SUDAČKE POGREŠKE I TEHNOLOGIJA

Tko će vam sutra biti kriv za sve?

Kontrolirani nogomet, bez sudačke greške kao alibija za luzere, ostao bi i na koncu i bez mita i legende, kao bez publike - izgubio bi čaroliju i ne bi više bio kultura, već samo još jedna igra. Prekrasna, ali samo igra.

Bio je to nedosuđeni faul kakvih ima desetak, dvadeset na svakoj nogometnoj utakmici, tek jedan bezvezni, nevažan kontrafaul, daleko od gola, od onih na rubu, koji se mogu i ne moraju svirati, a da nitko ne popizdi ni ako se dosudi, ni ako se ne dosudi. Osim omalenog Igora Leonidoviča Čislenka, najboljeg napadača Sovjetskog Saveza.

Bilo je ljeto 1966. i bila je 43. minuta prvog poluvremena. Husajinov je na centru Goodison Parka u Liverpoolu presjekao jedan njemački napad elegantno, petom uzevši loptu Overathu, pa predao loptu Čislenku, a ovaj taman krenuo u dribling, kad mu je u noge uklizao Karl Heinz Schnellinger, stasiti lijevi bek rječitog nadimka “Volkswagen”, odnijevši pritom i Čislenka i loptu. Sudac Concetto Lo Bello, udaljen svega nekoliko metara, nije ni trepnuo, i dok se Čislenko držao za lijevu nogu psujući na ruskom, Karl Heinz Volkswagen prenio je loptu preko centra.

Faul, rekoh, kakvih je barem desetak, dvadeset na svakoj utakmici, tek jedan bezvezni, nevažan kontrafaul daleko od gola, od onih na rubu, koji se mogu i ne moraju svirati, a da nitko ne popizdi ni ako se dosudi, ni ako se ne dosudi. Osim omalenog Igora Leonidoviča Čislenka, koji je još šepajući trčao za talijanskim sucem kad je Schnellinger dugom loptom u šesnaestercu pronašao Helmuta Hallera, a ovaj isprve, iz poluokreta, pogodio bliži kut Lava Jašina.

Nijemci su slavili vodstvo, a ljuti Čislenko odšepao je do klupe da mu se ukaže pomoć. Minutu i pol kasnije vratio se u igru s aut-linije, taman da prihvati jednu loptu, kad je njemačka “desetka” Sigfried Siggi Held najprije kratko sucu reklamirao neregularni ulazak sovjetskog napadača, a onda mu i iščupao loptu.

Još uvijek vidno iznervirani Rus s leđa mu je lagano zapeo nogu, i njemački veznjak pao je kao da igra u partizanskom filmu, a ne na Svjetskom prvenstvu. Sudac Lo Bello bio je daleko, ali linijski nije, i Talijan je uskoro izvadio svoj notes i pokazao Rusu put u svlačionicu. Tada, naime, još nije bilo žutih i crvenih kartona: iz toga je vremena i ostala ona teatralna sudačka gesta, odrješito ispružena ruka s kažiprstom prema izlazu s igrališta.

Dalje je bilo lako: Franz Beckenbauer je polovicom drugog poluvremena probio Jašina, onda se ozlijedio Jozef Sabo, a kako u to doba nije bila dopuštena druga izmjena, Sovjetski Savez je do kraja utakmice igrao s devetoricom i uspio tek smanjiti na 1:2, u osamdeset devetoj, prekasno za išta više.

Mnogo je Mundijala prošlo od tada, već dvadeset godina mrtvi su i Igor Čislenko i sudac Lo Bello, i posljednjih minuta prvog poluvremena polufinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1966. između Zapadne Njemačke i Sovjetskog Saveza odavno se više nitko ne sjeća: takvih sudačkih grešaka, uostalom - i manjih i većih - bilo je i bit će na svakoj utakmici, pa i u polufinalima svjetskih prvenstava.

Što bi, međutim, bilo da je talijanski sudac u 43. minuti malo odvagnuo, pa kratko puhnuo u zviždaljku?

Bio bi to samo još jedan faul, kakvih bude dvadeset, trideset na svakoj utakmici, tek jedan bezvezni, nevažan kontrafaul, daleko od gola, od onih na rubu, koji se ne moraju, a mogu svirati, a da nitko ne popizdi ni ako se ne dosudi, ni ako se dosudi. Osim možda Karl Heinza Schnellingera. A i on bi ga zaboravio već za dvije minute, do kraja poluvremena. Nijemci, međutim, ne bi dali vodeći gol, možda bi ga iz napada nakon tog slobodnog udarca dali Sovjeti, možda ne bi, ne možemo i nikad nećemo moći znati. Možda bi Beckenbauer svejedno dao onaj svoj fantastični gol, možda bi s onim Prokujanovim bilo 1:1, a možda bi jednoga zabio i Čislenko, kao što ga je prije toga zabio i Mađarskoj i Italiji.

Možda bi, eto, pet dana kasnije u finalu Svjetskog prvenstva 1966. na Wembleyu igrali Engleska i Sovjetski Savez, a možda ne bi igrali ni domaćini, možda bi to bila, recimo, Argentina, da njemački sudac Rudolf Kreitlein u četvrtfinalu protiv Engleske već nakon pola sata igre, kod rezultata 0:0, nije isključio kapetana i jednog od ključnih igrača Argentine Antonija Rattina. Što je ovaj učinio, nitko nije vidio ni čuo: sudac je tvrdio da ga je Argentinac uvrijedio, iako nije znao ni riječi španjolskog. Rattin je teško podnio isključenje, nije htio napustiti teren, na kraju je demonstrativno sjeo na kraljičin crveni tepih, pa ga je s terena iznijela engleska policija. Engleska je na koncu pobijedila i u polufinalu preko Eusebijeva Portugala stigla na Wembley: upravo od Rattinova isključenja i te 35. minute računa se početak dugačkog i burnog englesko-argentinskog nogometnog rivalstva.

Igrali bi tako finale Mundijala 1966. Sovjetski Savez i Argentina, ili možda Portugal, i drugačije bi se pisala historija svjetskih nogometnih prvenstava. Svakako, ne bi igrali Engleska i Njemačka, i ne bi se sve od te historijske subote pune četrdeset četiri godine cijeli svijet svađao da li se ona slavna lopta Geoffa Hursta u sto prvoj minuti od prečke odbila u gol ili na crtu.

Konačno, u ljeto 2010. dobili smo odgovor: lopta je bila unutra, i to bogami lijep metar iza crte, ali Lampardov čisti gol za 2:2 - vjerojatno najčišći u cjelokupnoj povijesti nogometa - Engleskoj nije priznat. Ovaj put, međutim, Svjetsko prvenstvo je bilo u Južnoj Africi, bila je osmina finala, i Njemačka je na kraju pobijedila 4:1.

Nogomet je, shvatio je u međuvremenu Gary Lineker, igra u kojoj dvije momčadi po jedanaest igrača igraju četrdeset četiri godine, i na kraju, jasno, pobjeđuju Nijemci.

Samo nogomet piše takve priče. Linijski sudac, recimo - od svih dvije milijarde ljudi na svijetu, njih četrdeset hiljada na stadionu u Bloemfonteinu i još dvadeset pet na travnjaku, jedini koji nije vidio Lampardov gol - bio je Urugvajac, Mauricio Espinosa, kao što je Urugvajac bio i Jose Maria Codesal, onaj linijski sudac što je na utakmici Sovjetskog Saveza i Njemačke mahao glavnom sucu Čislenkov faul za crveni karton i gurnuo Njemačku u finale. Ako vam je prezime poznato, ima za to nevjerojatan razlog: njegov sin, meksički ginekolog urugvajskoga roda Edgardo Codesal, bio je također sudac.

Dvadeset četiri godine poslije oca i Codesal mlađi sudit će tako Njemačkoj na Mundijalu, onome u Italiji 1990., ali sada kao glavni sudac, u samom finalu. Na kojemu ne samo da Argentincima neće svirati čisti penal, pa im još i isključiti dva igrača - pokazavši prve crvene kartone u povijesti finala svjetskih prvenstava - već će Nijemcima u 84. minuti svirati sumnjiv penal Roberta Sensinija na Rudiju Völleru, za Brehmeov gol i titulu svjetskog prvaka!

“Bilo bi mu bolje da ruke drži dalje od nogometa, i prste gura tamo gdje mu je posao”, poručio je tada ginekologu Codesalu argentinski selektor Carlos Bilardo.

Priča o Nijemcima, Urugvajcima i obitelji Codesal dušu je dala za rasnu teoriju zavjere - najzad, toliko je dobro zataškana da je, vjerovali ili ne, nećete naći ni na internetu - ali nikakve zavjere tu nema. Ima samo točnih i pogrešnih sudačkih procjena, grubljih faulova i lošije odglumljenih penala, priznatih i nepriznatih golova, mitova i legendi. Poput one o jednom bezveznom, davno zaboravljenom faulu Karla Heinza Schnellingera, ili pak one o slavnim, neviđenim golovima Geoffa Hursta i Franka Lamparda, zbog kojih će ovoga ljeta, na Mundijalu u Brazilu, Fifa konačno uvesti gol-tehnologiju.

Za doba u kojemu pametni frižideri sami kupuju hranu, tehnologija koja će dojaviti je li okrugli predmet prešao preko pedalj debele crte upravo je primitivna, pa ipak posve revolucionarna: nakon silnih godina protesta igrača, trenera, stručnjaka i navijača, i jednako toliko otkako je uvedena u američke sportove, konzervativna je Fifa računalnu tehnologiju uvela u nogomet, i igra više nikada neće biti ista. Više, naime, nije pitanje hoće li Fifa stati na kamerama i laserima među stativama ili će ići dalje, već - kad će to biti.

Već sad, ponovljene snimke spornih situacija u izravnom se televizijskom prijenosu emitiraju i na divovskim semaforima na tribinama: zašto i suci, u nedoumici je li Van Persie u ofsajdu ili nije, ne bi jednostavno pregledali snimku, kao što je vidi i ostalih pedeset hiljada ljudi na stadionu, i kao što to rade suci u američkom nogometu ili hokeju? Odavno se tako više ne vode polemike treba li u nogomet uvesti videosuce, već koliko često bi momčadi trebale imati pravo da se pozovu na sud kamere.

Za doba u kojemu pametni frižideri sami kupuju hranu, tehnologija magnetoskopa primitivna je, međutim, poput telefonske govornice. Zašto ne ići dalje? Algoritam koji bi izračunao i dojavio je li napadač u trenutku dodavanja najbliži protivničkom golmanu, danas može razviti svaki talentiraniji srednjoškolac koji u slobodno vrijeme izrađuje aplikacije i igrice za pametne telefone. Sve što je potrebno su mali, mikroskopski odašiljači koji će se nalaziti u lopti, te dresovima i kopačkama igrača, i nikad više nećemo biti u dilemi je li Robin Van Persie u ofsajdu ili nije. Dobro, Van Persie u ofsajdu ima državljanstvo, ali znate na što mislim.

A kad su čipovi već u opremi - sitni, štajaznam, senzori, akcelerometri i dinamometri u hi-tech dresovima, čarapama i štitnicima - pičkin je dim razviti i tehnologiju koja će ustanoviti je li napadačev dres povučen sa muških petsto njutna snage za penal, ili sa ženskih pet-šest njutnića, za žuti karton zbog simuliranja. I je li udarac po centarforovoj cjevanici bio unutar dopuštenih, napamet govorim, dvjesto pedeset, ili je bio brutalnih dvije i pol hiljade njutna, po Fifinim tablicama za izravni crveni karton.

I nikad više nećemo se pitati je li Schnellinger udario loptu prije Čislenkovog koljena, je li to uopće bio udarac za prekršaj i je li Čislenko kasnije Siggija Helda udario baš tako jako da se ovaj po Goodison Parku valja kao po Sutjesci. Nikad više nećemo se po kafićima svađati je li kontakt Sensinija i Völlera bio penal, i što je uopće argentinski kapetan Rattin rekao njemačkom sucu Kreitleinu: aplikaciju sa simultanim prijevodom danas imaju i mikrovalne pećnice, a key-word tehnologijom raspolagao je još i Tuđmanov SIS.

Neće više biti mitova i legendi, njih ćemo ostaviti u nogometnoj arheologiji, da se zabavljamo rekonstruirajući alternativnu povijest, nagađajući što bi bilo da je sofisticirane elektronske tehnologije bilo u ona crno-bijela vremena, i kako bi izgledala nogometna kuća slavnih - a neobično bi živ taj kućni savjet mogao biti, s Portugalom, Švedskom ili Sovjetskim Savezom kao svjetskim prvacima - da u nogometu nije bilo i obične, svakodnevne ljudske greške, dakle čovjeka.

Moguće li je, naime, eliminacijom ljudske greške - barem u nogometu - zaista dostići sveti gral Pravde, teško je ne pridružiti se svečanom špaliru mažoretkinja kojim će visoka tehnologija biti dočekana na stadionu. Čak i validni argumenti o demokraciji nogometne igre, jednostavne, zapravo primitivne i potpuno jednake na Wembleyju i na igralištu Mračaja, na Pojilu u Runovićima - zbog čega, najzad, i jest najpopularnija u cjelokupnoj povijesti homo ludensa - zvuče poput ljevičarskog naklapanja pred moćnim argumentom Pravde. Ako je, naime, tehnološka Pravda moguća na Wembleyju, ali ne i na Pojilu u Runovićima, treba li onda njenu mogućnost dokinuti i na Wembleyju?

