Putin je za budućnost Rusije koban. Igra se s najgorom, šovinističkom stranom ruskog karaktera

U arhivima povjesničara, političara, novinara i angažiranih promatrača ova će godina, nema sumnje, biti zapamćena kao godina u znaku Rusije. Zvijer se probudila; ruska zvijer koja je od završetka Hladnog rata počivala sumnjičavom smirenošću čini se nezaustavljivom u svojoj nepredvidljivosti. Pod kormilom Vladimira Putina Rusi su se otisnuli na opasnu plovidbu čije nacionalne, ali ni međunarodne posljedice još nisu posve jasne. U svojoj knjizi “Povijest moderne Rusije”, upravo objavljenoj u Hrvatskoj u izdanju izdavača Sandorf, ugledni britanski povjesničar profesor Robert Service zaključio je: “Može se pretpostaviti da će (Rusija) i nadalje priređivati iznenađenja sebi, susjednim državama i svijetu u cjelini.” Knjiga je u orginalnom izdanju napisana i objavljena prije ukrajinske krize koja će zaprepastiti svijet i, čini se, uvesti novo poglavlje u modernoj povijesti Rusije. Tijekom našeg razgovora u Londonu ovoga tjedna profesor Service, koji na sveučilištu Oxford predaje Povijest Rusije i značajan je kao autor biografija Lenjina, Staljina i Trotskog, govori da je i sam iznenađen koliko se njegovo predviđanje ruskih političkih iznenađenja, temeljeno na desetljetnom proučavanju njene povijesti, pokazalo točnim. Ipak, agresivna aneksija Krimeje, zahlađenje odnosa sa Zapadom i nova ekonomska kriza koja je kulminirala ovaj tjedan kolapsom rublja za više od 11%, činjenicu koju zamjenik guvernera Narodne banke Rusije Sergej Švetsov opisuje kao “kritičnu situaciju koju nije mogao zamisliti niti u najgorim noćnim morama”, direktna je posljedica politike Vladimira Putina, smatra Service.

Kombinacija njegove agresivne politike, političke ranjivosti i KGB-ovskog talenta za manipulaciju izvlači iz ruskog naroda njegovu najgoru stranu, smatra profesor, a njen ukupni volumen možda ćemo tek okusiti.

Zaključak vaše knjige, u kojoj pratite Rusiju od pada carizma do danas, jest da Rusija neće prestati iznenađivati svijet. Kao nekomu tko intenzivno prati događanja u Rusiji i upoznat je s njihovom povijesnom relevantnošću, što vas osobno najviše iznenađuje u Rusiji danas?

- Najviše me iznenađuje činjenica koliko je Putin glup. Vladimir Putin ima najviše sreće od svih ruskih vladara, ima sreće spektakularnih razmjera. To je, dakako, uglavnom temeljeno na visokoj cijeni nafte koja je postizana gotovo svih četrnaest godina njegove vladavine, do prije nekoliko mjeseci. Putin nije modernizator, on je totalitarni stabilizator. On je učinio katastrofalnu stvar za rusku ekonomiju jer je nije disperzirao, već ju je učinio još ovisnijom o prirodnim izvorima. Ako Rusija želi biti moćna sila, mora imati dinamičnu, samomodernizirajuću ekonomiju, kao što je to primjer kod Kine ili Sjedinjenih Američkih Država, a ne da se bazira na primjeru Saudijske Arabije. Rusija ima nesreću da od pada komunizma nije imala lidera koji je u tome uspio. Putin je uhvatio prednosti nafte i plina i onda u potpunosti uništio prilike koje su mu pružali. On ne razumije osnove geopolitičke situacije u svijetu i ne shvaća da njegovi glavni rivali nisu Sjedinjene Američke Države ili Europska unija, već Kina. On treba zapadne sile kao svoje partnere, a ne neprijatelje i činjenica da to ne shvaća ukazuje na njegovu nekompetentnost. On je, bez sumnje, najkatastrofalniji lider Rusije od Nikolaja I.

S vama se ipak ne slaže velika većina Rusa; u Rusiji Vladimir Putin uživa popularnost kao niti jedan lider zapadnih zemalja?

