Vukovi zavijaju, a sve životinje su u depresiji. Pisao je knjige za djecu, vodio tv emisije, a čak su ga i divlje zvijeri obožavale

Vuk Bojović (74) otac je jednog od šefova Zemunskog klana Luke Bojovića, no - iako je bio više nego kontroverzan

- ljudi su ga toliko voljeli da mnogi predlažu da ga pokopaju u Aleji velikana

U proteklim danima u Srbiji se upokojilo niz poznatih lica, ali najviše medijskoga prostora poklonjeno je odlasku dugovječnog direktora beogradskog zvjerinjaka Vuka Bojovića. On je posljednjih godina danomice bio pod povećalom javnosti. Ne samo zbog dinamičnoga djelovanja u Vrtu dobre nade (kako je maštovito okrstio svoje životinjsko carstvo, koje je smješteno u najpoznatijem gradskom parku, Kalemegdanu) nego i zbog tragičnoga biblijskog prokletstva što je utuklo njegova dva muška potomka. Vukova jedina kćerka, gotovo neznana slikarica Marija, živjela je u anonimnosti, u sjeni izvikana oca, i napose braće o kojima su učestalo ali jedino pisali novinari kriminalističkih kronika. Stariji Luka - obilježen kao jedan od najokrutnijih stjegonoša beogradskoga podzemlja, okrivljen je za višestruka ubojstva, rasturanje narkotika, otmice, iznude, pljačke i još sijaset zlodjela - od veljače 2012. čami u tamnici Carabanchel u Madridu, i tamo čeka da ga španjolska policija izruči Srbiji, gdje će mu se suditi. Među ostalim uz njegovo ime zalijepili su nedokazanu aferu da je po narudžbi četničkoga vojvode Vojislava Šešelja, iz zatvora Suda u Haagu, prihvatio ponudu da za velik novac ubije šefa srpske države Tomislava Nikolića. Krvna osveta Mlađi sin Nikola Bojović, nenametljivi diplomirani pravnik, dobri čovjek iz susjedstva, platio je glavom u ime krvne osvete. Ustrijeljen je, ni kriv ni dužan, usred bijela dana, u središtu Beograda, lanjskoga 29. travnja, pedesetak koračaja od kuće u kojoj je živio s ocem Vukom i sestrom Marijom. Smaknuće je stavljeno na dušu crnogorskog opasnog momka Slobodana Šaranovića, koji je unajmio plaćene ubojice da ga likvidiraju zato što je bio uvjeren da je njegov brat Branislav u mafijaškom obračunu pao od ruke Luke Bojovića. Nikolin konac dotukao je Vuka Bojovića, koji nije živio u ljubavi sa sadašnjim srpskim vlastodršcima: “Moga sina Nikolu ubili su ne stoga da se osvete Luki nego meni!” - zagrmio je u nedavnome razgovoru shrvani popularni direktor zoološkoga vrta: “Godinama su mi prijetili jer nisam imao dlake na jeziku. Država je sračunato išla na to da Nikolino ubojstvo izgleda kao krvna osveta. Uzeli su mi ga država, novine i policija, dok su od Luke napravili čudovište kojemu se pripisuju sva moguća kriminalna nedjela, zbog čega trune u kazamatu. Ne tražim milost za Luku, nego pošteno suđenje. Ako je kriv, prokleto mu bilo deveto koljeno. I ja bih ga osudio. Ali ako nije, neka se ne igraju time!” gorštački je zaprijetio.

Patnja za sinovima

Kćerka Marija posljednja ga je vidjela živog i prva zatekla mrtvog:

“Tatu je ubila patnja za sinovima. Umro je u snu. Dočekao je kraj mirno i dostojanstveno. Snašlo ga je mnoštvo muka, izbolovao je satanizaciju djece izgubivši pritom sina i od toga se ugasio kao svijeća. Nije izdržao!” rekla je i podsjetila kako su ga bolesti pluća napale dok je 2007. štrajkao glađu nakon što je bilo objelodanjeno da čelnici kane preseliti zoološki vrt u predgrađe, a na njegovu zemljištu podići poslovne i stambene zgrade. Bolno je podnio i incident zbog kojega su mu se u svibnju zagrozili smjenom. Nekoga dječarca, kojega su roditelji neoprezno pustili da stane preblizu kavezu, vuk je ugrizao za ruku. Gradski oci su uprli prstom u nedužnoga direktora Vuka, naprtivši mu krivnju na leđa. No Beograđani su skupili tisuće potpisa potpore i složno spriječili već pripremljen otkaz.

U izvještajima dnevnih listova, koji iscrpno izvještavaju o smrti Vuka Bojovića, pojavili su se i patetični detalji, poput onoga da je njegov belgijski ovčar Jagoš suznih očiju sklupčano nepomično ležao, uzaludno satima čekajući gospodara. I da su se zvijeri, naslutivši lošu novost, jako uznemirile, napose vuci koji su dugo sablasno zavijali tugujući za imenjakom. “I životnje plaču za Vukom!” naslovljena je kronika u “24 sata”.

Isplela su se svekolika nagađanja o tome gdje će u ponedjeljak pokopati Vuka Bojovića. Neki su se podsjetili njegove onodobne izjave nakon uginuća najvećeg miljenika, nestašnoga čimpanze Samija, kojega je pompozno pokopao u zoološkome vrtu i podigao mu spomenik. Vuk Bojović ostavio je u zavjet da mu srce stave pokraj Samijevih ostataka. Javili su se poštovatelji Vukova lika i djela zahtijevajući da ga valja pokopati u Aleji velikana na beogradskome Novom groblju, ili pak u Pljevljima u Crnoj Gori, gdje je rođen 18. prosinca 1940. Sva ta nagađanja odlučno je prekinula kćerka Marija rekavši kako ne želi čuti ni o Aleji velikana, ni o Pljevljima, a ni o srcu podno spomenika, uz majmuna Samija. “Mome ocu je mjesto pored sina Nikole na Novome groblju!” nedvosmisleno je zaustila. Tako će se i dogoditi.

Kao i većina crnogorske mladeži i Vuk Bojović je nakon mature pošao na studij u Beograd, na Likovnu akademiju, gdje je magistrirao na kiparstvu. Nakon diplome, počeo je zarađivati kao slobodni umjetnik lijevajući poprsja poznatih ličnosti, a među 30-ak radova našli su se i opjevani narodni heroji, Sava Kovačević i Veljko Vlahović.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg