Spuštajući se niz stepenice Palače HAZU, nakon dugog razgovora s akademicima Zvonkom Kusićem, Velimirom Neidhardtom i Gordanom Družićem, dojam mi je bio da se optimizam ipak nije potpuno odselio iz Hrvatske. Dobro, bio je i lijep sunčan dan kada smo razgovarali, pa je i to možda dalo doprinos ukupnoj slici koju su časni akademici htjeli ostaviti, a to je da je Hrvatska i dalje mjesto za dobar život, usprkos svim nedaćama koje su nas snašle.
“Naša je stvarnost često projekcija medija, a tamo prevladava sve crno. Pitanje je koliko je to zaista tako. Loše vijesti su uvijek za medije ‘bolje’ vijesti, ali optimizam je jako važan. Znam to i kao liječnik, jer ako pacijent nije optimističan i liječenje je teže. Jako je važno vjerovati u nešto, a društveni optimizam treba dolaziti od čelnika”, bila je prva reakcija profesora dr. Zvonka Kusića, predsjednika Akademije, istaknutog onkologa, čije bi citiranje znanstvenih titula i radova odnijelo barem polovicu ovog teksta.
Sve vrijeme dok smo razgovarali niti jedan od akademika napadno nije ni jednom rječju spomenuo SDP, HDZ i našu zaigranu političku stvarnost. Kao da su se trudili poslati poruke da nije sve izgubljeno, da zemlja ipak nije pred bankrotom i da nije idealno rješenje pokupiti kovčege i otići u svijet.
“Pogledajte samo uspjeh Ćilića, kako je to važno za pobjednički duh i optimizam”, kaže Kusić.
Kada je riječ o ekonomiji, području kojim se bavi akademik Družić, kategorije optimista ili pesimista možda više i nisu prikladne.
“Hrvatska je od osamdesete do danas imala nultu stopu razvoja. Prema tome, izgubili smo više od tri desetljeća, a kroz to razdoblje ne samo da su se rodile nove generacije, nego su neke i ostarile. Iz današnje perspektive situacija za Hrvatsku izgleda dosta neizvjesno jer u ekonomskoj politici prevladavaju kratkoročni ciljevi. Ono što Hrvatska u ovom trenutku treba možda više nego ikada u povijesti je jasna vizija onog što se hoće, odnosno strategija razvoja i odgovarajuća ekonomska politika za njezino provođenje.”
Nedostaju nam snovi
Ali, trunak optimizma ipak se može osjetiti i kod akademika Družića. Prije svega u konstataciji da Hrvatska još ima dovoljno vlastitih mogućnosti da pokrene razvoj. Uskoro će i HAZU, zajedno s Ekonomskim fakultetom, organizirati zajednički skup na kojem će se razgovarati o razvojnim potencijalima hrvatskoga gospodarstva.
“Imamo daleko manje nego prije desetak, petnaest godina, ali još imamo dovoljno potencijala da se možemo pokrenuti.”
”Znači li to da one najpesimističnije tvrdnje o bankrotu ipak ne stoje”, pitam izravno Družića, a on spominje dugu kronologiju kako su i akademici godinama upozoravali što nas čeka i što smo sada dočekali.
“Ono što je bilo zajedničko svim skupovima koje smo imali, kritičan je odnos prema modelu ekonomske politike koji se provodi već trideset i više godina.”
“Ali, nitko vas nije slušao”, na što akademik pomirljivo odgovora: “Pa valjda za to nije bilo senzibiliteta”.
“Sada je premijer sam izjavio da ovaj model koji se zasniva na investicijama u građevinarstvu i osobnoj potrošnji iz uvoza nije održiv. Mislim da ga nikada nismo trebali ni prihvatiti.”
Arhitekt Velimir Neidhardt, koji je među ostalim radio Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, tvrdi da nismo svjesni svojih vrijednosti. Akademija je upravo zbog toga osnovala odbor za zaštitu dobara od nacionalnog interesa.
“Želimo utvrditi što imamo u prirodnom smislu od resursa, do kulturnog segmenta, pa ćemo tako prvi put detaljno obraditi kojim sve vrijednostima Hrvatska raspolaže. Podizanjem svijesti o vrijednostima akademici su sigurni da će se na neki način hraniti i optimizam koji nam nedostaje. Možda nam nedostaju i snovi”, tvrdi Neidhardt.
Kada je riječ o strukama kojima se trojica akademika bave, dr. Kusić tvrdi da je medicina uvijek bila ispred ostalih društvenih sustava.
“I dalje je zdravstveni sustav najbolje organiziran i često se neopravdano kritizira. Ima i dimenzija koje su slabo prepoznate u javnosti. Recimo, najsuvremenija tehnologija i lijekovi primjenjuju se na bolesnicima iz najsiromašnijih slojeva, što je vani nezamislivo.”
Iluzija je, kaže Kusić, da zdravstvo može samo zarađivati i realnije je da će uvijek biti u dugovima. “Pogotovo u nas, jer svi u zdravstvu imaju pravo na sve. To je velika tekovina koja je ostala. Bio sam u najboljim klinikama na svijetu u Londonu, New Yorku, ali ja bih se uvijek liječio ovdje.”
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....