- To nas ne treba iznenađivati. Mi niti ne shvaćamo koliko je grozno bilo razdoblje Perestrojke za prosječnog Rusa u Rusiji. Mi na Zapadu Gorbačova doživljavamo kao heroja, ali pitajte prosječnog Rusa i reći će vam da je degradacija standarda života i nekompetentnost ekonomske reforme u doba Gorbačova bila na vrhuncu. Život je bio grozan za prosječnog Rusa. Unija je doživjela kolaps, izgubili su smisao o tome tko su. Na neki način, prolazili su sudbinu Nijemaca nakon Prvog svjetskog rata. Pogledajmo što se dogodilo Nijemcima - ekonomska depresija i činjenica da su izgubili rat i identitet dovela je do popularnosti Hitlera. Na isti način, Rusi su izgubili Hladni rat, a ekonomski problemi i nedostatak identiteta osigurali su plodno tlo za Putina. Rusi su se okrenuli nekome tko garantira sigurnosti i stabilnost i, što je najvažnije, bolji standard života. Tijekom punih trinaest godina to im je dao. Činjenica da je to kuća izgrađena na pijesku je druga stvar.

U svom nedavnom govoru, zbog kojeg ga je njegov šef propagande Dmitrij Kiselev, usporedio s Rooseveltom, Churchillom i De Gaulleom, Putin je govorio o povijesnom pravu Rusa na Krim, ističući njenu “svetu vrijednost”. S druge strane, Rusi u Londonu mi govore da Krim ima manje “sakralni i povijesni značaj”, a više “nostalgični”, budući da su ondje odlazili na izlete i godišnje odmore kada su bili mali. Što nam povijesne činjenice govore o ruskom argumentu za prisvajanje Krima?

- Krim je postao vrlo važan dio u ruskom srcu, ali povijesno ona nije bila dio Rusije. Osvojila ju je Katarina Velika prije kojih dva stoljeća. 1954. odvojena je iz Ruske Federacije i pripala je Saveznoj Republici Ukrajini, dakle bila je u sklopu SSSR-a, ali kao dio Rusije. Ne postoji argument zbog kojih bi Rusi tražili automatsku pripadnost Krima Rusiji. Istina, tamo žive Rusi, ali žive i mnogi Grci, Tatari i Ukrajinci. Jednostavno nije povijesno ispravno reći da je Krim ikada bila ruski. To je isključivo osjećaj koji je posljedica političke manufakture. U Drugom svjetskom ratu mnogo je ruske krvi proliveno na Krimu, to je ono čega se sjećaju starije generacije. Ali, geopolitika normalnih, odraslih osoba mora biti bazirana na nečemu višem od sjećanja prije šezdeset godina.

Je li nepopustljivost kojom je pristupio pitanju Ukrajine pokazatelj Putinove želje za stvaranjem novog imperija?

- Ne bih rekao da su Putina vodile imperijalističke ideje već je čitao previše izvještaja FSB-a (ruska Služba federalne sigurnosti, suvremena verzija KGB-a). On ne želi imperijalno vlasništvo, već utjecaj. On želi učiniti svoje susjede takvima da je njima nemoguće iznutra vladati, jer na taj način ovise o ruskom utjecaju. Odličan primjer toga je Gruzija. To je jeftin način stvaranja kvaziimperija.

No, za Putina je Krim možda bio i potez očaja jer je u Rusiji postajao politički krhak?

- Apsolutno, to je dio razloga za aneksiju Krima. Ekonomija je sve više padala i postajalo je sve teže osiguravati novac za mirovine i plaće državnih službenika. Njegovo ponašanje u Ukrajini je način ponovnog dobivanja popularnosti. I uspio je!

Koja je veza između Putina i Staljina? Vaš kolega Simon Sebag Montefiore rekao mi je da Putin pri donošenju odluka nerijetko poseže za Staljinovim citatima, vi ste u knjizi napisali da nastoji ublažiti negativne napise o Staljinu. Ima li to veze s činjenicom da je za vrijeme Staljina Rusija bila najveća u svojoj povijesti?

- Putin želi da se pozornost skrene na dualni odnos prema Staljinu. On ne poriče da su se za Staljina događale loše stvari, ali želi da se prikaže i dobra strana toga vremena. Prvenstveno to čini zato kako bi se Rusi osjećali dobro kada se govori o ruskoj povijesti. On želi uspostaviti sustav u kojem ljudi osjećaju ponos što su Rusi. No, postoji opasnost kada se čista grozota Staljina balansira s nečim dobrim. Ne postoji ništa dobro kada govorimo o Staljinu.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista