Kako je neostvareni talent preko noći postao šampion?

Marin Čilić postao je preko noći nedokučiv ulov, i to od lake lovine. Neostvareni talent postao je šampion.

Slobodno se smije posumnjati da je Roger Federer uživo promatrao finale US Opena iz čistog zadovoljstva. Bit će prije da je tražio jasan odgovor na pitanje: “Kako me samo tako ponizio?” I više od toga, tražio je slabu točku u Čilićevoj igri, i osobi, kako bi mu prvom prilikom, vjerojatno na Australia Openu, uzvratio za poraz u polufinalu s kojim se osramotio. Istina, trebao je to proniknuti trenirajući i družeći se sa Čilićem, no čini se da na njega nije obraćao pažnju sve do točke preokreta, do točke u kojoj je raniji rezultat - pet prema ništa za Švicarca - postao tako malo važan, zato što je taj jedan poraz pojeo ne samo prošlost njihovih sučeljavanja, već i postavio globalni tenis na druge noge.

Premda mogu biti slučajne, baš kao i porazi, pobjede s okruglim lopticama ipak govore o stanovitom redu kome teži svaka igra, nezavisno od svojih igrača. Tri Čilićeve pobjede u nizu - Berdych, Federer i Nishikori - više govore o maršu napredovanja negoli o iznenadnom skoku uvis.

Isti taj Federer (r. 8. IX. 1981.), koga je Čilić “zgazio” u tri seta, utjelovljuje posljednju igračku poveznicu između slavnih dana učitelja Gorana Ivaniševića (r. 13. IX. 1971.) i učenika Marina Čilića (r. 28. IX. 1988.). Naime, Švicarac je 2001. izgubio u Wimbledonu od Henmana kojega je Goran pobijedio, kako bi se sa skalpom Raftera popeo na Mount Everest i zapiknuo na nj hrvatsku zastavu - metafora je iz Goranove izjave o vjeri u Marinovu pobjedu na proteklom US Openu.

Neodrasli umjetnik i goropadnik igre svojim je zdušnim savjetom i treningom dodao najfinije ulje u igrački stroj zvan Čilić. Spajajući suprotnosti ove dvije igračke i ljudske veličine Fortuna je oblikovala možda najljepšu tradiciju moderne hrvatske povijesti, i to sportsku.

Još prošle godine Čilić je morao propustiti isti ovaj Grand Slam turnir, “zato što je bio pod suspenzijom nakon pozitivnog testa na jedno stimulirajuće sredstvo”. Prijetila mu je dvogodišnja zabrana igranja, no “on se žalio tvrdeći da je slučajno popio to sredstvo u tableti glukoze”. I uspio je suspenziju “svesti na četiri mjeseca”, piše neki dan New York Times.

Ovaj novinar, pak, vjeruje matičnom Jutarnjem i Čiliću, koji tvrdi da je sve to, cijela ta afera, bila pogreška ITF-a (Međunarodne teniske federacije). “Skupo sam platio najtežu školu u životu”, izjavio je Čilić poslije svega. “Shvatio sam da svijet ne funkcionira onako kako funkcionira naša, sportska stvarnost, u kojoj dobiješ ono što zaslužiš. Ja nisam zaslužio nemar kojim su odradili moj slučaj i krivo me optužili. Je li to bio samo nemar? I dalje sumnjam da mi je netko želio uručiti kaznu koja će mi uništiti karijeru. Žalosno je da za takav propust nitko neće odgovarati”.

Na najbolniji način Čilić je naučio da život nije - fer. Bačen u smolu i perje obratio se onome tko ga je od srca podržao kada mu je bilo samo 14 godina, Goranu Ivaniševiću. A Goran, feniks igre s nadimkom - Zec, prihvatio ga je još jednom, vjerojatno u odlučujućem času.

Već zbog svoga odgoja, pa ako hoćete i nedjeljnih misa, na koje je dolazio s obitelji, doping je bio i ostao nešto strano Marinu Čiliću. Pa ipak, podletio je pod njegov žrvanj. Više nije važno je li mu majka ili tkogod drugi kupio kobni zamjenski lijek u kojem je navodno bio zabranjeni kemijski spoj - ispostavilo se, poslije, da je to bila dopustiva supstanca. Kako god, tako je bio bačen na žutu stazu što vodi prema sportskom i životnom ponoru. Izborom novog trenera povukao je, očigledno, najbolji protupotez.

Tu nesretnu 2013. njih su dvojica zaključila zajedno, u Umagu, pripremajući se za novu tenisku sezonu. Ivanišević, ovaj put u ulozi Čilićeva službenog trenera, najavio je “neki novi početak, start iznova u kojem su ciljevi najviši”. Mnogi su se, tada, izrugivali takvoj najavi, i ovoj dvojici igrača: “posrnulom” i bivšem.

“Neke stvari učim ispočetka, a najbolje se napreduje do 18-19 godina. Osjetio sam da sam prihvatio Goranove stvari u jednom danu, što je u ovim godinama teško i neuobičajeno”, izjavio je Marin Čilić. “Maksimalno mu vjerujem i znam da mi neće reći nekakvu glupost”, dodao je. Na pitanje: može li se zamisliti igračem koji će dominirati servisom, odgovorio je: “Osjećam da mogu. Vidim dok igram poene da je servis postao ogromno oružje”.

To smo svi uvažili tek prošlog tjedna, prateći zbivanja na stadionu Arthura Asha u New Yorku. Zbog takvog Čilićeva servisa strani su ga TV komentatori molili u eteru: “Stop it!”. No, Čilić ih nije slušao, igrao je svoju igru. Najave trenera i igrača pokazale su se do danas, devet mjeseci kasnije, ostvarenim planom. I to u zemlji koja grca u kaosu planova, od danas do sutra, od najvišeg političkog vrha pa do obiteljske ćelije.

Premda se igri na vrhunskoj razini vratio tek prije nepunu godinu, Čilić je vrlo brzo popravio svoje mjesto na ljestvici svjetskih tenisača. U New Yorku se pojavio kao 14 igrač svijeta, zaboravljajući ono “ružno” 37. ili koje mjesto, do kojega ga je odbacila suspenzija. Malo je tko vjerovao da bi “unknown Croat” imao ozbiljnih izgleda za osvajanje pobjedničkog pehara. Usto, mnogi promatrači velikog i glasovitog turnira bili su razočarani finalom “nepoznatih”: Hrvata i Japanca, zato što su najbolji, prema važećoj strukovnoj ljestvici, uredno ispali, i to baš od njihove ruke.

Tog popodneva, 6. rujna, slučajno sam upao na TV polufinale prvog igrača svijeta Novaka Đokovića (r. 22. V. 1987.) i Nishikorija (29. XII. 1989). Navijao sam za Đokovića, ne samo zato što je tog dana objavljena vijest o otvaranju vrtića u Srbiji kojemu je ovaj igrač pomogao svojim novcem. Njegov poraz ostavio me “paf”; pa neće valjda i Čilić pobijediti Federera, pomislio sam s nadom. Je li danas dan kad padaju hrastovi igre, i mijenja se ljestvica zajednice igrača (ATP). Smije li, nakon prvog, pasti i drugi igrač svijeta?

Pala je ponajprije kiša, Njujorčani su čekali da prestane. Komentator Eurosporta, bivši igrač Mats Wilander, rekao je u kameru kako je prije meča na masaži bio - trener Ivanišević. A njegov igrač, Čilić, mirno je sjedio u stolici pokriven ručnicima. Krenuo je odgođeni polufinalni meč. Komentatori na engleskom opisivali su Čilića i njegovu igru samo s jednim atributom: “mighty Cilic”, ili: moćni Čilić, što je na hrvatskom teško izrecivo. Poslije njegovih savršenih servisa, bilo aseva, bilo poena s linije u drugom servisu, ponavljali su već spomenuto: stop it. Konstatirali su da je Federer iskoristio sva svoja najbolja znanja i oružja, no Čilić mu je svejedno ostao nedodirljiv. Bilo je glatkih 3:0 za Čilića, rezultat koji se predviđao - ali u korist Švicarca.

Savršena Čilićeva preciznost i nezaustavljivost podsjećala je mnoge na Petea Samprasa, i na njegovu pobjedu protiv Ivaniševića u Wimbledonu 1994. (Obojica 71. godište.) Uopće, angloamerički komentatori inzistirali su na toj usporednici: Sampras - Čilić, već zbog Čilićeve visine (198 cm, broj tenisica 47). A njegova suparnika u finalu, Keija Nishikorija, prispodobili su Agassiju. Bilo bi dobro, naime, imati jedno novo visoko suparništvo, dobro za igru. Ali, do zbiljskog suparništva te dvojice u samom meču nije ni došlo; Čilić je bio veći od toga, samotni i nedodirljivi vitez igre.

Mi stariji pomišljali smo na Goranova izgubljena finala na Grand Slamovima, i dosjetili se da je to bilo prije dva desetljeća. Svaki put strahovali smo od trenutka u kojem se njegova kola, već pri samom vrhu, počimaju vraćati natraške. To mu se dogodilo u finalu Wimbledona s Agassijem (1992.), i zatim sa Samprasom (1994.). Ivaniševićevo lice na tribinama US Opena, premda prikriveno crnom šilt-kapom i bradom, bilo nam je zloguki podsjetnik na žalosne činjenice.

Je li mu se to događalo zbog gubitka živaca, strpljenja ili čega drugog, danas je svejedno. U svakom slučaju, događala mu se ta žalosna točka negativnog preokreta. Gledajući Gorana iz rata žalili smo i nehotice za spokojnim popodnevom Zapada, onim u kojem dokone i imućne zabavlja jedan od nas, pri čemu nismo pomišljali kako taj dečkić nosi teret usporednih svjetova.

Za nas kvarne kibice, koji smo od Goranovih do Marinovog finala pogledali tek Goranovu pobjedu izbavljenja 2001., ili pobjedu Davis Cup reprezentacije 2005., strah od Čilićeva negativnog preokreta na US Openu ostao je stvaran sve do posljednjeg, pobjedničkog gema.

No, ovaj je put izostala hrvatska “žuta minuta”. Čilić nije Ivanišević, razumije se, već njegov gizdavi i zahvalni učenik. Igra se, u međuvremenu, promijenila. Dvostruka servis-pogreška može se dogoditi, ali to više nije niz što se pretvara u konačnici u poraz od samoga sebe. Čilić je branio i obranio, ne jedan, već više “izgubljenih” gemova na vlastiti servis, sačuvao se od break-pointa. Tako je bilo s Federerom, i nastavilo se s Nishikorijem.

Poslije pobjede u finalu Čilić je izjavio Wilanderu da mu je učitelj Ivanišević vratio zabavnost, radost igre - “fun”. I da mu je pomogao vratiti samopouzdanje, premda “self-esteem” znači mnogo više od njega. Prije svega drugoga: samopoštovanje. S druge strane, učitelj je istovremeno naglasio da je Čilić pobijedio deset setova u nizu, od petog protiv Simona, preko svih devet u četvrtfinalu, polufinalu i finalu.

Priznajem, bio sam pomalo razočaran američkom medijskom pripremom finala US Opena. Pokazivala je da je Nishikori favorit, i to ne samo zato što je protivnika Čilića već više puta pobjeđivao - bilo je 5:2 za Japanca u međusobnim ogledima. Japanac je dobivao više prostora, i više naklonosti. Ukoliko su obojica autsajderi, pored očekivanih a eliminiranih favorita (Đoković, Federer), onda je Marin proglašen većim od Keija.

Isticalo se, pritom, da je Kei Nishikori s 12-13 godina stigao iz rodnog Japana u SAD, u kamp Nicka Bollettierija, na Floridi - na stranu to što njegova teniska akademija (NBTA) blizu Bradentona, odnosno Tampe, od 1987. pripada Međunarodnoj grupi za menadžment (IMG). Zvučalo je to kao reklama za istu školu tenisa sestara Williams, Agassija, Beckera, Monike Seleš i brojnih drugih velikana igre. Od Čilićeve prošlosti spominjala se jedino dopinška afera, i to bez pojedinosti, dakle, u negativnom svjetlu.

Put dječaka iz Međugorja do finala ovoga Grand Slama bio je, zapravo, izostavljen, i ostao bi sakriven u slučaju poraza. Ali, pobjeda mijenja sve. Nakon slikanja na vrhu Rockefeller centra u New Yorku s pobjedničkim peharom, Čilić je gostovao u talk-showu Davida Lettermana. Došao je u TV studio u istoj odjeći koju je odjenuo za spomenuti foto-session: u trapericama i crnoj košulji dugih rukava. Voditelj je zamolio Čilića da navede čak deset sporednih misli, onih koje su mu prolazile glavom tijekom finala.

A Marin je ovo učinio s velikom spretnošću, ispunjavajući zadaću globalne zvijezde. Izgovorio je spomenute misli u kameru; istovremeno, ispisivale su se na ekranu. Pokazao je veliki šarm, solidan izgovor američkog, i sačuvao ironiju i objektivnost, ali tamošnju publiku nije ignorirao, naprotiv. Rekao je da je pomišljao kako će meč prije završiti, pa neće upasti u prometnu gužvu. Našalio se s globalnim medijskim selom: kako se smijem koncentrirati dok (princ) William i Kate čekaju drugo dijete? Pitao se: kad će čik-pauza? Našalio se i s Appleom, govoreći da je njegovu uspjehu pridonio - iRacket. Kad je tenis-publika zašutjeila čuo bi, veli, negodovanje publike s bejzbol-stadiona Metsa. Još 16 naslova kako bih ulovio korak s Federerom, pomislio je tobože. Lettermanu se najviše svidjela šala kojom je Čilić aludirao na ulogu krika ili uzvika na teniskim turnirima: trebam li prvo udariti lopticu ili uzviknuti, tobože se pitao osvajajući najznačajniji američki turnir.

Kako bi Amerikanci, uostalom, shvatili da je za vrijeme finala pomišljao na obitelj ili na kuma, koji su mu pomagali u životu i karijeri? I to ne na mafijaškog kuma, već na svakodnevnog, tako reći hercegovačkog? Taj i takav osjećaj za svojtu i za svoje, pa i za značaj kumstva, teško je razumjeti bilo kome bez njegova poznavanja - pri čemu je svejedno je li kum krsni ili firmani.

Prvi i odlučujući korak za Marina tenisača učinio je njegov otac Zdenko Čilić, i to kada je pored obiteljske kuće u Međugorju izgradio zemljani teniski teren. (Do danas su mu složne ruke dodale i reflektore za noćnu igru.) No, je li to bio pametan potez jednog oca, financijski slabo stojećeg, oca četvorice sinova: Vinka, Gorana, Marina i Mila? Kako sam nije mogao zaigrati nogomet, zato da bi pomagao u roditeljskom vinogradu i na poljima duhana, Zdenko je htio omogućiti svojim sinovima da se bave sportom.

“Otac (Marinov djed) mislio je da gradim skladište za trgovinu, jer smo se u to vrijeme time bavili”, ispričao je Zdenko Čilić Jutarnjem nakon Marinova osvajanja US Opena. Kada su njegovi susjedi u Međugorju, mjestu od 2000 duša, ugledali teniski teren umjesto skladišta, zaključili su: “Naš Zdenko je poludio”.

“Meni je stari napravio teren 1996. A prije smo trenirali na Dodigovu terenu”, prisjetio se i sam Marin, u jednom ranijem intervjuu. Zapamtio je isto ono što i njegov otac, kao svojevrsnu obiteljsku predaju: kako su pokojna baka i djed govorili njegovu ocu da je lud, odnosno da je trebao uložiti u poslovni prostor a ne “da se tako razbacuje novcem”.

Je li se već tada vidjelo da bi od dječačića nešto moglo biti, i je li to tko vidio, pitali su njega samog kasnije, kao već vrhunskog igrača. Odgovorio je: “Nije bilo nekog pretjeranog razloga. Ljeti nam je dolazila rođakinja iz Njemačke, uz koju sam počeo igrati tenis. Bilo je nešto novca sa strane, pa (nam) je napravio teren da imamo gdje igrati”. To je bila njegova sestrična Tanja, koja je živjela s familijom u Frankfurtu, i poklonila mu prvi reket.

Premda bi otac Zdenko redovito zavrtio janje za susjede i prijatelje, u povodu sinovih uspjeha, kao što je bilo osvajanje juniorskog Grand Slama u Parizu 2005., sin Marin ne gaji iluzije o mjestu koje voli: “Mislim da se danas ‘doli’ svi razumiju u tenis”, nasmijao se 2009. “Mogu mislit kakvi sve komentari padaju... No, siguran sam da me vole, kako im je drago (to) što sam iz kamena izbio i napravio veliki rezultat”.

Samo se pitam kako bi Letterman proteklog tjedna preveo u svom showu Čilićev iskaz: “to što sam iz kamena izbio”.

Bilo kako bilo, “teško se živjelo” u domu Čilićevih. Pored trgovine, majka Koviljka držala je tri ćoška u kući s petoricom muškaraca. A Marin je, istovremeno, pokazivao dar za tenis, i približavao se prijelomnom razdoblju, pubertetu.

“Negdje od ‘99. do 2001. bila je jako teška faza, što se tiče financija. Trgovina je propala, ostao sam bez posla, s četvero djece u obitelji, nije bilo lako sve to izdržati. Koliko smo samo kilometara prošli u starom Fiatu Regati vozeći se po turnirima, pola Europe, često bez novca, ali ja sam bio spreman ići do Sibira i natrag kako bih Marinu pružio šansu”, prisjetio se Zdenko Čilić.

Ponavljala se povijest jedne druge velike sportske obitelji, obitelji Kostelić. To bi bila nekakva hrvatska, obiteljska sportska akademija. Na špeku, ili pršutu, i luku, ili kapuli, i na suhom kruhu. Nesuđeni nogometaš vozio je Regatu od jednog do drugog teniskog središta, baš kao što je nesuđeni rukometaš jurio od jednog do drugog skijališta. Samo što je tada Ante Kostelić već dočekao prve briljantne rezultate Janice i Ivice, dok se Zdenko Čilić još uvijek borio da svome sinu, zaljubljeniku u tenis, omogući igrački razvoj.

Rad i marljivost bile su pouke obojice ovih očeva. Imale su i imaju smisla jedino kad se preklapaju s voljom djece. “Marinu, zapravo, nikad nije bilo dosta treninga. Imao je strašnu želju da uspije”, izjavio je otac Zdenko. No, kada je Marinu bilo 13, dakle u Goranovoj 2001., činilo se da tenis neće preživjeti njegov prijelaz iz dječačke u mladićku dob:

“Marin je trebao ići u Zagreb, ali nismo mogli osigurati da netko bude s njim 24 sata, da živi u obitelji. Već smo bili odustali, i vratili se u Međugorje. Marin je rekao: “Nema problema, ćaća. Imamo teren kod kuće, ja ću ovdje trenirati sam”. Ali, onda je uskočio kum Tihomir Elez koji je pomogao da Marin dobije sve što mu treba u Zagrebu. To je bio prijelomni trenutak”.

“Da sam bio sam, nema šanse da bih mogao funkcionirati”, zaključio je sam Marin mnogo godina kasnije. Kum “Tiho” bio mu je više od dobro poznate osobe koja mu je otvorila vrata svog doma: “U Zagrebu sam bio u kumovoj obitelji, a on je iz Međugorja. Naglasak je ostao isti”.

Nakon dolaska u Zagreb Savez (HTS) mu je omogućio besplatni trening. Drugog izbora nije imao. Dobio je stipendiju HOO-a. Kako je stigao zbog tenisa, počeo je profesionalno trenirati. Cjelokupnu brigu o njemu vodio je trener Andrej Tonejc; kondicijskom treneru Ljubi Antekoloviću ostaje zahvalan “što nikada nisam imao ozbiljnijih ozljeda”. S poslovičnom mudrosti Marin Čilić zaključuje: “Ti su kontakti bili mnogo važniji od rezultata koje sam poslije počeo ostvarivati”. Ljudi su, jednostavno, važniji od brojeva, a utkani su, naposljetku, u njih.

Pomagao mu je “natjecateljski karakter” koji je oduvijek pokazivao, prema svjedočenju njegova oca, “ne samo u tenisu”. Istovremeno, bio je povučen, i miran. Suprotnost po sebi, rekli bismo, zato što samozatajna djeca većinom izbjegavaju isticanje. No, Marin je bio i ostao drukčiji, samosvojan.

“Uvijek se sjećam kako je to bilo u školi”, svjedoči njegov tata. “Zbog tenisa bi znao izostati i po mjesec dana s nastave pa bi znao dobiti i poneku lošu ocjenu. Ali, nije imao mira dok ne bi sve naučio, nadoknadio i dobio sve petice”. Poslije je, ipak, upisao dopisnu srednju školu, jer je svako nadoknađivanje predstavljalo otkidanje vremena od tenisa.

Da se nije dogodio skandal s dopingom, Marin Čilić bi prešutio, po svoj prilici, i razilaženje sa svojim trenerom Bobom Brettom - ujedno nekadašnjim Goranovim. Naime, pristojnost, dobar odgoj i samozatajnost njegova su karakteristika, ali i karakteristika toga naraštaja rođenog oko 1990.

Premda je još 2010. hvalio Bretta na sva usta, tri godine kasnije otvoreno je priznao međusobno razilaženje - dakle, tek tada kada su se već razišli, i kada je radio s Ivaniševićem. I kada je prošao pokraj institucijskih paklenih vrata, i doživio da se “njegov Bob” pridruži onima koji su potvrđivali njegovo dopingiranje.

Priznavao je Brettu da je uvijek tražio najbolja rješenja i trudio se: “Ipak, vidjelo se da me nije shvaćao u određenom dijelu ni kao igrača, ni kao osobu”. Istovremeno, progovorio je o svojevrsnoj taštini bivšeg trenera: “Primjerice, Goran je bio uvijek na dispoziciji, pomagao je koliko je god mogao. Boba je to uvijek zabrinjavalo jer nije želio da imam dva trenera koji će mi davati različite savjete”.

Jednako tako, bez skandala koji je Marina potresao kao čovjeka, vjerojatno ne bismo saznali da je praktički do jučer, odnosno prošle godine, vodio brigu o mnogim “tehničkim” detaljima, vezanim uz brojne turnire. (Pomagala mu je obitelj.) U prosincu 2013. priznao je: “Prvi put sam dobio menadžera, profesionalca koji se brine o svim stvarima koje nemaju veze s tenisom. Više se ne događa da ja rezerviram zrakoplovne karte i slične stvari... Vincent Stavaux je veliki profesionalac i sada mi je jasno da sam takav korak trebao napraviti ranije”. Samo se može pretpostaviti koliko su mu briga zadavale takve sitnice s kojima se igrači njegova razreda ne bave.

Već daleke 2010. novinari su od Čilića tražili velike pobjede i opterećivali ga neispunjenim očekivanjima, dakako vlastitim. Bio je 13. igrač svijeta, zaradio do tada više od 3 milijuna dolara i vratio se s US Opena, gdje mu se “dogodio taj Nishikori” - tada 146. igrač na istoj ljestvici - koji ga je te godine pobijedio u drugom kolu istog Grand Slama. Priznao je svoju “očitu krizu”, i pokazao svijest o razlici između najboljih igrača i onih ispod 30. ili 40. mjesta.

Progovorio je posredno o svome strahu od ispadanja iz prvog reda: “Mnogo je primjera tenisača koji se nikad ne vrate kad jednom iz Top 10 padnu ispod 30. Ili 40 mjesta, i znam da to nije put koji želim proći”, rekao je tada Čilić. I “zacoprao” put koji je prošao pavši na 37. mjesto iste ljestvice, a bez ikakve krivnje; put s kojega se, ipak, vratio, kako bi danas bio 9. igrač svijeta. Njegova jedina krivnja bila je velika samoća, koju je vjerojatno promijenila njegova djevojka, prvi menadžer i novi trener s punim radnim vremenom.

Proteklog tjedna Čilić je pobijedio Nishikorija. Neka to bude najava dobrog razdoblja za mladića širokog osmijeha, skrivenog u paperjastoj bradi. Život nije ni crn ni bijel, a loptica je vječito okrugla. Marin je pobjednik Grand Slama. Prvi dan Davis Cupa s Nizozemcima odlučio se odmoriti od nedavnih uzbuđenja. I to je znak pobjedničke samosvijesti. Neka mu samo ostane u blizini, i brani ga od budućih iskušenja. To je zavrijedio onaj dječak koji je izbio iz krša. I uspravio se nad New Yorkom.