Zašto nisu postali veliki bend i zašto to nije važno

Za jedan surf-rock bend iz nekoć industrijski moćnog, a danas devastiranog Siska, The Bambi Molesters učinili su čudo. Osim što su s jednim “arhivskim”, strogo američkim i zamalo zaboravljenim instrumentalnim glazbenim žanrom, postali prilično popularni u Hrvatskoj i regiji, The Bambi Molesters u proteklih dvadeset godina prerasli su u jedan od najcjenjenijih svjetskih surf i instrumentalnih rock bendova koji je uvelike inovirao i proširio granice tog stila, cijepeći ga s americanom, psihodelijom, post-punkom pa čak i natruhama jazza. “Sonic Bullets: 13 From The Hip” na kojem je između ostalih početkom milenija bez traženja bilo kakve novčane naknade zasvirao i Peter Buck, gitarist grupe R.E.M., bio je definitivna potvrda njihovog ne samo izdvojenog statusa na ovdašnjoj nego i atraktivnosti na globalnoj glazbenoj sceni.

Duga pauza

“Sonic Bullets”, nakon prvotnog objavljivanja za Dancing Bear, objavila je i jedna od najvećih diskografskih kompanija, Warner Music International, a na jedinom forumu surf-rock glazbe na svijetu, među prvih deset najboljih surf-rocka izdanja svih vremena, imaju tri albuma od četiri koliko su ih ukupno objavili. S albumom “Sonic bullets” stalno se nešto događalo i to ih je tjeralo dalje mada su zbog toga i imali tako dugu pauzu do narednog alubma “As The Dark Wave Swells”. Na koncu se “Sonic Bullets” prodao u deset, a “As The Dark Wave Swells” u pet tisuća primjeraka. Jedan od pak posljednjih uspjeha u nizu The Bambi Molestersa, nakon kojeg je doista teško reći može li se iz ovih naših uvjeta postići više, kad je posrijedi interakcija glazbe i filma, odnosno TV serije, uvrštenje je “Chaotice” The Bambi Molestersa u jednu od najhvaljenijih serija u povijesti televizije, “Breaking Bad”. Prodati surf-instrumental iz Hrvatske u jednu takvu američku seriju koja je nevjerojatnu brigu poklonila upravo glazbi graniči s prodajom frižidera Eskimima.

“Cijelo vrijeme smo čekali da nekome nešto prodamo, pa smo svoju glazbu uspjeli prodati i Warneru na kojem je prije desetak godina izašao ‘Sonic Bullets’ i ništa se velikog nije dogodilo. Slično je sada i sa serijom ‘Breaking Bad’ u kojoj je završila naša ‘Chaotica’ pa se ponovno ništa velikog nije dogodilo. Nije nam to donijelo bogznašto, osim ugleda, no imam dojam da se kao bend sada bolje zabavljamo jer smo lišeni bilo kakvog pritiska uspjeha u inozemstvu. Nemamo više iluzija, velika lova nam se nije dogodila ma koliko nas uvjeravali kako smo mi idealan hrvatski izvozni proizvod.”

Umjesto glorificiranja vlastitih uspjeha, Dalibor je na moje iznenađenje, premda jako dobro poznajem i njega i ostatak benda s kojim sam neko vrijeme surađivao kao diskograf koji ih je “uvalio” u koncert s R.E.M. u Kopru, sklon posve drugačijem viđenju karijere The Bambi Molestersa. Moram priznati, kad sam vidio oduševljenje na licima Bucka, Millsa i Stipea i čuo ih što mi govore dok smo gledali The Bambi Molesters na pozornici u Kopru te kako ih pristojno pitaju za zajedničko fotografiranje, bio sam sklon očekivati čuda. Čudo se i dogodilo. R.E.M. je pozvao The Bambi Molesterse da im budu predgrupa na koncertima u Njemačkoj, Austriji i Švicraskoj, svaki pred više od 25.000 ljudi i to je nešto za što bi pola naših bendova prodalo rodbinu u bijelo roblje, nasmiješio se ubrzo i ugovor s Warnerom i nekim drugim diskografskim kućama, no veliki biznis ipak se nije dogodio.

Propuštene prilike

“Ta prva svirka u Kopru s R.E.M. nam je bio čisti adrenalin i kad su nas dečki iz R.E.M. došli pitati za fotkanje bilo nam je smiješno, ali smo zapamtili da nam je Scott McCaughey rekao da im se obavezno javimo kad ćemo nešto snimati. U tom trenu, kasnih 90-ih, ja više nisam slušao R.E.M., a Dinko (lead gitarist The Bambi Molestersa - op.a.) ih vjerojatno nikada nije slušao, osim ako ih je čuo na radiju, no to nam je bilo uzbudljivo iako smo iza sebe već imali svirku s The Crampsima u Ljubljani, koji su nam bili jako bitni i dragi. Reakcija The Crampsa na naš nastup bila je ista kao i reakcija R.E.M. Svim američkim izvođačima s kojima smo svirali poput Chrome Cranksa, The Crampsa, R.E.M., Chucka Propheta, Stevea Wynna ili Chrisa Eckmana instantno je bilo jasno što radimo i zašto, a ovdje smo ipak ljudima morali objašnjavati zašto jedan bend iz Siska svira surf-rock, bez obzira na “Pulp Fiction” Tarantina i revival uspjeh teme “Misirlou“ Dicka Dalea & His Dale-Tonesa”, objašnjava Dalibor.

Povijest The Bambi Molestersa u neku je ruku postala povijest propuštenih prilika, još od razgovora s pokojnim Claudeom Nobsom, osnivačem Montreux Jazz Festivala i jednog od ključnih ljudi Warnera kojeg su oduševili pa do objave albuma na Ace Records čiji su im ljudi trebali srediti nastup kod Joolsa Hollanda. Možda ih Jools nije uzeo i zbog imena jer malo je nezgodno u prime timeu na BBC-u imati bend koji se zove The Bambi Molesters. Možda su iz Hrvatske trebali preseliti u inozemstvo, ali to se nije dogodilo, Dalibor je ostao u Zagrebu u kojem živi otkako je sredinom 80-ih počeo studirati, a ostatak benda u Sisku.

“Mi smo odabrali ostati u Hrvatskoj jer nam je to bilo komotnije ili zbog obitelji. Uostalom, nismo iza sebe imali mašineriju kakvu imaju bendovi iz Švedske koji također nisu morali seliti u Veliku Britaniju ili Ameriku da bi uspjeli. Bilo bi nam puno lakše da dolazimo iz Skandinavije”, pojašnjava Pavičić.

Česte su ih svirke po inozemstvu, posebice turneje, očeličile i ulile im sigurnost kakvu ovdje ne bi mogli steći. Putovali su po tisuće koncerata i spavali po tri sata, a morali su zabaviti publiku koja ih praktički nije poznavala i to ih je naučilo poslu. Svjedočio sam tome jednom zgodom u Grazu. Rasturili su ljude koji ih do tada uglavnom nisu čuli, ali su odmah ukapirali što se događa. Rock’n’roll!

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista