‘Šefu HRT-a Goranu Radmanu nisam htjela potpisati menadžerski ugovor jer nitko nema pravo na neprimjerene zarade. Zbog krađa i lopovluka mnogi s HTV-a završit će u zatvoru’

Televizija i diplomacija su prošlost, a Silvija Luks vraća se svojoj prvoj ljubavi, filmu. Sedamdeset godina poslije nevjerojatnog i još uvijek nedovoljno istraženog događaja, pobune Hrvata iz SS divizije u malom francuskom gradiću Villefranche-de-Rouergueu završila je scenarij za dugometražni igrani film temeljen na istinitoj priči o ljubavi mlade Francuskinje i jednog od vođa prve organizirane pobune unutar Trećeg Reicha. Ta je žena umrla 1994. a svoju je tajnu otkrila Silviji Luks tijekom snimanja njenog prvog dokumentarnog filma o pobuni Hrvata. Luks je do sada o pobuni Hrvata snimila pet dokumentarnih filmova, jedan za francusku javnu televiziju i četiri za HRT.

Pobuna hrvatskih mladića od kojih je većina prisilno mobilizirana u SS diviziju, krvavo je ugušena, a o događajima iz Villefranchea još uvijek se ne govori. “I za pobjednike i za gubitnike u Drugom svjetskom ratu bio je to događaj kojeg su svi željeli zaboraviti i prešutjeti. Pola stoljeća pobuna Hrvata bila je pokrivena povijesnom laži i lažnim spomen-obilježjem na masovnoj grobnici u koju je bačeno oko dvjesto strijeljanih mladića, čija se imena do danas ne znaju.”

Drž’te lopova!

Silviju Luks ne treba posebno predstavljati. Pred čeličnom televizijskom lady, koja je privela pred kamere mnoge predsjednike i premijere, ministre i svjetske stratege, mlađi kolege su drhtali, neki su je obožavali, neki mrzili, ali joj nitko nije mogao osporiti profesionalnost i umješnost kojom je došla od Tita do Tuđmana, Mitterranda, Chiraca, Gorbačova, Georgea Busha starijeg, Indire Gandhi, Elizabeth Taylor ili Carle del Ponte. Pravnica po obrazovanju, Silvija Luks završila je postdiplomski studij na Sorbonni, a školovala se i na Oxfordu. Govori nekoliko stranih jezika. Kao dvadesetogodišnjakinja počela je raditi na radioteleviziji, bila je u Angoli na ratištu, proputovala svijet, napravila gotovo stotinjak dokumentarnih filmova, a na HRT-u je provela punih četrdeset i pet godina. Zatvorila je krug od novinara početnika, urednika, komentatora, ratnog dopisnika, specijalnog dopisnika iz raznih zemalja svijeta, autora dokumentarnih filmova, stalnog dopisnika iz Pariza do predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Nedavno je na nju sasuo drvlje i kamenje bivši član Uprave javne televizije Marko Ugarković.

“To je onaj kojem sam odbila potpisati menadžerski ugovor pa je zbog tog napustio HRT, a sad izigrava žrtvu, što je bedastoća. Menadžerski ugovor sam odbila potpisati i Goranu Radmanu jer smatram da nitko nema pravo od tuđeg novca, tj. od televizijske pretplate, dobivati neprimjerene zarade i beneficije. Meni je jasno odakle su krenuli ovi napadi, koji im je cilj i zašto baš sada. Gospodin koji je ispričao gluposti, laži, klevete i uvrede samo je glasnogovornik jedne dobro umrežene interesne grupe koja se očito želi vratiti na HRT, a pored mene žive to će teško izvesti. Znate li onu narodnu ‘u strahu su velike oči’. Kako su sada počela masovna uhićenja i procesuiranja raznih moćnika koji su mislili da su nedodirljivi i ovo se društvance poplašilo da ne dođu na red, iako su se infiltrirali u razne političke stranke. Kao predsjednica Nadzornog odbora HRT-a u čijem sam stvaranju sudjelovala, nisam dopuštala krađu novca od osiromašenog naroda i njegovo pretakanje u privatne džepove. A kako je ta interesna grupa radila i čime su se sve bavili, nalazi se u debelom dosjeu koji već dugo vremena stoji u DORH-u i čeka da dođe na red. Netko će, nadam se, zbog krađa i raznih pogodovanja na HRT-u prije ili kasnije završiti u zatvoru, a to sigurno neću biti ja. U Nadzorni odbor me nitko nije ‘doveo’ kako tvrdi ožalošćeni gospodin, jer nikad nisam bila ničija marioneta. Na tu me je funkciju predložio HDZ kao televizijskog profesionalca, podržao tada opozicijski SDP i jednoglasno, uz dva suzdržana glasa, imenovao Hrvatski sabor. Dakle, nitko nije sumnjao u moju profesionalnost i poštenje, ni ljevica ni desnica.” Luks mi kaže da “drž’te lopova” najčešće izvikuju oni koji imaju putra na glavi pa ukazivanjem na druge pokušavaju prikriti vlastite grijehe. “Dokumentarno-igrani film koji se zove baš tako, ‘Drž’te lopova’, snimila sam još davnih sedamdesetih godina. Zato savjetujem zabrinutom gospodinu i njegovom društvu da u odu u arhivu HRT-a u kojoj je pohranjeno više stotina mojih autorskih uradaka i pogledaju bar taj film, pa će im sve biti jasno, iako je film snimljen i višekratno emitiran prije no što su neki od njih bili rođeni.

’Golubinjak’

Koliko o tom brutalnom napadu nerado govori, s velikim entuzijazmom najavljuje svoje filmske projekte. Dugometražni igrani film ”Golubinjak” za koji je napisala scenarij i priprema za razvoj zajedno sa, kako kaže, brilijantnim redateljem i producentom srednje generacije Tomislavom Žajom, koji je završio slavnu Prašku filmsku akademiju. Ili dokumentarno-znanstveni serijal za Tursku televiziju koji je pripremila sa sveučilišnom profesoricom Aylin Noi iz Istanbula. Pa dugometražni dokumentarni film “Sedmo čulo” kojeg je produkciju povjerila predstavniku najmlađe filmske generacije, dvadesetpetogodišnjem producentu Franu J. Prizmiću, nositelju rektorove nagrade sa zagrebačke filmske akademije.

”Igrani film ‘Golubinjak’ je špijunsko-ljubavna drama temeljena na istinitom događaju koji povijest bilježi kao pobunu Hrvata. Postoji nekoliko različitih povijesnih verzija o tom događaju koji sam istraživala više od dvadeset godina. Nije mi bilo lako jer su povijesni arhivi u Beogradu, Londonu, Moskvi, Parizu, Berlinu i Zagrebu samo djelomično dostupni, neki su još uvijek potpuno zatvoreni, mnogi dokumenti uništeni, a svjedoci su umrli. Rezultat tog ogromnog istraživačkog posla je pet dokumentaraca i sada scenarij za igrani film koji sam predala HAVC-u i on ulazi u zakonom predviđenu proceduru za europske koprodukcije”, kaže, ne otkrivajući detalje, osim da potporu francuske strane već ima. “Moja filmska priča obuhvaća događaje koji su se zbili nekoliko mjeseci prije 17. rujna 1943. kad je izbila pobuna Hrvata i nekoliko desetljeća poslije. Glavni junaci zaista su postojali, neke od njih sam i upoznala.” Zanimalo me zašto se tako malo ili gotovo ništa ne zna o događaju u Villefrancheu. “Razlozi za to su političko-povijesni i geostrateški. Zbog interesnih prekrajanja državnih granica nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kojima je naš Domovinski rat bio nastavak, globalnim silama je odgovaralo da jasni dokazi o antifašističkoj suštini hrvatskog nacionalnog bića, poput masovne grobnice u Villefranche-de-Rouergueu, ostane tabu tema o kojoj se šuti. To je mrlja na savjesti Europe i nije jedina. Smatram da povijesne istine i laži treba demistificirati i ispričati ih zbog sadašnjosti i budućnosti. Nema rješenja u prošlosti koja se već dogodila, ali u njoj su pojašnjenja za ono što živimo danas i putokazi za budućnost. Zbog toga sam i napisala scenarij za igrani film temeljen na dosad poznatim činjenicama o pobuni Hrvata i jednoj dirljivoj ljubavnoj priči.” Luks smatra da će se voditi novi ratovi i stvarati nove kolektivne grobnice sve dotle dok budemo šutjeli i lagali o grobnicama iz proteklih ratova. Film “Golubinjak” posvetit će hrvatskim braniteljima i djeci rođenoj poslije Domovinskog rata kao svojevrstan testament svega što je u životu radila.

Interes za film kod Silvije Luks nije slučajan, jer potječe iz filmske obitelji. Njen otac, filmski redatelj Milan Luks, jedan je od pionira hrvatske kinematografije i prvi direktor filmskog festivala u Puli. “Odrastala sam s filmom, a svoj prvi filmski honorar zaradila sam s 15 godina kad sam tati pomagala u realizaciji filma ‘Djeca Riječke luke’. Film je moja prva ljubav, a međunarodno pravo i politika, televizija i diplomacija, rezultat su stjecaja okolnosti u vremenu i prostoru u kojem sam rođena.” Gospođe njenih godina pišu memoare, a mnogi je pitaju gdje je njena knjiga sjećanja. “Imala bih što ispričati i napisati, jer sam bila svjedok mnogih za povijest značajnih događaja. Međutim, ova priča iz Villefranchea važnija je za budućnost Hrvatske od moje autobiografije. Ako poživim, napisat ću i knjigu sjećanja.”

Objašnjava mi zašto se do sada nitko nije prihvatio sustavnog rasvjetljavanja događaja u Villefrancheu. “Zato što je to težak, usamljenički i financijski neisplativ posao, a tema nije ugodna ni Hrvatima, ni Francuzima, ni Nijemcima, Britancima, Rusima, nikome. Ali netko se s njom prije ili kasnije morao uhvatiti u koštac. Sudbina je htjela da to budem ja.”

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg