ZAGREB - Ako treba odabrati jedan jedini album koji najcjelovitije reprezentira bit Brucea Springsteena, onda to nije njegov najprodavaniji album “Born In The U.S.A.”, jedan od tri najbolja dvostruka albuma svih vremena “The River”, a nije ni “Nebraska” kao jedan od najimpresivnijih akustičnih rock albuma, pa čak ni “make or break” album “Born To Run” s kojim se prvi put probio do vrha top-lista.
Album na kojem je Springsteen u punoj mjeri postao ono što jest - veliki pjesnik, mitska figura rocka i čovjek koji unatoč tome svojevoljno ostaje jedan od nas, običnih ljudi - zove se “Darkness On The Edge Of Town”. Igrom slučaja, to je i prvi Springsteenov album službeno objavljen u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji.
Ispod radara
Iako će Springsteen ovdje postati velik i legendaran tek s narednim albumom “The River” koji je punk i novovalne generacije imao prigodu zakačiti zajedno s The Clash, ali i one odrasle na rocku 70-ih kojima je do tada Springsteen prošao “ispod radara” - to zapravo vrijedi i za većinu svijeta, pa čak i Ameriku u kojoj je “Hungry Heart”, skinut s “The Rivera”, bio prvi Springsteenov Top 10 hit - “Darkness On The Edge of Town” bio je prvi album kroz koji je ovdašnja publika, a da ne mora preko granice, mogla upoznati Spingsteena i nazrijeti što će on kasnije postati.
Kako sam rođen 1967., bilo je logično da me Springsteen zakači s epohalnim “The River”, kojeg sam slušao kao američku stranu “London Calling” The Clasha ili čak kasnije, s mračnom, a divnom “Nebraskom”. Mogao me zakačiti tek s “Born In The U.S.A.”, što nisam mogao nikada svariti, osim u live verzijama, jer je svu ljepotu i snagu pjesama za moj ukus ubila grozna 80’s pop-produkcija s “cheesy” klavijaturama i diskoidnim bubnjevima, ali nije me mogao “drmnuti” s “Darkness On The Edge of Town” jer sam bio premali. Tom albumu moja se generacija, a možda i neki stariji, vratila kasnije.
Ljudi koji teško plivaju
Igrom slučaja u toj inverznoj logici slušanja Springsteenovih albuma, prvo “The River” pa onda “Darkness On The Edge of Town”, nije bilo ništa loše. Naime, “The River” je izišao u nas u vrijeme kad je novi val harao gradom, kad je Zagrebom vladala beskrajno pozitivna energija za koju smo mislili da nikad neće stati, kad je gotovo svaki kvart imao bend koji je bio vrijedan da mu Jugoton objavi album.
Iako je Springsteen namjerno zatamnio “The River”, šireći ga s izuzetno pozitivističkog jednostrukog albuma na nešto manje optimističan dvostruki album, nekako smo to dvostruko remek-djelo memorirali kao album nade, snage rock’n’rolla i vlastitih života.
“Darkness On The Edge Of Town”, kako mu i samo ime sugerira, malo je drukčija priča, najrazumljivija ljudima iz predgrađa i malih gradića koji se svakodnevno bore sa životnim nedaćama, lošim izgledima za uspjeh i koji “nisu rođeni za bijeg” od vlastite sudbine i vlastitog kvarta ili gradića, čak i ako odsele nekamo.
Znam ih jako puno, često mislim da sam i ja jedan od takvih ljudi koji teško plivaju i koji, umjesto da se dokopaju druge obale, kao da plivaju u mjestu. A to u čemu plivaju je crnilo i beznađe slabo osvijetljenih predgrađa i malih gradića u kojima, osuđeni na loše plaćene poslove, ako ih uopće imaju, gube perspektivu, nadu, možda čak i želju za borbom. Umorni su i čini im se kako “Darkness On The Edge of Town” podjednako dobro rezonira s današnjim teškim vremenima kao i onima u kojima je objavljen.
Par-nepar
A zakačio me negdje u vrijeme kad su Zagrebom počinjale redukcije struje (nije li romantično ići na rendes s curom koja ti se sviđa u kavanu Dubrovnik osvijetljenu tek svijećama) ili malo nakon toga, kad su počele vožnje par-nepar (dobro, vozio sam se busom i tramvajem pa me to baš i nije diralo), redovi za kavu i deterdžent. I što ćeš onda nego mitologizirati vlastito predgrađe, “Factory” na njegovu rubu, “Candy’s Room” i zavoljeti ga više nego što bi realno trebao. Naravno, o tome se moglo maštati kad si bio klinac i izgubiti se u tim Springsteenovim pjesmama, aposlutno savršeno napisanima i uglazbljenima, pjesmama kojima ne možeš ne vjerovati. Dvanaestak godina mlađi od Springsteena kad ih je napisao, nisi još svjestan svega, a posebice ne životnih problema koje ćeš iskusiti, ali ih počinješ naslućivati jer čak je i novi val otišao u kurac, a kamoli neće ekonomije i države.
Danas si petnaestak godina stariji nego Springsteen u vrijeme kad je objavio “Darkness On The Edge Of Town”. Ponovo slušaš taj veličanstveni i esencijalni rock, a u podkontekstu punk i country album, shvaćajući kako se tvoj život prilično odvrtio kao po brazdama crnog vinila na kojem je otisnut.
Mrak starog kvarta
Još uvijek živiš u nekoj “Badlands” (Hrvatska), još zajebanijoj od one u “Promised Land” (Amerika) jer tek je ovdje teško uspjeti na pošten način. Više nisi ni u kvartu, neki kažu da si čak uspio pobjeći na neku svjetliju stranu života, ali ti dobro znaš da jedva čekaš da se vratiš u dobro poznati mrak starog krvarta u kojem ćeš s frendovima iz djetinjstva opet gubiti dane i na koncu ostaviti kosti tamo gdje si odrastao.
Neobjavljene pjesme, koncertne snimke i dokumentarac
Springsteen je u “The Promise” zapakirao, uz dobro poznate pjesme s “Darkness On The Edge of Town”, uz “Because The Night” s kojom se na koncu proslavila Patti Smith, “Fire” koja će kasnije postati “I’m On Fire”, “Candy’s Boy” kao nešto inferiorniju verziju “Candy’s Room”, alternativnu verziju “Racing In The Street”, priloženo je još osamnaest pjesama - neke podjednako mračne, druge vedrije, neke najviše nalik zvuku i stilu “Darknessa”, druge srodnije “Riveru” ili “Born To Run” - od kojih bi se izvukao barem još jedan “klasični” album Springsteena.
Doduše, dio pjesama je nekako previše pop, pomalo i naivan ili poput recidiva hitova za plesnjake 60-ih. Ostaje dojam da ništa od “odbačenoga” nije trebalo ubaciti na “Darkness”, čak i ako se čuje i osjeti kako bi Springsteen ranije postao hitmejker pa čak i kralj popa da se na neki način namjerno nije ustezao od optike pop-hitova u korist koncepta rock-albuma. Dojam je kako je Springsteen tada napravio dobar izbor i da je bilo pametno što nakon prisilne trogodišnje diskografske pauze, zbog spora s bivšim menadžmentom, “Darkness” nije pretvorio u dvostruki album.
Ono što najviše fascinira, pribroji li se tome dio arhive iz perioda 1975.-1978. sadržan na box-setu “Tracks”, jest ono što o njemu znamo odavno. Njegova radna etika, volja da snima i svira mnogo, alternira verzije, odabire najbolje, ali i sačuva niz zgodnih stvari za kasnije objavljivanje.
To mogu samo najveći autori poput njega, Dylana i Younga, čije otvaranje arhiva uvijek iznova pobuđuje interes javnosti. Uz dodatne pjesme priložena su i tri DVD-a s koncertnim snimkama i dokumentarcem o nastanku albuma “Darkness On The Edge Of Town”. Dobra vijest je da se “normalno CD izdanje” može nabaviti samostalno, mimo de luxe 3CD/3 DVD boxa i što baš takvo izdanje solidno egzistira kao neki zagubljeni Springsteenov album iz 70-ih.
Springsteen o albumu
- U to sam vrijeme počeo ozbiljno slušati country. Otkrio sam Hanka Williamsa. Svidjela mi se činjenica da se country bavi temama odraslih ljudi i poželio sam pisati pjesme koje će rezonirati s takvim temama.
- Film je imao još veći utjecaj na “Darkness” nego na prethodne albume. Oduvijek sam volio bljesak i odmetnike B filmova - Roberta Mitchuma u “Thunder Road” i “Gun Crazy” Arthura Ripleyja. U to sam vrijeme prvi put gledao “Plodove gnjeva” Johna Forda. Tražio sam klasike film noira 40-ih i 50-ih. “Darkness” barem malo duguje američkom noiru.
- U emocionalnom smislu, većina mojih pjesama je autobiografska. Moraš izvući stvari koje ti nešto znače kako bi one mogle nešto značiti publici. Tako publika zna da se ne sprdaš s njom.
- Posljednji stih na ploči, “Tonight I’ll be on that hill…”, moji likovi stoje nesigurni u svoju sudbinu, ali se razumiju i obavezuju jedno na drugo. Do završetka “Darknessa” pronašao sam svoj glas odraslog čovjeka.
Bruce Springsteen, 26. srpnja 2010.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....