LEGENDARNI TRENER

BORIS DEŽULOVIĆ O ALEXU FERGUSONU Posljednji čuvar nogometne igre: Ispunio je jedno davno, bahato obećanje i - otišao

Prošle nedjelje nakon pobjede nad Swanseaom je podigao Unitedov dvadeseti pokal prvaka Engleske i u proljetni suton odjahao u legendu, napunivši Kazalište snova s nevjerojatnih trinaest naslova u Premiershipu, pet FA Cupova, četiri Liga kupa, dvije Lige prvaka i šleperom raznih nacionalnih, europskih i interkontinentalnih superkupova. Ostvario je obećanje - pretekao je Liverpool i učinio Manchester najtrofejnijim engleskim klubom

Nije to ni po čemu bila, niti je trebala biti historijska utakmica - tek jedan od četrnaest dvoboja trećeg kola engleskog FA Cupa što su se igrali toga zimskog dana, u prvu nedjelju 1990. godine. Igrače Nottingham Foresta na njihovom je City Groundu čekao razmjerno lak posao protiv poluraspadnute ekipe Manchester Uniteda , koja već gotovo dva mjeseca nije znala za pobjedu.

Theatre of Dreams u to je zlo vrijeme više sličio na Theatre of Nightmares, United je nemoćno glavinjao prizemljem tablice, glavne zvijezde Bryan Robson i Paul Ince bili su ozlijeđeni, a trener - svadljivi neki sredovječni tip što je izgledao kao strogi podvornik internata za dječake u Didsburyju - na zubu kritičara zbog forsiranja mladih i neiskusnih igrača poput golobradog Marka Robinsa, i dovođenja skupih, a neprovjerenih pojačanja poput Garyja Pallistera.

Kad mu je momčad koji tjedan ranije kod kuće izgubila 1:2 od Crystal Palacea, istog Palacea koji je ljuti rival Liverpool dematerijalizirao sa 9:0, na Stretford Endu bijesni su mu navijači izvjesili transparent “Tri godine isprika, a još uvijek sranje!”, posprdno ga usput podsjećajući na izjavu kako je na Old Trafford došao ni manje ni više nego da rivalima iz Liverpoola preotme naslov najtrofejnijeg engleskog kluba.

Bilo je već arogantnih menadžera što su se razbacivali olakim obećanjima i otežim riječima, i prije su novi treneri ambiciozno najavljivali velike stvari, ali da netko preuzimajući klub obeća odmah deset prvenstvenih naslova - koliko je Unitedu u to vrijeme trebalo da pretekne Liverpool - to se, jebiga, nije usuđivao ni Zlatko Canjuga u vrijeme Francisca Tuđmana. A ovaj je lola to obećao tri godine ranije preuzevši pretposljednju ekipu tada najjače lige na svijetu, čiji su klubovi - prije nego što su ih zbog Heysela izbacili iz Europe - osvojili sedam od devet posljednjih Kupova prvaka!

Kako to već biva s takvim tipovima, Manchester je tu sezonu završio odličan jedanaesti, a dušmani iz Liverpoola pod Kennyjem Dalglishem ponovo su uzeli prvenstvo, deseto u posljednjih šesnaest godina. Tri zime kasnije, pred treći krug FA Cupa prvih dana 1990., Liverpool je već sigurno marširao ka novom, ukupno osamnaestom naslovu - tek Uefina suspenzija zaustavila ih je pri tom na samo četiri titule europskih prvaka - a Manchester United i dalje je stajao na onom svom dvadeset tri godine starom, sedmom naslovu prvaka Engleske, iz vremena “Busbyjevih beba”, Beatlesa i Apolla na Mjesecu, čvrsto usidren na petnaestom mjestu, samo dva boda daleko od druge lige, nanizavši do te nedjelje osam prvenstvenih utakmica bez pobjede.

Ukoliko ova bude deveta u nizu, saznali su pred utakmicu dobro obaviješteni britanski tabloidi, gazde Uniteda već imaju zapečaćenu kovertu s otkazom za trenera. Svakako, kad su tog tvrdoglavog lajavca doveli iz škotskog Aberdeena, nije im ambicija bila besciljno lutanje sredinom tablice i bauljanje njenim blatnjavim dnom, pa otkaz u slučaju eliminacije iz FA Cupa nije bio upitan: pitanje je bilo samo tko će biti novi menadžer. Najviše šanse - navodno je to bio već gotov posao - imao je Howard Kendall iz gradskog rivala Cityja.

Nije, eto, ta kup-utakmica ni po čemu trebala biti historijskom, niti su to trebali biti osobito historijski trenuci. Ni onaj u 55. minuti, kad je Unitedova desetka Mark Hughes jednu loptu iščeprkao na aut-liniji i savršenim desnim vanjskim felšom poslao na vrh peterca, a tamo je sačekao dvadesetogodišnji junior Mark Robins u klinču s iskusnim Pearceom i glavom je poslao u malu mrežu Nottinghama. Ni onaj u posljednjim sekundama utakmice, kad je izjednačujući gol Nigela Jemsona iz gužve u petercu poništen zbog ofsajda, kojega osim onog brke sa zastavicom do dana današnjeg nitko nije vidio.

Nije se, istina, u to vrijeme ni moglo znati da je utakmica historijska. Što se ondašnjih kroničara ticalo, minimalna pobjeda u jednoj veličanstveno običnoj i tvrdoj kup-utakmici bila je od onih koje se brzo zaboravljaju, važna samo treneru Manchester Uniteda, kojemu je na par mjeseci sačuvala posao na klupi. Iako mu je pred utakmicu leđa javno čuvao i sam direktor kluba Bobby Charlton, u to nije bilo nikakve sumnje: United je nakon te nedjelje izgubio i sljedeće dvije prvenstvene utakmice, nanizao okruglih deset jalovih zaredom i lijepo se zanjihao nad ambisom Druge lige, i da nije preživio u FA Cupu, ne bi mu pomogao ni veliki Bobby.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 03:43