Elektronska kontrola u ime iste Pravde, uostalom, danas zapravo još jedino na nogometnim igralištima ne postoji: počinje već od aut linije, i pokriva cijeli naš život izvan nje, od kamera na tribinama, bankomatima, shopping centrima i raskršćima, u liftovima i restoranima, na radnom mjestu i spavaćoj sobi, do kontrole elektronske pošte, telekomunikacija i Facebooka. Argument je vazda i svugdje zavodljivo isti: suci i njihovi pomoćnici gledaju vas i kontroliraju za vaše dobro, za potrebe Pravde.

I odjednom, to prestaje biti ljevičarsko naklapanje i postaje upravo desničarska paranoja: zašto, zaista, ne bismo - jednako kao čipove u mobitele, stative ili štitnike nogometaša - umetali i male mikroskopske implantate u novorođenčad, da znamo od čega djeca boluju, gdje su kad se izgube, ili ih netko, daleko bilo, otme, i jesu li dvadeset godina kasnije, u finalu Svjetskog prvenstva, stvarno bili u ofsajdu? Zar zaista zbog upravo neograničenih mogućnosti zloupotrebe, one distopijske Sveobuhvatne Kontrole i zastrašujuće manipulacije čovjekom?

Zašto onda, zaboga, samo u nogometu mislimo da će sofisticirana tehnologija donijeti Pravdu, eliminiravši podjednako i mogućnost ljudske greške, i - što je zabavni ključni argument njenih pobornika - mogućnost manipulacije?

Kafanski vulgarno: ako onaj talentirani srednjoškolac koji razvija aplikacije i igrice za pametne telefone može ući u sustav Pentagona i hakirati transakcije velikih banaka, zašto mislite da ne bi mogao i htio hakirati jednostavni sustav sudačke kontrole obične jedne primitivne igre s kožnom loptom? Ako korporativna mafija elektronski manipulira vašim bijednim bankovnim minusom od pet tisuća kuna, zašto mislite da neće moći i htjeti manipulirati i vašim ofsajdom od milijardu dolara?

Ta mafija ima, jasno, svoje razloge - i one romantične, i one prave - da odugovlači s uvođenjem visoke tehnologije u nogomet, kao što je odugovlačila s gol-tehnologijom, ali borba protiv manipulacija u nogometu uvođenjem sofisticirane elektronike izgleda kao gašenje požara benzinom. Meni odavde, s kauča pred televizorom, prije izgleda da Fifina mafija s visokom tehnologijom ne odugovlači, već je zapravo razvija za one svoje prave razloge.

Nogometna su igrališta - jednako Wembley kao i Pojilo u Runovićima - oni simbolički posljednji prostori slobode od Sveobuhvatne Kontrole, i jedina preostala staništa dobre, stare ljudske greške. Bilo ih je tamo i prije, ima ih oduvijek i bit će ih i dalje. Nije zadnjih par Mundijala, zaključno s brazilskim, pokazalo najgore suđenje u povijesti nogometa, nisu suci danas ni bolji ni gori nego 1966., ili 1938., već - za razliku od tada - svaku njihovu grešku, svaki faul, svaki ofsajd i svaki dodir vidimo izbliza, u realnom vremenu.

Davno zaboravljenih, a često upravo ključnih sudačkih grešaka poput onih s početka priče nogomet bilježi u bezbrojkama, ali ih nikad nismo vidjeli iz trideset različitih kutova. I to je cijela jednostavna istina.

Ako je pak i bilo namjernih grešaka, protekcije, navlačenja ili namještanja - kao što je svega toga bilo, i to oduvijek - jedini pouzdan način da toga bude još više, još perfidnije i efikasnije, a svakako teže dokazivo, jest da nogomet damo u ruke onima što već nadziru naše mobitele, kompjutere, bankovne račune i Facebook-statuse.

Tako kontrolirani nogomet, bez sudačke greške kao alibija za luzere, ostao bi i na koncu i bez mita i legende, kao bez publike - izgubio bi čaroliju i ne bi više bio kultura, već samo još jedna igra. Prekrasna, ali samo igra. Pače, igrica. Kome ćete, najzad, sutra jebati majku kad sudac nakon Schnellingerova faula nad Čislenkom pusti igru, isključi Antonija Rattina, dosudi penal nad Völlerom ili prizna Hurstov gol od prečke? Tko će vam biti kriv za sve?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:34