem troškova. Evo, odjavili smo kabelsku televiziju, ne treba nam, a samo nam je dodatni trošak. Ne mogu ni zamisliti kako je ljudima koji nemaju posao - kaže, referirajući se na veliki rast nezaposlenosti u Grčkoj, koja je došla na gotovo 27 posto. Kao i drugdje, najviše su pogođeni mladi. “Odavde bježi tko god može, pokušavam reći i sinovima da odu, ali ne žele, vole biti u Grčkoj, još uvijek se nekako nadaju da će sve na kraju biti dobro. Ja sumnjam. Ne znam što bih mislila. Znate li da u našim bolnicama više nema baš ničega? Nema pamuka, nema gazica, nema sterilnih rukavica. Ostali smo bez ičega. Ako morate na neku operaciju, sami ćete se pobrinuti donijeti sve što treba, od konca nadalje. To morate kupiti sami jer vam liječnici ne mogu dati, nemaju. Takve horor priče usred Europe u 21.stoljeću... Pa tome se stvarno nisam nikada nadala. Znate, odrasla sam u vrijeme diktature, i znam da je i tada bilo teško, ali bilo je drugačije vrijeme. Kada si mlad, i kada su tu mama i tata koji brinu o svemu, onda se ne zabrinjavaš, misliš da pred sobom imaš budućnost. Imali smo kuću, živjeli smo pristojno, ljudi oko nas su živjeli pristojno i činilo se da sve to loše, a bilo je politički loše, bude u jednom trenutku prestalo. Problem je u tome što sad više ne vidim nikakvu šansu da ćemo se oporaviti, da će se oporaviti nekoliko generacija koje su posve uništene”, kaže dok se njezina kujica Klara udobno zavali na fotelju i tiho zacvili.
Neki su ljudi, kaže, nabavili zalihe hrane za idućih nekoliko tjedana, boje se što će biti. Turisti su tu, ali domaćinima u Grčkoj nekako nije do zabave i svakoga dana očekuju novi udar na svoje financije. “Evo, mi nismo primili plaću za drugu polovicu mjeseca. Inače smo dobivali plaću dva puta mjesečno. Prvi dio smo dobili, drugi dio nismo, jer mora otići za umirovljenike, oni moraju prvi biti zbrinuti. A i oni, kad dobiju mirovinu, moraju čekati pred bankama u redu. Kada je tek počelo, prekjučer, jadni starci su stajali cijelu noć pred bankom, počeli su se okupljati iza ponoći, i čekali sve do jutra, da bi im onda na šalteru rekli da mogu dignuti samo 60 eura i to samo oni koji imaju prezimena koja počinju od A do I. Rekli su im da su mogli upute pročitati na internetu. Kakvom internetu, pa to su stari ljudi, jedva su preživjeli noć u redu!? - tužno govori atenska liječnica. Pitam je žali li što nije otišla u Katar kad je mogla. Gotovo suznih očiju samo tiho kimne glavom.
Priča 2
Costas Aggelakis, bivši direktor u autoindustriji, sada internet poduzetnik:
U ponedjeljek ću, bojim se, otpustiti neke radnike
Costas Aggelakis (56) temperamentan je, naročito kada je o politici riječ. On je strastveno za ostanak Grčke u eurozoni i posve je sklon priznati da su Grci dobrim dijelom sami krivi za situaciju u kojoj su se našli.
Ali, još više su krivi grčki političari, i to ne neka pojedinačna stranka ili političar imenom i prezimenom, nego čitave političke elite koje su se izredale na vlasti od 1981. godine naovamo. Aggelakis nikoga ne amnestira, a otvoreno mi kaže i to da bi on osobno Alexisa Tsiprasa i Yanisa Varoufakisa poslao u zatvor jer su se pokazali tvrdoglavima i nepopustljivima u situaciji kada je neki kompromis nužan. Grci su, priznaje, dotakli dno, a velikim dijelom su i samo krivi jer su se doveli do toga da im mjesečno treba dvije milijarde eura samo da pokriju sve dugove i troškove koje imaju. Doveli su se u tu situaciju, tvrdi, vjerujući da trošenju novca nema kraja.
Pritom, ne amnestira ni sebe.
“Svi smo mi živjeli puno bolje nego što smo znali da možemo. Stvoren je tijekom desetljeća takav mentalitet, da novac postoji, da je dostupan, samo ga treba trošiti. I mi smo ga trošili. Vlast, koja god bila, u tome nas je ohrabrivala. Priznajem, sve nas je ponijelo, nismo ni shvaćali koliko će to trajati. Na kraju smo stvorili sustav koji je posuđivao novac od svih od kojih je mogao, davao novac ljudima bez kontrole, ljudi nisu plaćali porez i nisu proizvodili, samo smo živjeli k’o begovi. I eto”, govori mi Costas dok se vozimo atenskim ulicama. Bivši direktor u automobilskoj industriji, predstavnik je visoke klase, iz ugledne obitelji, s puno prijatelja intelektualaca i međunarodnim iskustvom jer je studirao u Sjedinjenim Državama. S obzirom da je autoindustrija prva stradala, morao je 2011. mijenjati posao. Nije mogao, ali nije dugo ni tražio posao u autoindustriji, jer i sam kaže da nije htio pristati na neku nisku razinu nakon one koju je ranije imao pa je probao s nečim posve novim. Dao se u internet biznis i danas je biznis konzultant i vlasnik newsportala. Samo, i tu su vremena trenutno teška, kaže, jer novca više nigdje nema. Zato će u ponedjeljak, dan nakon referenduma, donijeti neke teške poslovne odluke. One uključuju da nekolicina ljudi, a zapošljava ih 40, ostanu bez posla.
Ekstrovert, duhovit, ali ciničan, Costas, rodom iz Patrasa, kaže da je on bio jedan od rijetkih koji je plaćao porez. Ne zato što je to nužno želio, nego zato jer je na svojoj poziciji, a radio je kao predstavnik strane poznate kompanije u Grčkoj, morao prijavljivati porez. Ostali su se na to smijali. “Postojao je nacionalni sport izbjegavanja poreza. Liječnici su prijavljivali da zarađuju 10 tisuća eura godišnje, a gradili su vile i kupovali jahte. Ljudi iz porezne ništa nisu primjećivali. Električari, automehaničari, oni su prijavljivali oko 3 tisuće eura godišnje. Naravno da su svi znali da je to šala i da to nije u stvari tako. Sprdali smo se sa sistemom. I sad smo sve to naučili na težak način. Svi su koristili razdoblje od trideset godina, koliko je trajao taj bal, za svoje osobne razloge, za izgradnju svog boljeg života. Nismo trošili novac na infrastrukturne projekte, o ne, ne. Nismo ulagali u proizvodnju, nismo stvarali bogatstvo koje bi onda stvorilo bolji životni standard. Ne, mi smo izravno krenuli u poboljšanje životnog standarda. Takvi smo. Mislili smo da je budućnost naša. Gradili smo vikendice, putovali, zabavljali se....
Pitam ga je li i on to radio.
- O, da. Naravno. I ja sam dio problema. Kriv sam kao i ostali. Tko ne bi bio kriv? To je ljudski. Nisam toliko kriv kao i ostali uglavnom zbog toga jer sam plaćao porez - naglašava. Dok prolazimo kroz atenske četvrti, kaže mi da je cijena nekretnina, mada je Grčka i dalje vrlo poželjna turistička destinacija, pala za 30 posto u Ateni. Ljudi odlaze. Tkogod može, bježi iz Grčke.
Kažem mu da nije samo kriva Grčka, da su krivi i oni koji su im posuđivali novac, ali ne da se Costas smesti. “Dobro, ali je činjenica da smo mi slali malo promijenjene podatke u Bruxelles. Malo smo ih namještali, frizirali. A onda, kada su vidjeli prave podatke, pao im je mrak na oči”, kaže. Pritom, vlast je gomilala državnu upravu koja je bujala iz dana u dan. “Zapošljavali su se rođaci, prijatelji, poznanici...svi osim stručnjaka. Bilo je dovoljno da nekoga znate - imali ste posao. Sredinom 2008. godine na plaće u državnoj upravi trošilo se 25 milijardi eura. Bilo je zaposleno gotovo milijun ljudi u državnoj upravi, a onda je broj srezan na 600 tisuća. I to je previše”, naglašava.
