U LOVU NA IVANIŠEVIĆA

Kako je nastao najluđi intervju ikad napravljen s Goranom

Godina je 1994. S urednikom Tennis Magazina dogovorio sam intervju s Goranom. I tako je počeo moj lov. Cincinnati, Indianapolis, New York... Goran mi je bježao

Dok sam živio u Cincinnatiju, u Sjedinjenim Državama, volio sam gledati teniske mečeve na njihovu ATP turniru. Te 1994. godine trebao je zaigrati i Goran Ivanišević pa sam predložio uredniku Tennis Magazina, a bilo je to još u vrijeme starih pošta, pisama i lijepljenja maraka, da bih volio intervjuirati Ivaniševića i to na hrvatskom, a da to onda mogu kasnije prevesti na engleski. Kao emigrant iz Hrvatske upravo sam objavio članak u New York Times Magazinu, pa sam to uredniku spomenuo kao eventualnu dobru referencu. Ivanišević tada nije osobito dobro govorio engleski, pa bi razgovor na engleskom mogao ispasti nepotrebno nemušt, kao da čovjek nema što za reći. Zato sam i napomenuo uredniku da bismo razgovarali hrvatski, kako bi se on mogao što bolje izraziti. Konačno, nakon promašene lopte uvijek sam ga čuo da psuje na hrvatskom, “E, jesan ga usra!” No, to ipak ne bih prevodio. Štoviše, tada je Ivanišević imao običaj i lomiti rekete. Na jednom je turniru polomio sve rekete koje je imao, pa je morao predati meč, jer nije imao više čime igrati. Mislio sam da netko tko je toliko temperamentan sigurno mora imati štošta za reći.

Optimistični urednik

I tako je tadašnji urednik, Jay Jennings (trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim njegova imena) rekao, preko telefona, da će mi poslati press iskaznicu. Da će mi iskaznica stići za tri dana, tako da ću propustiti prvi dan, ali da će Goran sigurno ostati duže na turniru pa ću ga uhvatiti u drugom ili trećem kolu. Rekao sam, odlično, reći ću da sam bio zauzet, a da ću ga uhvatiti kasnije, tijekom turnira.

Međutim, Ivanišević je ispao već u prvom kolu. Nema problema, reče mi urednik. Za dva tjedna on igra u Indiani, pa ćemo ti platiti put i hotel. To je na samo dva sata od Cincinnatija, zar ne?

Nova loša partija

Tako sam ja otišao u Indianapolis, opet tek na drugo kolo. Ivanišević je morao proći prvo kolo. Tada je bio treći na svijetu, a za ono što mu se dogodilo u Cincinnatiju je vjerojatno bio kriv nedavni dolazak u Ameriku i problemi koji nastaju s vremenskom razlikom. Sada se već prilagodio i sigurno će igrati bolje. No, nije odigrao bolje. Ispao je s turnira prije nego što sam ja stigao upaliti motor svog starog plavog Volva.

- Nema problema - opet reče urednik. - Uskoro počinje U.S. Open na kojem on nastupa pa ćemo te tamo poslati. Ići ćeš avionom i smjestit ćemo te u hotel. Ali sada nema šanse da ovdje ne ostane malo duže. Možda je namjerno preskočio one turnire da ostane svjež. A problem je s tim momcima da ne vole da ih se smeta na početku turnira, u prvim kolima, tako da bi bilo bolje uhvatiti ga malo kasnije. Tko zna, možda ode na ovom turniru i do samog kraja.

Ispalo je da nije otišao do kraja. Ispao je nakon prvog kola, još dok sam ja gledao koja mi je avionska karta do New Yorka najjeftinija.

- Znaš, sada je ovo već postalo i zamorno i zabavno - rekao mi je urednik. - Evo, što ćemo. Pokrit ćemo ti troškove leta do Pariza i tri noći u najskromnijem hotelu. Tamo ga možeš uhvatiti na Paris Openu, u Bercyju. Iako mislim da će ovog puta ići dalje od prvog kola, budi tamo od samog početka. Znaš, prošle je godine osvojio taj turnir, tako da ove godine brani naslov. Mora biti dobar.

Dolazak u Pariz

Jay mi nikada nije poslao onu press iskaznicu, ali mi je rekao da će mi samo njegovo pismo biti dovoljno da s time uđem i odradim što treba, da ga samo pokažem na ulazu.

Naša sam hotel, ne preko interneta, jer se tada vrlo malo stvari moglo raditi preko interneta, nego šetajući ulicama oko Bastille. Prvu noć sam proveo kod jednog starog prijatelja, Alana, fotografa, koji je po ocu bio Hrvat. Taj je njegov otac počinio samoubojstvo, tako da je Alan živio u stanu koji je od njega naslijedio, na zadnjem katu jedne četverokatnice. Do njegova stana došao sam pješice, od stanice metroa odakle sam ga nazvao. Većina telefona ovdje je radila samo na kartice, no ipak sam uspio naći jednu koja je radila na kovanice. Nisam bio siguran koliko znamenki treba otipkati, tako da mi je trebalo nekoliko pokušaja dok ga nisam konačno dobio. Kad sam došao do njegove zgrade, otvorio mi je električnu bravu u prizemlju preko portafona, a do četvrtog kata sam se morao popeti. Dočekao me na vratima, onako krupan, gotovo dvometraš, sav prašnjav, jer je bio usred posla. Pokušavao je svom stanu pridodati još jednu etažu, gradeći stepenice na tavan.

- Nitko u zgradi ne smije znati što radim, reče, jer su prava vlasništva oko tavana nejasna, ali ako uspijem ovo spojiti i dokažem da sam tu već neko vrijeme, onda će tavan postati moj.

- Što ako netko drugi bude htio na tavan u međuvremenu, pa te otkriju?

- Ne znam. Probat ću tog nekog potplatiti da me ne oda.

- To mi je dosta čudno.

- Ma, ne. Ti nemaš pojma koliko su stanovi u Parizu postali skupi. Ovo je čisti rat, ljudi se bore za prostor. U svakom slučaju, kako ja nisam stalno zaposlen, a od fotografije se baš ne može puno zaraditi, ako mi ovo uspije, onda mogu prodati cijeli taj stan i za taj novac kupiti pet stanova u Hrvatskoj i živjeti od iznajmljivanja. Tako ću onda moći sasvim mirno fotografirati po cijele dane.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:30