HUGO CHAVEZ SE BORI ZA ŽIVOT Što nakon najtalentiranijeg populista cijele Južne Amerike?

Višekratno su demantirane vijesti da je venezuelanski predsjednik Hugo Chávez Frias (58) umro. Reakcija iz njegova najužega političkog kruga u Caracasu mogla bi se grubo prevesti i ovako: “Ne sahranjujte čovjeka dok nije umro, pustite ga na miru sada kad umire, objavit ćemo kad umre”. Chávezov zamjenik Nicolas Maduro obznanio je da je “Chávez vidno iscrpljen, rukovao se, ali s poteškoćama”, pa je zahtijevao poštovanje prema privatnom životu venezuelanskog predsjednika. Bolivijski predsjednik Evo Morales izjavio je da je Chávezovo zdravstveno stanje “veoma zabrinjavajuće”.

Jučerašnje vijesti kažu da je Chávez - teško bolestan od raka, ponovo operiran 11. prosinca i iscrpljen terapijama - dobio zarazu pluća i da jedva diše i jedva govori.

Daljnji detalji su nepotrebni. Očito je da se predsjednik Venezuele bori za svoj život. I da su mu šanse male.

Ta borba za život predsjednika Cháveza, kojega liječe na Kubi, otvara pitanje: što će dalje biti s Venezuelom, jednim od ključnih svjetskih proizvođača sirove nafte (i uz Angolu jedinom katoličkom zemljom u tijesnom klubu gospodarâ fosilnih energenata)? Venezuela, za razliku od mnogih američkih predsjedničkih režima, nema potpredsjednika. Umre li predsjednik, ide se na izbore.

Između mase i elite

Pitanje, dakle, može glasiti i ovako: hoće li u ovom slučaju sustav nadživjeti svog tvorca i svoju ikonu, ili će otići u povijest s njime, odnosno nedugo za njim? Ili je ličnost bila proizvod vremena, pa će i logika sustava opstati sve dok se ona podudara s logikom vremena?

Titova ravnoteža - koja je spajala arhitekturu kule od karata s Moebiusovim rješenjima - rasula se, implodirala, pa eksplodirala deset godina pošto je njezin demiurg umirao na rate u Ljubljani. Stalinova konstrukcija, ojačana podjelom interesnih sfera u Jalti, nadživjela je svog tjurmotvorca tri i pô desetljeća, pa se iz blizine činilo da bi potrajala i još da je Andropov pa Gorbačëv nisu išli učvršćivati čisteći neke od trulih dijelova. Atatürkova zmešarija demokracije i vojnog pokroviteljstva nadživjela je svog neimara šest i pô desetljeća, sve dok je Erdogan nije počeo demontirati služeći se njenim instrumentima i otvarajući pitanje: je li Erdogan novi genij ili se, naprosto, doba promijenilo? Napokon - da ne duljimo ovaj popis preko svake mjere - Homejnijev režim traje, naizgled nenarušen, gotovo četvrt stoljeća nakon njegova odlaska na ahiret. A i Castrov - uspostavljen prije 54 godine - na neki je način nadživio svog kreatora koji je fizički živ, čak telefonira u sitne noćne sate (pa su ga prozvali “Duhom”), ali ne odlučuje više ništa bitno. Posebna priča je Maov režim, u kojemu Maova ikona i danas dominira Trgom nebeskog mira, ali je sličnost s Maovim vremenima manja od sličnosti između Vatikana i prvobitne Crkve.

Svi spomenuti režimi značili su odlučan rez s prethodnima, katkad i dijametralno suprotnima. Chávez, međutim, nije stubokom promijenio režim u Venezueli - ali mu je bitno izmijenio logiku, postavivši u centar mase, a ne elitu.

Pokazalo se to u listopadu, kada su neobuzdano slavlje pristaša u crvenim košuljama, jednosatni vatromet, a i ostali simboli oduševljenja koje su nam iz Caracasa i ponekih inih dijelova Venezuele posredovale televizije, bili pokazatelj ne samo radosti, nego i prepaćena straha: ni najvjerniji crvenokošuljaši očito nisu bili baš u dubini srca sigurni da će Chávez biti i četvrti put zaredom izabran za predsjednika Venezuele, iako je svu snagu državnog aparata koristio za predizbornu propagandu, iako su glasila pod njegovom kontrolom napadala protivnika grubo i nisko kao “cionista”, iako je dio stanovništva bitno popravio standard zahvaljujući tome što je Chávez preusmjerio dio petrodolara u njihove kućne budžete.

Uostalom - a to nije bilo prvi put u Latinskoj Americi - ni ideološki ni politekonomski markeri nisu bili isti kao u Evropi. U Americi i liberalizam i ljevica i populizam imaju drukčije značenje nego u Evropi, a k tome se to značenje razlikuje i ovisno o tome je li ocjena izrečena sjeverno ili južno od Rija Grande del Norte, koji dijeli Sjedinjene Meksičke Države od Sjedinjenih Država Amerike. Eto, na primjer, Chávezov suparnik Henrique Capriles naznačen je kao predstavnik desnog centra, a program mu je, po evropskim mjerilima, bio socijaldemokratski, sličniji Luli u Brazilu nego nekadašnjemu predsjedniku Carlosu Andrésu Pérezu, te se pozivao na recentni antiimperijalizam i nacionalizam južnoameričkih kolosa u usponu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista