Umjesto kreiranja "jugosfere" (riječ je o terminu što ga je izmislio jedan novinar Economista da bi zatim postao instantno popularan u regionalnim medijima), Hrvatska, Slovenija, Srbija i Bosna i Hercegovina sve se više približavaju atmosferi svojevrsnog hladnog rata.
Pogledajmo recentne činjenice.
Odnosi između Hrvatske i Srbije, koji su se drastično pogoršali već pobjedom Tomislava Nikolića na srpskim predsjedničkim izborima, približili su se dnu poslije oslobađajuće presude Haaškog suda generalima Markaču i Gotovini.
Trenutno ne postoje stvarne prognoze za mogućnost postizanja bilo kakvog napretka između Zagreba i Beograda.
Odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva, ponovno su se zaoštrili poslije najnovijeg Nikolićeva posjeta Republici Srpskoj, što su Bošnjaci doživjeli kao tešku političku provokaciju, s obzirom na stalne secesionističke prijetnje koje dolaze iz Banje Luke.
Politički odnosi između Hrvatske i Bosne i Hercegovine i dalje de facto ne egzistiraju (premda je prije dvije godine predsjednik Josipović ondje krenuo s nekoliko uspješnih političkih akcija), a institucionalni položaj Hrvata u susjednoj državi nimalo se ne popravlja. Dapače, na djelu su naznake da bi se mogao pogoršati.
Naposljetku, odnosi Slovenije i Hrvatske ponovno se kreću prema onim najtežim danima, u proljeće 2009. godine, kada je Slovenija bila blokirala naše pregovore s Europskom unijom.
Premda se opcija da Ljubljana odgodi hrvatski ulazak u Uniju čini potpuno nevjerojatnom, sama prijetnja odgode, koju slovenski političari i diplomati ponovno potežu, dovoljna je za obnovu osjećaja zle krvi, koji ne koristi ni jednoj ni drugoj strani.
Romantična faza
Dodamo li svemu ovome kontinuiranu krizu na Kosovu, jasno je da politička i sigurnosna situacija na području bivše Jugoslavije u posljednje vrijeme nije postala stabilnija. Dapače, moglo bi se tvrditi da je sada značajno lošija nego prije desetak godina.
Evo zašto.
Kada je riječ o hrvatsko-slovenskim odnosima, oni su početkom dvijetisućitih bili u gotovo romantičnoj fazi, kojoj su ton davali Ivica Račan i Janez Drnovšek, autori famoznog sporazuma o razgraničenju u Piranskom zaljevu, što ga nitko u Hrvatskoj nije želio prihvatiti.
Poslije debakla Račanova i Drnovšekova dogovora o morskom razgraničenju, između Ljubljane i Zagreba dolazi do kontinuiranog zaoštravanja, s tek ponekim zatišjima, osobito u vrijeme premijerskih mandata Jadranke Kosor i Boruta Pahora.
Slovenija, naravno, nema nikakav specifični strateški interes za opstruiranje hrvatskog ulaska u međunarodne integracije. Međutim, Ljubljana je očigledno razvila preciznu taktiku ucjenjivanja Hrvatske kako bi izvukla što više od preostalih otvorenih pitanja između dvije zemlje, bilo da se radi o razgraničenju, kao prije tri godine, ili o Ljubljanskoj banci, kao danas.
Hrvatsko-bosanskohercegovačke odnose karakterizira, pak, očigledni hrvatski Tuđmanov kompleks.
Naime, ni Ivica Račan, ni Stipe Mesić, ni Ivo Sanader, kao političari koji su aktivno sudjelovali u ratnim i poratnim zbivanjima tijekom devedesetih godina, nisu željeli poduzimati baš nikakve konkretnije korake prema Bosni i Hercegovini, da ih se ne bi optužilo za miješanje u političku scenu u toj zemlji. S obzirom na stigmu o podjeli Bosne, koja opravdano prati Tuđmanovu državničku sudbinu, sasvim je logično da su posttuđmanovski hrvatski državni vođe bježali od bilo kakvog uplitanja u bosanskohercegovačku politiku.
Predsjednik Josipović poduzeo je, pak, niz važnih inicijativa pomirenja u susjednoj državi, koje su uglavnom dočekane komplimentima, ali za koje je bio potreban i sugovornik s istočne strane bosanskohercegovačke granice.
Padom Borisa Tadića Josipovićeve su mirovne akcije prirodno izgubile na značaju, dok se specifični problem Hrvatske s Republikom Srpskom značajno povećao.
Umjesto da postane prirodna ekonomska ekstenzija Hrvatske u Bosni - s obzirom na blizinu Zagreba i Banje Luke - Republika Srpska definitivno se pretvorila u veleposlanstvo velikosrpske politike koja je prije dvadesetak godina dovela do rata.
Najveći je, međutim, problem i za Hrvatsku i za Srbiju što one u BiH nemaju autentične i potpuno legitimne političke sugovornike.
I danas, šesnaest godina poslije Daytona, Bosna i Hercegovina, nažalost, postoji samo uvjetno, potpuno je disfunkcionalna, očigledno je da dva njezina naroda ne žele tu državu, dok treći čini mnogo toga da bi je učinio neugodnom za Hrvate.
Takva Bosna i Hercegovina nije i ne može biti partner ni za kakve ozbiljne i dugoročne političke pregovore.
Ona je, dapače, sve podložnija usponu ekstremističkih politika poput Dodikove (ovdje valja podsjetiti da je Zapad Milorada Dodika u vrijeme njegova dolaska na vlast 2006. godine smatrao umjerenim političarom, koji zaslužuje i javnu i financijsku potporu).
CIJELI ČLANAK PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....