ZAGREBAČKA BURZA RADA

Beznađe s jedne i druge strane šaltera

 Boris Kovačev/CROPIX

Monika Arsenović 27-godišnja je diplomirana ekonomistica i majka dvoje djece. Nakon višemjesečnog bezuspješnog traženja posla odlučila je otvoriti vlastiti biznis. U veljači ove godine predala je zahtjev Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i zatražila poticaj za samozapošljavanje. Radi se o inicijalnim sredstvima od 25.000 kuna državnog novca, neprocjenjivom kapitalu za pomoć pri otvaranju male tvrtke.

- Sve sam smislila, napravila sam istraživanje i poslovni plan i vidim da je moja ideja isplativa. Želim dići nekoliko portala, baviti se web shoppingom i drop shipingom, koji je kod nas još relativno nepoznat. To je zapravo posredništvo između europskih dobavljača koji ne isporučuju robu u Hrvatsku i zainteresiranih hrvatskih kupaca. Kupci bi naručivali preko moje stranice. U budućnosti bih napravila i obrnutu kombinaciju: predstavila bih hrvatske dobavljače europskim kupcima - entuzijastično priča Monika.

Zakupila je nekoliko web domena, izradila stranicu buduće tvrtke, zakupila bazu europskih dobavljača E-source. Počela je kontaktirati moguće poslovne suradnike. Sve je spremno.

Međutim, ova poslovna priča nema sretan kraj. Već tri mjeseca Monika pregledava poštanski sandučić, svakodnevno zove savjetnika u HZZ-u i čeka. Realizacije njezina zahtjeva nema.

Resorni ministar rada Mirando Mrsić, naime, u vrijeme najveće krize, kad se broj nezaposlenih penje na 380.000, a broj zaposlenih jedva održava na 1,3 milijuna, odlučio je uštedjeti - baš na mjerama aktivne politike zapošljavanja. Lani smo za te mjere izdvojili rekordnih 521 milijun kuna. Rezultati su odmah bili vidljivi: zahvaljujući njima, ukupno je zaposleno 53.656 ljudi!

Međutim, novaca je nestalo već početkom studenoga prošle godine, iako su zahtjevi mladih volontera koji rade za 1600 kuna, onih koji žele pokrenuti svoj posao te zahtjevi za javne radove nastavili stizati, iznad svih očekivanja. Krajem ožujka ove godine ministar je konačno potvrdio: mjere se obustavljaju, novaca nema. Zbog ulaska u proceduru prekomjernog deficita, planiranih 511 milijuna kuna za ovu godinu preko noći je skresano za trećinu. Ostalo je samo za financiranje već odobrenih zahtjeva. Sa samo 0,5 posto BDP-a, koliko smo izdvajali za zapošljavanje, pali smo na 0,2 posto - na samo začelje Europe.

Ministar se, zbog neočekivanog pritiska javnosti, već drugi dan demantirao, tvrdio da je samo uzet time out dok ne stigne novac iz EU. Najavio je novac iz socijalnih fondova i fonda Garancija za mlade. Trebao je stići 22. travnja. Pa najkasnije u lipnju. Sad se već spominje i kraj godine. A podnositelji zahtjeva čekaju i propadaju.

- Bilo bi poštenije da su nam rekli da od toga neće biti ništa. Zaboravili bismo tu priču i krenuli dalje. Ali nama svaki tjedan savjetnici u HZZ-u tvrde da će se baš sada nešto dogoditi: zahtjevi se obrađuju, bit će gotovi do 1. svibnja, HZZ je izradio projekte za financiranje, sve je u proceduri. Pa ministar Mrsić obeća da samo što nešto nije riješio. Pa gradonačelnik Milan Bandić u novinama obeća da će riješiti sve iz Zagreba. Vrijeme prolazi, a ja ludim - kaže Monika.

I dalje je bez posla, a troškovi rastu. Do sada bi pokrenula tvrtku, posudila novac i mirnije čekala da poticaji stignu. No, ne može.

- Mi se nalazimo u sumanutoj situaciji. Mjesečno imam troškove kako bih održavala posao spreman za pokretanje, ali ga ne smijem pokrenuti. Jer, ako osnujem tvrtku i počnem raditi, automatski gubim pravo na poticaje! Svaka četiri tjedna moram se javiti na burzu. Ako mi ponude posao, u što sumnjam, što napraviti? Odustati od svoje ideje i prihvatiti posao? Jer, ako ga prihvatim i potpišem ugovor o radu, također gubim pravo na poticaje. Ako, pak, odbijem posao, gubim prava i briše me se s burze. A ako nisam na burzi, ne mogu dobiti poticaje! - objašnjava Monika začarani krug.

Prema podacima HZZ-a, odobrenje zahtjeva za neku od mjera trenutačno čeka gotovo 13.000 osoba. To je najmanje 13.000 sigurnih radnih mjesta. Ukidanjem dobrog dijela novca namijenjenog za njih država ih je u potpunosti onemogućila.

***

Horor. To je doista horor koji se više ne može trpjeti - frustrirano kaže naš sugovornik, savjetnik u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. On je taj koji svakodnevno odgovara na upite ljudi i ne zna što da im kaže.

- Radio sam nekoliko poslova prije nego što sam postao savjetnik. Ovakav besmisao i frustraciju nigdje nisam doživio. Čemu mi uopće služimo? Što je naš posao? Svaki savjetnik ima između 600 i 1000 nezaposlenih u kartoteci. Što može čovjek konkretno napraviti ako brine o 1000 nezaposlenih?!? Mi smo besmisleni administratori, evidentičari. Naš se posao svodi na to da zabilježimo da nam se svaki iz kartoteke javio svaka četiri tjedna. I to je to! Vjerujte, naša je frustracija gotovo jednaka frustraciji onih koji nam redovito dolaze. I jedni i drugi znamo da im nećemo naći posao - ističe naš sugovornik.

Jedina svijetla točka njegova posla bile su mjere za zapošljavanje.

- To je bio jedini moment u kojem smo osjećali da nešto postižemo. Upravo je mjera samozapošljavanja bila najbolje pogođena. Ljudi bi dobili 25.000 kuna i mogli bi nešto s tim. I mjera od 1600 kuna za mlade, koliko god kontroverzna bila, budila je neku nadu u ljudima. Javni radovi su bili također izvrsni, osobito za posebne skupine, poput bivših zarobljenika ili socijale. To je garantirani minimalac tri do šest mjeseci za osobe koje klasičan posao neće naći - priča.

Sad i te ljude moraju zavlačiti, kaže. Govore im ono što im se naloži, čak i kad se to protivi zdravom razumu.

- Svaki dan radim osam sati i dajem sve od sebe. A za što? - pita se.

Od 8 do 11 ujutro te od podneva nadalje prima stranke. Prema novom Pravilniku, koji je u veljači stupio na snagu, nezaposleni se više ne trebaju jednom mjesečno javljati službeniku na šalteru, da dobiju pečat, nego svojem savjetniku kako bi zajedno aktivno tražili posao. Umjesto jednom tijekom tekućeg mjeseca, sada to trebaju činiti svaka četiri tjedna.

- To je 600 do 1000 ljudi tijekom četiri tjedna. Mogu se javljati i mailom ili telefonom, ali većina starijih ne koristi mail, a telefon moraju platiti, ali ne rade i imaju vremena. Pa došeću do nas. Imaju 15 minuta na raspolaganju. U tih 15 minuta imaju milijun pitanja. Žele nam se požaliti. Mi smo im liječnici, psihijatri, prijatelji. A u tih 15 minuta telefon zvoni 100 puta. Ako se javim, stranka s pravom negoduje. Ako se ne javim, pita me: a zašto ste uveli telefonsko javljanje kad ne dižete slušalicu? - opisuje svoj radni dan savjetnik.

A onda sve to mora evidentirati, uvesti u izvješća.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:27