Zoran Marinović (41) rodom je iz Ploča, studirao je i radio u Zagrebu, a prije devet godina sa suprugom Zrinkom preselio se u Dubrovnik. To je čovjek koji je sa svojim fotoaparatom a ponekad i kamerom obišao svijet, pomno birajući mjesta s kojih će svojim radovima one koji vide njegova djela ostaviti bez daha. Nabrajamo samo neke priče s mjesta gdje je boravio i snimao: egzotična civilizacija na Machu Picchu, život “kumari” djevojčica koja su božanstva u Nepalu, fenomen plesanja tanga u Buenos Airesu, “žene žirafe” na sjeveru Tajlanda… Nedavno je doživio još jedno priznanje koje je posebno oduševilo sve one koji su profesionalno vezani za fotografiju. A za nas obične smrtnike, izlagati u War Photo Limited Gallery na dubrovačkom Stradunu i prikazati svoje fotografije u konkurenciji najboljih svjetskih fotografa, što je nedavno uspjelo Zoranu, otprilike ke kao ulazak u Kuću slavnih svjetskog sporta.
- Nasreću ili nažalost, prvi sam Hrvat kojem je to uspjelo - skromno kaže Zoran.
- Uloženi se trud i vrijeme isplatilo, a izlagati u galeriji koja je deset godina dom isključivo Pulitzerom nagrađenih autora sasvim sigurno mi imponira. Iskreno, nikada se nisam nadao da ću se naći na jednom takvom mjestu.
Galerija o kojoj je riječ nalazi se na dubrovačkom Stradunu, vodi je Wade Goddard, a u njezinim se postavima isključivo nalaze izložbe fotografija najboljih svjetskih ratnih fotografa iz cijeloga svijeta. Marinović se u konkurenciji najboljih našao s odabirom fotografija nazvanim “DR Congo: Conflict Gold”.
Najgora noćna mora
- Neshvatljiva je patnja koja je nekako motiv koji se provlači kroz fotografije i bez obzira na sve izložbe i nagrade, ostavljaju gorak okus. Kada upoznaš mjesto na kojem nasilje i smrt predstavljaju jedan običan svakodnevni čin, nemaš previše razloga slaviti svoje nagrade i izložbe. Šest sam puta išao u Demokratsku Republiku Kongo, iako sam planirao samo jedan odlazak. Ali Kongo ne sluša razum. Sve što se ne bi smjelo dešavati nigdje na svijetu, tamo postoji. Posrnuli div, velik kao zapadna Europa, našao se u najgoroj noćnoj mori. Izranjavan je to komad svijeta gdje je dvanaestogodišnjim dječacima jedina igračka kalašnjikov i gdje vračevi za šaku dolara prodaju besmrtnost. Mjesto je to gdje gladni Pigmeji nerijetko i sami postaju hrana onima jačim oko sebe i isto tako gladnima. Rudnici dijamanata puni su robova zarobljenih u nekom od brojnih ratova, a Kongo je i mjesto na kojem svake godine spale nekoliko stotina djevojčica pod optužbom da su vještice. Kaos koji se ovdje udomaćio nije lako razmrsiti, zemlja je postala bojno polje za najmanje desetak različitih ‘bunovnih’ vojski i meta najmanje pet susjednih zemalja. Ako je svijet vaš desktop, onda je Kongo sasvim sigurno njegov Recycle Bin. Dovoljno je jednim klikom ubaciti smeće u njega, a onda kada taj višak nestane, nema potrebe brinuti se što se zbiva u odlagalištu. Šest milijuna žrtava u Kongu od 1996. možemo tek površno usporediti s Drugim svjetskim ratom i utvrditi da je to druga najveća ljudska i moralna katastrofa ikad, ali podatak da djeca danas, sada, oko nas u Bukavu, umiru od gladi odrastajući u vremenu nezaustavljivog nasilja - može jedino posramiti. I ništa drugo.
Pakleni krugovi
Zoran ne krije razloge zašto ga je baš Kongo kao država toliko osvojila i privukla da tamo odlazi bez obzira na opasnosti s kojima se susretao. Priča i o humanitarnom dijelu svojih fotografskih avantura.
- Jedna od akcija za naše misionare u Kongu jest ona za fra Iliju Barišića. I ove je godine humanitarna izložba fotografija ‘Nada u srcu tame’, čiji sam autor, postavljena u atriju franjevačkog samostana u Dubrovniku. Izložbu je dosad imalo prilike vidjeti oko milijun posjetitelja, a za hrvatske misionare u DR Kongu prikupljeno je više od 80 tisuća dolara. Izložba je trebala biti otvorena za javnost samo mjesec dana prije pet godina, a vremenom je postala stalan dio postava. Pomažemo i časne sestre misionarke u akciji kupnje šivaćih mašina za domaćinsku školu koju vodi Družba sestara franjevki u Bukavu u Kongu. Školu pohađaju odrasle nepismene žene, inače najveće žrtve dugogodišnjeg rata koji je u Kongu odnio više od šest milijuna žrtava. Nakon tri godine školovanja, opismenjavanja i učenja šivanja, žene koje prođu naobrazbu imaju mogućnost početi novi, nadamo se i bolji život. No, da bi mogle početi raditi trebaju imati i alat za rad, odnosno šivaću mašinu koja košta oko 80 dolara.
Zoran kaže da nije samo ratni fotograf i da često ne može objasniti što ga to vuče prema mjestima za koja je poznato da nisu sigurna po život.
- Rekao bih da je fotoaparat zapravo bolest, a fotografija lijek. Predmet mog interesa nije samo rat. Prije bih rekao da je to sukob ili konflikt bilo koje vrste. I nekako mi se čini da ne odabirem ja motiv već on mene. Moram priznati da s vremenom sve manje znam zašto i kako. Može to netko objasniti kao strast, može i kao glupost, ali jednostavno, to je za mene nešto veće od života.
Najavio je seriju fotografija po uzoru na Danteovih devet paklenih krugova, tj. devet najgorih mjesta na Zemlji.
- Da. Moj je plan taj Pakao - odgovara hrabri fotograf. - Ne moraju to nužno biti samo fizički najgora mjesta. Recimo, planiram ići i fotografirati Wall Street i tamošnje ljude jer je i to jedno tragično, pakleno mjesto. Tamo je nesreća opipljiva. Uskoro planiram otići u Siriju ili Irak, ovisi kako će se stvari posložiti. Ove ću godine obići i fotografirati tri uništena grada: Černobil - ljudskom greškom; Detroit - profitom; i Fukushimu - prirodnom katastrofom. Planiram ići i u kuću umirućih u Kalkuti, u Amazonu gdje se režu šume… Neke sam već, nazovimo ih, paklene krugove odradio fotografirajući ljude u zatvorima Konga i Paragvaja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....