Splićanin Boris Sinovčić rođen je 8. listopada 1938. i još je aktivan nogometni sudac! Ne znamo je li to podatak za Guinnessa, ali nikada do sada nismo čuli da netko s navršenih 77 godina još sudi službene lige u organizaciji županijskog saveza...
- Ja u tome guštam, suđenje volim od prvoga dana kad sam sa zviždaljkom u ustima stupio na teren, a jednaku strast prema tome imam i danas. Osjećam se, hvala Bogu, dobro i baš uživam istrčati na teren s mlađim kolegama, od kojih se neki još nisu bili ni rodili u vrijeme kad sam sudio neke od najznačajnijih utakmica u karijeri - kaže Sinovčić.
Jedna od najupečatljivijih utakmica sigurno mu je bio derbi Crvene zvezde i Partizana na Marakani...
- Bio je to prvi put da njihov gradski derbi sudi splitska trojka. Glavni je bio Stipe Glavina, a pomoćnici Ante Duplančić i ja. Vrijeme čini svoje, utakmica je odigrana davne 1981. pa se mnogi detalji zaborave. Pamtim samo da je Zvezda pobijedila sa 1:0 i da je to bila jedan od rekordnih posjeta, više od 80.000 ljudi na Marakani, što je ambijent u kojemu rijetki dobiju priliku sudjelovati.
Igrao za Sjever
Prije nego što je položio za nogometne suce, Sinovčić je igrao za Sjever, nogometni klub iz Splita koji je osnovan 1952., a ugašen 1968. Nastupao je na poziciji libera, no zanimljivo je da prvi put zviždaljku u ruke nije uzeo na terenu velikog nogometa...
- Ja sam zapravo gledao utakmice malog nogometa na igralištu u Vukovarskoj ulici, gdje se danas igra popularni turnir Torcida kup, a onda se dogodilo da na jedan od susreta nije došao sudac. Kako sam se ja bavio nogometom, tako me pokojni Doris Kesić, koji je vodio natjecanje, zamolio da se spustim i odsudim tu jednu utakmicu, što sam i učinio. Taj događaj je bio presudan, nakon njega sam krenuo na tečaj koji je organizirao Savez i položio ispit - prisjeća se.
Za suca je položio 1965., što znači da već punih pola stoljeća nije zviždaljku ispustio iz ruke. Prošao je, dakle, sve, od malonogometnih terena, preko mlađih uzrasta i najnižih dalmatinskih liga sve do prvoligaških terena u ligi bivše Jugoslavije. Naravno da nas je zanimalo i je li ga ikada neki igrač udario, je li imao prekinutu utakmicu. Vjerojatno ne postoji sudac kojemu se na putu do Prve lige to nije dogodilo...
- Imao sam prekid u Drnišu. Udario me igrač Ožegović. Dogodilo se to iznenada, nisam očekivao. A znaš što je onda bilo? Ja sam po terenu trčao za njim... To mi je jedini takav slučaj u karijeri, nikada ni približno nisam doživio nešto slično. U tom pogledu je moja karijera malo i nezanimljiva, čak je u jednom mom davnom intervjuu izašao naslov ‘sudac bez incidenta’. Sigurno mi je puno pomoglo to što sam igrao nogomet. Mislim da su me zbog toga akteri drugačije doživljavali, pa nisam baš imao problema.
No, ipak je bilo još zanimljivih trenutaka...
- Jedan mi je igrač iskidao karton. Ja sam mu ga pokazao, a on mi ga je odnio iz ruke i isparao. Kartona tada nije bilo u prodaji, ja sam ih rezao od novinskog bloka. No, sve to skupa je bilo ništa kad sagledamo broj odsuđenih utakmica i okolnosti u kojima su se odigravale neke od tadašnjih utakmica nižeg ranga. Uistinu mogu reći da sam imao rijetko miran put po niželigaškim terenima - govori.
Kaže Sinovčić da je kupio još za davnih dana zviždaljku “Balilla” kojom i danas sudi. Na špigeti je imao zavezane dvije zviždaljke, a ona je bila taman toliko dugačka da njome prije utakmice može izmjeriti obujam lopte. Nasmijao se na spomen kopački iz starih dana, za koje kaže da su nakon jednog suđenja po kišom i blatom natopljenom terenu bile neupotrebljive.
Tvrdi da je danas puno lakše suditi na svim razinama. Ne pamti posebne neugodnosti iz Prve lige bivše države. Ipak, prisjetio se jednog zanimljivog detalja...
- U Tuzli je gostovao Čelik, a prije utakmice je došao jedan funkcionar domaćih i rekao nam da Sloboda mora pobijediti. Glavni sudac bio je Eduard Šoštarič iz Ljubljane, koji je vrlo dobro vodio prvo poluvrijeme, a onda se tijekom pauze dogodilo ono najzanimljivije. Ustanovili smo na poluvremenu da su nam napunili džepove novcem, na što je Šoštarič pozvao jednoga gospodina iz osiguranja, predao mu novac i tražio da mu ovaj potpiše koliko je preuzeo. Cijeli je slučaj prijavljen tadašnjem FSJ-u.
Zgoda iz Novog Sada
Zanimljivu je zgodu ispričao iz Novog Sada...
- Nevjerojatno je to što se dogodilo jer sam prethodno prekontrolirao mrežu. Igrač Vojvodine je pucao i lopta je završila u mreži, no ja sam poništio pogodak jer sam dobro vidio da je lopta ušla kroz rupu s vanjske strane. Nakon pregledavanja snimke vidjelo se da sam bio u pravu, ali u onaj prvi trenutak svi su mi krenuli prigovarati i objašnjavati da je gol čist - objašnjava.
Imao je tijekom karijere i jednu prometnu nezgodu. Još kad je bio u Drugoj ligi, putovao je prema Bugojnu i razbio novi Citroën. S njim je u automobilu bio bivši prvoligaški sudac iz Splita Davor Zekan, prošli su neozlijeđeni, ali je teško stradalo vozilo.
Od sudaca iz bivše države najboljim s kojim je bio na terenu smatra Zorana Petrovića iz Beograda, za kojega kaže da je imao autoritet i znanje, a igrača koji su ga se dojmili nabrojio je dosta, od Jurice Jerkovića, preko Pižona Petrovića, Momčila Vukotića, Vlatka Markovića, Šekularca, Holcera, Ognjanova...
- Pamtim dobro i teren u Prištini. Ljubazni ljudi, prepuno gledalište na utakmici protiv niškog Radničkog, ali i rijetko viđena loša hrana. Nigdje nisam tako loše jeo kao tamo, a bilo mi je neugodno uvijek ih odbijati. Sjećam se hotela Priština i ljubaznog kolege Beriše Šinasija. Ne znam zašto je to tako bilo, možda je njima ova naša hrana grozna, ono tamo je stvarno bilo nejestivo...
Naravno da nas je u cijeloj toj priči zanimalo i koja je tajna Sinovčićeve vitalnosti. Je li to baš prehrana? Što jede kad se u tim godinama tako brzo presvlači u sudački dres i doslovce trči po terenu?
- Kad sam imao 65 godina, napravio sam stanku zbog bolesti. Dijagnosticiran mi je rak na debelom crijevu duljine četiri centimetra. Operirao me doktor Družijanić i nakon toga sam se vratio u staru formu. Ja svima kažem - budite sam svoj liječnik. Ne jedem grah, a više ni blitvu jer osjećam da mi ne prija. Nekad davno sam pušio, to više ne dolazi u obzir, a čašu vina poslije ručka uvijek popijem, što je zapravo i normalno - poručuje Sinovičić.
Vječito na Rivi
Za svoje godine Sinovčić je definitivno dosta aktivan, uvijek ga se može sresti na splitskoj Rivi, gdje često na suncu popije kavu, a tu mu je blizu i Županijski savez, gdje brzo može doznati i za koju je utakmicu delegiran. Kaže da mu je draže suditi početnicima od osam, devet godina nego odraslima, veteranima, a uistinu malo tko, kad on istrči na teren, može i naslutiti koliko mu je godina, pogotovo kakvu je karijeru imao.
Sinovčićev sin Leo nije krenuo očevim stopama, ali bi zato mogao unuk Mario, kojemu je 15 godina i djed smatra da bi ga on mogao naslijediti u pozivu koji je obilježio njegov život.
- Tijekom sudačke karijere proživite puno lijepih trenutaka, upoznate nove ljude, steknete prijatelje. Mi splitski suci imali smo običaj vlakom ići na utakmice Dinamo - Hajduk, gdje smo se družili, zabavljali. Odigravali smo i prijateljske utakmice, mogu reći da smo bili dosta jaka ekipa, sastavljena od brojnih bivših nogometaša. Kao sudac iz Splita nikad nisam mogao suditi Hajduku u prvenstvenim susretima, nego samo prijateljske utakmice. Čak i na njima se moglo osjetiti koliko publika znači, na Starom placu uistinu nije bilo lako suditi jer je gledalište bilo blizu terenu. Inače mi nikad nije bilo drago na stadionu JNA. Na Marakani je bilo lako, ali na Partizanovu stadionu je publika također bila bliže, bio je puno veći pritisak - govori.
Za kraj smo ga upitali do kada će trajati njegova karijera.
- Dokle god budem mogao izdržati utakmicu. Meni je suđenje ljubav pa i ne pomišljam prestati. Mnogi odustanu odmah nakon što odu iz Prve lige. Po tome bih ja prestao još 1986., ali ja sam se tada vratio nižim ligama, pa kad nisam više ni to imao pravo suditi zbog godina, ostala su mi djeca i veterani. Danas je sve to skupa puno ljepše, kulturnije, a dobro je i za zdravlje biti na zraku i družiti se s mladim ljudima, koji ti daju novu životnu energiju.