VELIKI INTERVJU S GENERALOM KRSTIČEVIĆEM

‘Treba biti pošten i reći: Hrvatska je obranjena hrabrom žrtvom junaka još 1991., a Oluja je bila završni čin’

U velikom intervjuu Nedjeljnom uoči 19. obljetnice Oluje umirovljeni general bojnik Hrvatske vojske, jedan od ključnih zapovjednika u Domovinskom ratu, prisjeća se dramatičnih dana

General bojnik Damir Krstičević jedan je od najvažnijih sudionika Domovinskog rata i oslobodilačke operacije Oluja, no i jedan od dvanaestorice generala koji su svojim Otvorenim pismom 2000. izazvali bijes tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića.

Kao jedan od ponajboljih hrvatskih vojnika, umirovljeni general Krstičević prošao je sve stepenice složene vojne hijerarhije.

Odmah nakon završetka vojne akademije JNA u Beogradu, 1991., vratio se u Hrvatsku i kao dragovoljac otišao u rat. Počeo je kao izvidnik da bi već 1992., zbog iznimnih uspjeha, obnašao dužnost zapovjednika 4. bojne 4. gardijske brigade.

Upravo će ga ta brigada., uz 115. brigadu, obilježiti jer je baš s vojnicima iz Četvrte pobjedonosno ušao u Knin na vrhuncu Oluje.

Vrhunska karijera

Nakon rata, prvi je hrvatski vojnik koji je upisao prestižnu američku ratnu školu i vratio se s odličnim uspjehom, zbog čega je postavljen na mjesto zamjenika načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH. No te 2000., kada je buknula afera “Otvoreno pismo”, naprasno je prekinuta njegova dotad nijednom mrljom okaljana vojnička karijera.

Predsjednik Stjepan Mesić ekspresno je smijenio njega i još jedanaestoricu generala za koje je smatrao da svojim pismom potiču na državni udar.

Bilo je jasno da umirovljenički život nije za njega jer je tada imao samo 31 godinu i bio jedan od najmlađih hrvatskih generala. Zbog toga se okrenuo privatnom sektoru i postao jedan od vodećih ljudi M SAN grupacije, a zatim i član Nadzornog odbora tvrtke KING ICT, poduzeća koje je u vrlo kratkom roku pod njegovim vodstvom postalo jedno od vodećih distributera računala i elektroničkih uređaja.

Na tom je mjestu danas. U medijima se rijetko pojavljuje, politika ga ne zanima ni najmanje, a to nam je najavio i uoči razgovora, rekavši kako o Oluji može govoriti samo kao vojnik koji je u njoj sudjelovao, bez obzira na to što se obljetnica akcije godinama koristi u dnevnopolitičke svrhe.

Samo za Nedjeljni Jutarnji, general Krstičević prisjetio se uoči 19. obljetnice akcije Oluja dana koji su prethodili najvećoj i najsloženijoj akciji Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, ali i same akcije te otkrio pozadinska zbivanja. Zaključio je i da nikada nije prestao biti vojnik, no sada ratuje na drugim, “korporativnim ratištima”.

Sjećanje na suborce

Uoči obljetnice akcije Oluja, prisjećate li se tih trenutaka? Hoćete li ove godine otići na službenu proslavu obljetnice u Knin?

- Bez obzira na sad već dug vremenski odmak, još uvijek se sjećam svakog trenutka iz tog doba. Ali ne samo operacije Oluja već i cijelog Domovinskog rata. To su posebni momenti u posebnim okolnostima i sigurno ću ih nositi sa sobom do kraja života. Svakako ću nastojati i ove godine doći na proslavu Dana domovinske zahvalnosti s centralnom proslavom u Gradu Kninu. To je prije svega prilika da se sjetimo svih naših poginulih suboraca i zahvalimo svim braniteljima na nesebičnoj žrtvi u uspostavi slobodne hrvatske države.

Mislim da je izuzetno važno podsjećati se ne samo Oluje nego i svih drugih značajnih i prijelomnih trenutaka hrvatske povijesti, s jedne strane da bi odali poštovanje žrtvi koja je položena za očuvanje hrvatskog nacionalnog bića te uspostavu slobodne i neovisne države, a s druge i da bi na tim povijesnim događajima uvijek iznova gradili nacionalnu koheziju i pokretačku energiju budućeg razvoja.

Kako danas, s gotovo dvadesetogodišnjim odmakom, gledate na tu pobjedonosnu akciju?

- Operacija Oluja predstavlja završni čin i krunu svih vojnih operacija u Domovinskom ratu kojim smo u potpunosti postigli političke ciljeve vraćanja okupiranih teritorija Republike Hrvatske u njezin ustavno-pravni poredak.

Ipak, treba biti pošten i reći da je Oluja samo jedna u nizu pobjedonosnih operacija hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska je obranjena hrabrom žrtvom iznimnih pojedinaca i junaka već tamo 1991. i u prvoj polovici 1992., a oslobađana već od ljeta 1992. i početka akcija deblokade Dubrovnika pa sve do kolovoza 1995. Bila je to sve jedna teška, krvava i kontinuirana Oluja.

Vojne aktivnosti i vojne operacije ograničenog karaktera, koje smo poduzimali posebice u razdoblju od 1993. godine do same operacije Oluja, dovele su nas u taktičke pozicije koje su omogućile da se operacija Oluja izvede na tako briljantan i uspješan način.

Sasvim konkretno, tu mislim na uspjeh operacije Maslenica, potom sveobuhvatne organizacijske, planske i obučne aktivnosti, te aktivnosti opremanja koje krajem 1994. rezultiraju uspješno izvedenom operacijom Zima - 94 na Dinari. Operacije u zahvatu Dinare, koje su uslijedile nakon toga, uistinu su operaciji Oluja osigurali sve preduvjete za njezinu uspješnost u svakom smislu.

Ovdje svakako želim naglasiti vizionarsku i odlučujuću ulogu generala Gotovine stoga što je bio spreman preuzeti odgovornost za teške odluke, što je bezrezervno vjerovao u konačan ishod i u snage s kojima će to provesti.

Koliko ste i kako sudjelovali u pripremi akcije? Prepričajte nam te dane.

- Kao što sam već naglasio, uspjeh operacije Oluja treba gledati u kontekstu uspjeha niza vojnih akcija koje su prethodile Oluji. U tim vojnim akcijama 4. gardijska brigada uz 7. gardijsku brigadu odigrala je vrlo važnu ulogu u okviru postrojbi Zbornog područja Split kojim je zapovijedao general Gotovina. Kao zapovjednik 4. gardijske sudjelovao sam u planskim aktivnostima zapovjedništva ZP-a Split da bismo zajedničkim razmatranjima opcija došli do plana koji nam je davao najviše šansi za uspjeh. Naravno da je na meni kao zapovjedniku bilo da u izvođenju vojnih djelovanja samostalno donosim, nekad i teške, odluke koje su bile usmjerene na ostvarivanje zadanih ciljeva.

Osjećaj ulaska u grad Knin i podizanja hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi bio je doista jedinstven i nezaboravan. Količinu emocija kojom je zračila cijela ta atmosfera nije jednostavno opisati.

Potpuna sloboda

Kakvi su bili vaši razgovori s tadašnjim vrhovnim zapovjednikom, prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom? Kakav je bio vaš odnos?

- Imao sam priliku i čast više puta se susresti i razgovarati s vrhovnim zapovjednikom i prvim hrvatskim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Budući da izuzetno cijenim sve što je predsjednik Tuđman svojom mudrom politikom napravio za neovisnost i samostalnost hrvatske države, svaki od tih razgovora za mene je bio dodatni izvor motivacije da uložim dodatni napor i u mjeri i ulozi koju sam imao i sam pridonesem još jednom cilju - potpunoj slobodi. Naš odnos bio je isključivo profesionalan, onakav kakav može i treba biti između vrhovnog zapovjednika oružanih snaga i jednog od zapovjednika elitne borbene postrojbe u vrijeme rata.

Kako su izgledali dani akcije? Na što ste osobito ponosni?

- Kao i u svim ostalim operacijama, jako se puno brinulo o pripremi ljudi i opreme. Također smo uvijek nastojali da ljudi budu odmoreni, koliko je to moguće. Pri dobivanju same zadaće uvijek smo radili doista iscrpnu taktičku pripremu, koja se u pravilu sastojala od prikupljanja maksimalno pouzdanih i svježih informacija o terenu, vremenu, neprijateljskim snagama, minskim zaprekama i svim drugim čimbenicima koji su mogli na bilo koji način utjecati na uspjeh same operacije. Kruna procesa bilo je zapovjedno izviđanje, gdje bi članovi stožera brigade zajedno s ključnim zapovjednicima razradili i do najsitnijeg detalja utvrdili svaku pojedinost.

Pristup je uvijek bio isti - izvršiti zadaću u cijelosti, brzo i silovito, ali prije svega - sačuvati ljude! To je bilo zapravo ključno u pripremi svake operacije. Maksimalno sačuvati živote! To je upravo ono na što sam i najviše ponosan. Bio sam ponosan i na visoke moralne vrijednosti naših vojnika i opet ću reći, upravo su oni bili odlučujući faktor uspjeha. Ključ pobjede leži u njihovoj hrabrosti i odlučnosti, njihovoj žrtvi i predanosti ostvarenju samo jednog cilja, a to je oslobađanje domovine.

Odnos s Gotovinom

Vaša je, 4. brigada prva ušla u oslobođeni Knin. Kakvi su tada bili dojmovi i kako je to izgledalo?

- U Knin smo zapravo ušli ubrzo nakon 7. gardijske brigade jer je tako bila i planirana sama operacija. Ulazak 7. gardijske u Knin ola je uistinu zaslužena nagrada hrabrim ratnicima Puma, koji su većinu rata proveli daleko od svog kraja i doista položili veliku žrtvu. Naravno da sam s ulaskom u Knin i sam osjećao ushićenost i zadovoljstvo napravljenim, no napominjem da sam zbog uspjeha u prethodnim operacijama i prije bio uvjeren da je ulazak u Knin samo pitanje dana.

Kakvi su u to vrijeme bili vaši kontakti s drugim hrvatskim generalima, prvenstveno generalom Antom Gotovinom?

- 4. gardijska brigada bila je u operativnom sastavu ZP-a Split i u tom smislu sam najviše komunicirao s generalom Antom Gotovinom. Naravno da sam bio u stalnom kontaktu i s drugim tadašnjim generalima i s svima sam imao izuzetno dobar odnos. S nekima profesionalan, a s većinom i profesionalan i prijateljski.

S generalom Gotovinom sam ipak imao gotovo svakodnevnu koordinaciju i ona je bila u prvom redu vojnička, profesionalna, krajnje operativna, ali opet prijateljska, puna uzajamnog uvažavanja i povjerenja.

Jeste li pratili suđenje trojici generala? Kako ste doživjeli prvu, osuđujuću presudu u svjetlu činjenice da ste svjedok zbivanja u Oluji?

- Naravno da sam aktivno pratio sva događanja vezana uz suđenja našim generalima u Den Haagu. Više puta išao sam i u posjet generalu Gotovinu za vrijeme njegova nepravednog zatočeništva.

Za sve nas koji smo bili sudionici zbivanja za koja su generali bili optuženi, malo je reći da je uslijedio šok nakon izricanja prve nepravomoćne presude. Upravo zabog vlastitih spoznaja o stvarnim događanjima na terenu, bili smo uvjereni da je sama osuda, da ne govorim i drakonski izrečena kazna u nepravomoćnoj presudi, neodrživa. To su bili doista strašni trenuci, i naravno, doživio sam ih kao težak udarac pravdi. Pokušavao sam danima zamisliti kako su se njih trojica tada osjećali. Ipak, hvala Bogu, sve se na kraju dobro završilo.

Nakon prisilnog umirovljenja, posvetili ste se privatnom biznisu. Kakvi su vam rezultati u vrijeme ekonomske krize?

- Da, već punih 13 godina kao član Nadzornog odbora privatne tvrtke pokušavam svoju energiju, znanja i stečena iskustva usmjeriti u poslovni uspjeh tvrtke. Mogu sa zadovoljstvom reći da tvrtka posluje uspješno, iako je, kao i većini tvrtki u Hrvatskoj, ekonomska kriza u zadnjih par godina umanjila mogućnost razvoja i daljnjih ulaganja u planirano širenje poslovanja. No zahvaljujući uistinu vrijednim i predanim zaposlenicima, uspijevamo se održati na tržištu kao jedna od najvećih kompanija, unatoč svim teškoćama poslovanja uzrokovanih ekonomskom krizom.

Iskustvo u biznisu

Zašto ste odlučili ući u tu branšu, jeste li imali prethodnih iskustava s poslom? Koliko su vaše vojne vještine pridonijele ‘korporativnom ratovanju’?

- Kao što znate, do umirovljena sam obnašao samo vojničke dužnosti i ne krijem, nisam imao iskustava u biznisu. Zahvalan sam što sam nakon toga dobio priliku da se tada kao još uvijek mlad čovjek okušam u poslovnom svijetu.

Sigurno je da su mi upravljačka vojna iskustva u određenoj mjeri pomogla da na lakši i brži način usvojim nužna znanja o upravljačkim mehanizmima u biznisu. Naime, poznato je da je teorija modernog manadžmenta u dobroj mjeri nastala iz teorije i principa vojnog upravljanja, pa se u tom smislu doista može naći poveznica koja mi je pomogla da lakše usvojim uzuse poslovnog upravljanja.

Uspješni poslovni ljudi znaju da biti dobar menadžer u vojsci (a časnik to svakako mora biti) znači biti jednako dobar menadžer u poslovnom svijetu. U vojsci pogotovo, morate dobro procijeniti čime raspolažete, čime raspolaže konkurencija, morate procijeniti teren, vrijeme i druge parametre te biti brži u reakciji. Jednako kao i u životu, nema tu velike mudrosti.

Treba samo kvalitetno analitički razmišljati i jako, jako puno raditi. S jednom ogromnom razlikom, u poslovnom svijetu ipak ne odgovarate izravno za ljudske živote.

Činjenica je da smo se olako odrekli uspješnih časnika iz oružanih snaga, policije, sigurnosno-obavještajnog sustava. Umjesto da se iskoristilo njihovo znanje, iskustvo, predanost, odgovornost, umjesto da ih se sustavno pripremalo za drugu karijeru, mi smo sav taj potencijal gurnuli u mirovinu. Druga karijera za pripadnike oružanih snaga, policije, sigurnosno-obavještajni sustav je imperativ u svim razvijenim zemljama, jer te zemlje ne žele izgubiti ljude u koje se godinama ulagalo. A ta ulaganja u razvoj časnika nisu mala, pa se tako stvoreni potencijal usmjerava u gospodarstvo, politiku, diplomaciju, državnu i javnu upravu, gdje svojim menadžerskim sposobnostima pridonose i svojim tvrtkama i društvu u cjelini.

Dugoročni ciljevi

Poznato je da ste završili prestižnu Ratnu školu američke vojske? Koliko vam iskustva s te škole danas pomažu u poslovnom svijetu?

- Prvi sam časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske koji je završio školovanje na prestižnoj akademskoj instituciji kao što je US Army War College. Ta je obrazovna institucija iznjedrila neke od najvećih američkih vojnih i civilnih lidera, kao što su proslavljeni generali Pershing, Eisenhower, Patton, Bradley, Schwarzkopf, i dr. Oni svjedoče o iznimnoj strateškoj važnosti te institucije za Sjedinjene Američke Države.

Ratna škola američke vojske okuplja najviše vojno i civilno osoblje, uglavnom iz Pentagona, State Departmenta ili Nacionalne sigurnosne agencije, kao i lidere iz međunarodnog okružja. Škola stavlja naglasak na strateško vođenje i upravljanje, odnosno uči kako planirati, implementirati, izvršavati i nadzirati provođenje dugoročnih strateških ciljeva. Smatram da je jedna od ključnih odlika vrhunskih lidera upravo sposobnost da sagledaju dugoročne ciljeve, prepoznaju prioritete, te u skladu s mogućnostima usmjere sve raspoložive resurse na njihovu ostvarenju.

Smatram da je upravo stvaranje timova u kojima će do izražaja sve više dolaziti menadžerska znanja i vještine jedan od najvećih izazova s kojim se suočavanju današnje organizacije, bilo profitne ili neprofitne. Izazov je to s kojim se suočava cijelo hrvatsko društvo i zato njegovo rješavanje postaje jedan od naših najvećih prioriteta. Što se mene osobno tiče, sada vidim i znam da su mi znanja stečena na toj obrazovnoj instituciji ovelike pomogla u nesmetanoj tranziciji iz časnika oružanih snaga u poslovnog čovjeka.

Prisilno ste umirovljeni odlukom predsjednika Mesića u svima poznatom slučaju pisma generala. Je li vas to razočaralo i biste li danas, da vas pozovu, ponovno pristupili OSRH?

- Na to sam pitanje već bezbroj puta odgovorio i smatram da sam rekao sve što imam reći. Vojnička odora je bila moj poziv, no na žalost to je i moja prošlost, a tako će i ostati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 10:20