Bruce Springsteen: Povratak u tamu predgrađa

ZAGREB - Ako treba odabrati jedan jedini album koji najcjelovitije reprezentira bit Brucea Springsteena, onda to nije njegov najprodavaniji album “Born In The U.S.A.”, jedan od tri najbolja dvostruka albuma svih vremena “The River”, a nije ni “Nebraska” kao jedan od najimpresivnijih akustičnih rock albuma, pa čak ni “make or break” album “Born To Run” s kojim se prvi put probio do vrha top-lista.

Album na kojem je Springsteen u punoj mjeri postao ono što jest - veliki pjesnik, mitska figura rocka i čovjek koji unatoč tome svojevoljno ostaje jedan od nas, običnih ljudi - zove se “Darkness On The Edge Of Town”. Igrom slučaja, to je i prvi Springsteenov album službeno objavljen u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji.

Ispod radara

Iako će Springsteen ovdje postati velik i legendaran tek s narednim albumom “The River” koji je punk i novovalne generacije imao prigodu zakačiti zajedno s The Clash, ali i one odrasle na rocku 70-ih kojima je do tada Springsteen prošao “ispod radara” - to zapravo vrijedi i za većinu svijeta, pa čak i Ameriku u kojoj je “Hungry Heart”, skinut s “The Rivera”, bio prvi Springsteenov Top 10 hit - “Darkness On The Edge of Town” bio je prvi album kroz koji je ovdašnja publika, a da ne mora preko granice, mogla upoznati Spingsteena i nazrijeti što će on kasnije postati.

Kako sam rođen 1967., bilo je logično da me Springsteen zakači s epohalnim “The River”, kojeg sam slušao kao američku stranu “London Calling” The Clasha ili čak kasnije, s mračnom, a divnom “Nebraskom”. Mogao me zakačiti tek s “Born In The U.S.A.”, što nisam mogao nikada svariti, osim u live verzijama, jer je svu ljepotu i snagu pjesama za moj ukus ubila grozna 80’s pop-produkcija s “cheesy” klavijaturama i diskoidnim bubnjevima, ali nije me mogao “drmnuti” s “Darkness On The Edge of Town” jer sam bio premali. Tom albumu moja se generacija, a možda i neki stariji, vratila kasnije.

Ljudi koji teško plivaju

Igrom slučaja u toj inverznoj logici slušanja Springsteenovih albuma, prvo “The River” pa onda “Darkness On The Edge of Town”, nije bilo ništa loše. Naime, “The River” je izišao u nas u vrijeme kad je novi val harao gradom, kad je Zagrebom vladala beskrajno pozitivna energija za koju smo mislili da nikad neće stati, kad je gotovo svaki kvart imao bend koji je bio vrijedan da mu Jugoton objavi album.

Iako je Springsteen namjerno zatamnio “The River”, šireći ga s izuzetno pozitivističkog jednostrukog albuma na nešto manje optimističan dvostruki album, nekako smo to dvostruko remek-djelo memorirali kao album nade, snage rock’n’rolla i vlastitih života.

“Darkness On The Edge Of Town”, kako mu i samo ime sugerira, malo je drukčija priča, najrazumljivija ljudima iz predgrađa i malih gradića koji se svakodnevno bore sa životnim nedaćama, lošim izgledima za uspjeh i koji “nisu rođeni za bijeg” od vlastite sudbine i vlastitog kvarta ili gradića, čak i ako odsele nekamo.

Znam ih jako puno, često mislim da sam i ja jedan od takvih ljudi koji teško plivaju i koji, umjesto da se dokopaju druge obale, kao da plivaju u mjestu. A to u čemu plivaju je crnilo i beznađe slabo osvijetljenih predgrađa i malih gradića u kojima, osuđeni na loše plaćene poslove, ako ih uopće imaju, gube perspektivu, nadu, možda čak i želju za borbom. Umorni su i čini im se kako “Darkness On The Edge of Town” podjednako dobro rezonira s današnjim teškim vremenima kao i onima u kojima je objavljen.

Par-nepar

A zakačio me negdje u vrijeme kad su Zagrebom počinjale redukcije struje (nije li romantično ići na rendes s curom koja ti se sviđa u kavanu Dubrovnik osvijetljenu tek svijećama) ili malo nakon toga, kad su počele vožnje par-nepar (dobro, vozio sam se busom i tramvajem pa me to baš i nije diralo), redovi za kavu i deterdžent. I što ćeš onda nego mitologizirati vlastito predgrađe, “Factory” na njegovu rubu, “Candy’s Room” i zavoljeti ga više nego što bi realno trebao. Naravno, o tome se moglo maštati kad si bio klinac i izgubiti se u tim Springsteenovim pjesmama, aposlutno savršeno napisanima i uglazbljenima, pjesmama kojima ne možeš ne vjerovati. Dvanaestak godina mlađi od Springsteena kad ih je napisao, nisi još svjestan svega, a posebice ne životnih problema koje ćeš iskusiti, ali ih počinješ naslućivati jer čak je i novi val otišao u kurac, a kamoli neće ekonomije i države.

Danas si petnaestak godina stariji nego Springsteen u vrijeme kad je objavio “Darkness On The Edge Of Town”. Ponovo slušaš taj veličanstveni i esencijalni rock, a u podkontekstu punk i country album, shvaćajući kako se tvoj život prilično odvrtio kao po brazdama crnog vinila na kojem je otisnut.

Mrak starog kvarta

Još uvijek živiš u nekoj “Badlands” (Hrvatska), još zajebanijoj od one u “Promised Land” (Amerika) jer tek je ovdje teško uspjeti na pošten način. Više nisi ni u kvartu, neki kažu da si čak uspio pobjeći na neku svjetliju stranu života, ali ti dobro znaš da jedva čekaš da se vratiš u dobro poznati mrak starog krvarta u kojem ćeš s frendovima iz djetinjstva opet gubiti dane i na koncu ostaviti kosti tamo gdje si odrastao.