Život se i njemu, inače veselom i optimističnom, promijenio jer više sebi ne može priuštiti ono što je ranije mogao. A kao i ostali Grci, dodaje, ne voli čuti da su nešto pogriješili i da nešto nisu napravili onako kako su trebali. “Teško je reći - kriv sam. Ja to kažem, ali onako više u šali, mada sam svjestan situacije, da smo i mi puno toga zakuhali”, govori. Njegov glas u nedjelju apsolutno je na “da” strani.
Priča 3
Despina Binou, zaposlena u rent-a-car kompaniji:
Ostali su samo oni koji nisu imali gdje otići
Despina Binou ima 36 godina, sina Angelosa koji ima 4 godine i sigurna je da će uskoro izgubiti posao. Zamišljala je drugačije svoj život; htjela bi imati još jedno dijete, ali to je sada nemoguće. Njezin je muž Spiros lani u ovo vrijeme otišao u Škotsku u nadi da će pronaći posao, ali vratio se nakon par mjeseci pokisao i bez posla. Ranije je bio proglašen državnim herojem, dobio je i odlikovanje jer je spasio trudnu ženu u vrijeme brodske havarije. Sada pokušava zaraditi za život i prehraniti obitelj. Jedino je to važno. To ga je i šest mjeseci držalo u Škotskoj, a onda se vratio.
“Nema tamo budućnosti za nas”, rekao joj je. Problem je i u tome, dodaje Despina, što ljudi misle da su Grci loši radnici, da su lijeni i da njih ne treba zaposliti. Ponekad čita strane medije i blogove i onda se samo iznervira jer joj se čini da svijet vidi izvrnutu sliku njezine domovine. Zato je ljuta i tužna istovremeno. Boji se budućnosti i boji se da može zaboraviti na sve one stvari koje je ranije znala raditi. Novu odjeću nije kupila već sto godina kaže. Nije bila kod frizera, kozmetičarke. Sve one sitne ženske stvari ostale su zaboravljene.
U njezinom stanu u predgrađu Atene, na zapadu, kaže mi da je gotovo 80 posto sigurno da od idućeg tjedna više neće raditi, a bila je zaposlena u jednoj rent-a-car kompaniji. Sada radi svaki drugi dan, ali više popodnevne smjene nema jer su kompaniji isključili struju. Tako se štedi.
“A nema nikakve šanse da pronađem novi posao.”
Njezin rođak, koji je sa mnom kod Despine, pita je gdje je ptičica koju su imali na balkonu u stanu. “Pojeli smo je. S krumpirima”, kaže Despina i smije se. Situacija, naravno nije toliko očajna.
Ali, znala je da neće biti dobro kada joj je plaća smanjena za 30 posto, prije pet godina. Ni tada nije bila velika, živjela je prosječno, ali s dvije plaće, moglo se živjeti.
- Sada ne možemo platiti račune. Ja ih više ne plaćam. Imam za hranu i to je sve. Sav novac ide na moje dijete i odrekli smo se svega. S tim što je ovo priča jedne obične grčke obitelji, nismo ni po čemu odskakali od drugih. A sada smo svi na dnu. To je jedino o čemu pričamo. Budim se i liježem s mišlju o krizi i bojim se. Nisam se našminkala mjesecima. Moja teta ima rak i ne može se ni liječiti, terapija skoro više ne postoji. Rođaci su mi se odselili u Singapur, drugi u Katar. U Europi ionako svi misle da ne valjamo - dodaje ogorčeno.
- Ne znam kako će mi sin ići u školu, hoće li imati priliku osjetiti normalno djetinjstvo. Mi smo u situaciji slijepe ulice. Ne znam što napraviti - tužno kaže Despina. Pitam je što misli o Europskoj uniji. “Da su to teroristi. Uzeli su nam sve. Naši najbolji ljudi, obrazovani, svi koji su imali šansu pobjegli su odavde. Ostali smo mi koji nismo mogli otići i sada svi skupa tonemo. Puno je samoubojstava, ali mediji o tome ne izvještavaju. Situacija je zaista očajna”, govori mi uzrujano.
- A još kada je proglašen referendum, znali smo da će biti još gore jer su ljudi jako podijeljeni. Sada je Europa i to uspjela, ovdje je sve gore i gore. Evo, danas sam na bankomatu mogla uzeti samo 50 eura jer nemaju novčanica nego 50 i to je sve s čim sad raspolažem. Osjećam se bespomoćno kao žena i kao majka. Ako nam ostane MMF-ov diktat, ovo će trajati vječno. Nema nam spasa - kaže i pali cigaretu, umorna od života, mada je tek trebala uživati u njemu. Ne mogu joj ni roditelji pomoći jer su i oni u katastrofalnoj situaciji, a svekar ima 62 godine i ne radi. Pomažu jedni drugima s hranom. “Ako imamo dvije rajčice, jednu dajemo roditeljima. A rođakinja nam šalje novac iz Katara. Postali smo zemlja Trećeg svijeta...”, zaključuje i pali televiziju radi novih vijesti o političkoj situaciji. “Mi ovo ne zaslužujemo. Zbunjena sam što bismo trebali napraviti, ne znam što bismo morali napraviti, ali znam da ovo nije dobro. Grčka je pala na koljena i svi to osjećamo. Svakoga dana.”
Priča 4
Despina Papadopulu,umirovljenica:
Prošla sam sve krize. Od ovoga je gori bio samo rat
Baka Despina Papadopulu za mjesec dana imat će 90 godina. Na njezin okrugli rođendan doći će joj djeca i unuci, ali neće biti pravog slavlja. Baka je htjela pripremiti proslavu, ali trenutno ne može do svojeg novca. Penziju ne može dignuti jer nikada nije imala karticu za bankomat, smatrala je da je to previše komplicirano za nju. Dok stoji na vratima svoje kuće, a pored nje,njezine dvije susjede iz Gruzije pletu šalove od vune i tako krate dan, objašnjava da će eventualno dobiti 120 eura, ali da mora otići u banku što njoj, u njezinoj dobi, nije nimalo lako. Mora moliti djecu i unuke, a to ponosnoj baki nije nikada drago jer, tipično starački, ne želi biti nikome na teret. Vitalna je, ali godine su godine i potrebni su joj lijekovi do kojih trenutno ne može doći jer ih nema, a nema ni novca da ih kupi. Dok razgovaramo, stalno mi stišće ruku, pričajući koliko joj je teško. Ne toliko financijski, koliko mentalno. Nije se nadala ovome.
- Ja sam preživjela rat. Prošla sam kroz gora vremena od ovih, ali mislila sam da se nešto tako loše neće više nikada ponoviti. Trudila sam se i radila cijeli život. Sama sam podigla dvoje djece, radila sam fizičke poslove, čistila, samo da ih prehranim, ali moglo se. Moj muž je otišao u Njemačku kako bi pronašao bolji posao, ali nikada se nije vratio. Tako da je sve spalo na moja ramena - govori mi. Pitam je kolika joj je penzija. Odgovara 500 eura. Za hrvatske prilike puno, ali, uvjerava me, ne i za grčke. “Ja s tim novcem mogu jedva preživjeti, a sada više ni toga nemam jer ne mogu do svog računa”, ojađeno govori. U smiraj života, više brine što će biti s njezinom obitelji, djecom i unucima, nego li s njom, ona je, kaže ionako svoje već proživjela i sada može izdržati ovu nestašicu u kojoj se cijela Grčka našla. “Da mogu vratiti vrijeme, vjerojatno bih i ja otišla odavde, ali sada je gotovo. Mogu samo svojim unucima reći da traže bolji život negdje drugdje. O političarima ne bih, ne želim ružno govoriti o ljudima”, dodaje ponosna na vratima svog malog stana u jednokatnoj kućici u Ateni. “Pomažem tako što čuvam svoje praunuke, pa im barem roditelji mogu imati vremena za posao ili za traženje poslova, što je realnije. To je jedino što još mogu. Osim rata, a prošla sam kroz sve krize kroz koje se moglo proći, ovo je najgora koja nam se dogodila.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....