Prije sedam godina splitski novinar završio je u splitskoj klinici Kalajžić zbog odstranjivanja žučnih kamenaca. Ono što je trebalo biti rutinska operacija pretvorilo se, međutim, u Mosorovu najstrašniju noćnu moru.
Nakon uobičajenih pregleda vedra mu je medicinska sestra, uz nekoliko uobičajenih Mosorovih, hm, politički nekorektnih pošalica, dala sredstvo za smirenje i napustila bolničku sobu. Osjećajući da mu se tijelo opušta, očekujući medicinsko osoblje s kolicima za operacijsku sobu, začuo je kako se otvaraju vrata. Umjesto stasitog medicinskog brata s kolicima, u njegovu je sobu pak ušao čovjek u službenoj crnoj odori, praćen visokim kolegom u plavom radnom odijelu.
Posve oduzetom od straha, Mosoru je ostalo još toliko zdravog razuma da shvati kako je čovjek u crnom zapravo - grobar. Shvatio je to kad je onaj visoki rastegao drveni stolarski metar i počeo ga mjeriti, dva puta provjeravajući rezultat, pa dobacivši picigamortu, “Piši, dva nula četiri”. “Koliko će tu bukovine otići!”, kratko je komentirao grobar, a onda su obojica otišli iz sobe.
Sljedeće čega se Mosor sjeća je mutna slika bolničke sobe, buđenje iz anestezije i novi trenutak užasa: onaj isti picigamorto u crnom ušao je u sobu noseći ukusno aranžiran cvjetni vijenac, dok su dvije djevojke u bijelom pridržavale sa strane traku na kojoj je pisalo “Dragom prijatelju Mosoru, Dino Rađa”.
Splitski humor
Drugdje bi se to držalo prilično neukusnom šalom, ali ne i u Splitu, koji gaji osobit i samo njemu razumljiv smisao za humor. Ono što bi u nekom drugom gradu bila bizarna nesreća, nevjerojatan splet okolnosti ili teška elementarna nepogoda, u Splitu je samo nečija sumanuta zajebancija s nekom nevinom žrtvom. Postoje, naime, u toj neobičnoj varošici ljudi koji ništa drugo i ne rade, igrali su recimo profesionalnu košarku u NBA pa otišli u sportsku penziju, i po cijele dane smišljaju najpodmuklije podvale i smicalice, ponekad tako pomno osmišljene i logistički složene da se čini kako bi s tom energijom i trudom, samo da im se da, bez većih problema u Splitu organizirali Olimpijadu.
I kad jednog dana, a neće proći dugo, Međunarodni olimpijski komitet zaista objavi da je organizacija ljetnih Olimpijskih igara 2028. povjerena Splitu, moći ćete biti prilično sigurni da je to Keruma netko lijepo zajebao za parcelu za olimpijski stadion. Kao što je zajebancija bila i prava pravcata pogrebna povorka koja je Mosora u njegovoj Tršćanskoj ulici dočekala nakon povratka iz bolnice, s trubačem koji je dostojanstveno svirao Rossijevu “Tišinu”.
Jugoplastikina pobjeda
I ta je zgodna šala, uostalom, bila osveta za njegove bezbrojne sitne smicalice, poput one, pričat će vam jednom, kad je Rađu nategao viješću o poništavanju Jugoplastikine pobjede protiv Cibone zbog krive registracije igrača. Nema u Splitu čovjeka kojega Mosor barem jednom nije zajebao. Omiljene su mu šale bile sasvim nezrele, dječje podvale telefonom, koje su obično završavale dramatičnim izvještajima o potresu u Splitu snage dvanaest stupnjeva Mercallijeve skale, kako bi Državni seizmološki zavod registrirao Mosorov zarazni zemljotresni smijeh. Baš zbog takvih Mosorovih igara s telefonom, uostalom, Splićani se - primijetili ste vjerojatno - krajnje oprezno javljaju na mobitel.
To što vam ponekad izgleda da vas ne uzimaju ozbiljno, upadljivo ignoriraju i ne vjeruju da vas je žena napustila odvevši sa sobom djecu, ne znači da imaju nešto protiv vas: vi ste samo još jedna žrtva splitske telefonofobije, pojave za koju je izravno odgovoran upravo Mosor. Njegovom nevinom žrtvom jednom je prilikom tako pao i sam šef kabineta predsjednika Mesića, kojemu sam mamuran u osam ujutro dva puta prekidao vezu šaljući ga u krasni kurac, potpuno siguran da se kao šef kabineta predsjednika Republike u Hrvatskoj predstavlja samo Mosor.
Padao je, kako smo vidjeli, i Mosor kao žrtva takvih djetinjih nepodopština, poput one s grobarom u bolnici, ili druge jedne, rijetko suptilne šale koju su Dino i Goran Sobin pripremali mjesecima, pa ga onda jedne noći, negdje između Brača i Hvara, bacili s broda u more i ostavili na pučini. Ili kad smo ga ono u konobi jednom prilikom uvjerili da posjeduje nebrušeni briljant književnog talenta, pa u dogovoru sa Seidom Serdarevićem iz Frakture uredili da mu štampa pravu pravcatu knjigu takozvanih toplih ljudskih priča o Splitu sedamdesetih, i organizirali seriju promocija po Hrvatskoj.
Naša se dosjetka, međutim, otela kontroli, Mosor je rasprodao tri izdanja prije nego što je - ništa ne sluteći - objavio i drugu, knjigu toplih ljudskih priča o Splitu osamdesetih. Da je riječ o zajebanciji, shvatio je tek kad mu je Seid došao s idejom da napiše knjigu toplih ljudskih priča o Splitu devedesetih.
Precizna organizacija
Onda je Mosor smislio posljednju, ultimativnu podvalu. Jednog dana, nikome ništa ne govoreći, otišao je u zagrebačku bolnicu Rebro i tamo umro.
Organizirao je Mosor sve do posljednjeg detalja, unajmio je na klinici Rebro baš pravu bolničku sobu i primao tamo posjete prestravljenih prijatelja, ulazili su i izlazili smrknuti doktori u bijelim mantilima s nekakvim papirima i snimkama, prava pravcata medicinska sestra mijenjala mu je infuziju, Dino Rađa je plačući bjesomučno vozio od Splita do Zagreba da se uvjeri kako je stvarno u bolnici, punih petnaest dana pustio nas je tako Mosor da nesigurno i sumnjičavo slušamo vijesti s Rebra, pa u nevjerici zovemo jedni druge telefonom - sve provjeravajući rastu li nam negdje iza zalizaka magareće uši - prije nego što je u petak konačno iz Zagreba stigla vijest da je nakon kratke i teške bolesti umro bivši košarkaški sudac Milorad Bibić Mosor, legendarni splitski novinar i publicist.
Ne mogu reći, ne bi bilo pošteno, da nije uspio: državna televizija objavila je vijest u središnjem Dnevniku, u novinama su zaredali potresni nekrolozi njegovih prijatelja, a telegrame sućuti Slavici i Vedrani slali su bezbrojni neki ljudi, od susjeda iz Tršćanske do predsjednika Republike.
Oprezno s mobitelom
Na sve je Mosor mislio, organizirao je svoju konačnu zajebanciju kao ljetnu Olimpijadu, ali previdio je jednu stvar: baš kao u onoj poučnoj bajci o dječaku koji je zajebavao selo vičući da je vidio vuka, nismo nasjeli na prevaru. Ne bi, rekoh, bilo pošteno da ne priznam, jesmo se malo zabrinuli i uplašili, kanula je i koja suza, ali jesmo li na kraju zaista povjerovali? Nismo. Ne mi koji poznajemo Mosora. Zajebao je i svjetsku košarkašku federaciju i predsjednika Republike Hrvatske - a nije to lako, zajebati svjetsku košarkašku federaciju - ali ne i nas.
Znamo: tvrdoglavo, odbijajući i ne priznajući da nismo nasjeli - jer nije njemu ambicija zajebati državnu televiziju i svjetsku košarkašku federaciju, nego nas -ustrajat će u svojoj ultimativnoj podvali, neće se pojaviti u utorak kod Vinka u konobi, pomno će i do najsitnijih detalja u srijedu organizirati ako treba i komemoraciju na Pjaci i pravu pravcatu sahranu, pun će Lovrinac biti takozvanih običnih, malih ljudi - a svi su pokraj toga neobičnog, dobrog diva obični i mali - tvrdoglavo se onda neće pojaviti ni onaj drugi utorak, neće biti njegove pitalice u Slobodnoj Dalmaciji, neće se pojaviti ni onaj treći utorak, neće biti ni njegove Mosorijade na lokalnoj televiziji, mirovat će osjetljive igle Državnog seizmološkog zavoda, ali ne nasjedajte.
Da Mosor zaista može umrijeti, zar mislite da bi preživio dvanaest stupnjeva Mercallija?
Ako stoga ovih dana pročitate u novinama da je umro Milorad Bibić Mosor, zavrtite glavom i glasno, da svi čuju, recite “strašno!”. Ne dajte mu gušta.
I, jasno, oprezno se javljajte na mobitel.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....