Bankrot grada Zagreba: Katastrofalna, ali vrlo realna mogućnost

Na tramvajskim i autobusnim stanicama zavladat će gužve, posebno na autobusnim stajalištima, njih 1614 u Zagrebu, koji opslužuju 130 dnevnih i četiri noćne linije. Više od 500 tisuća građana, koliko ih dnevno koristi javni gradski prijevoz, kasnit će na posao, u školu i na dogovorene sastanke. Njihova vožnja prosječno traje 40 minuta - 20 u jednom, 20 u drugom smjeru. Da građani izgube samo 10 minuta po vožnji, koliko će im trebati da se organiziraju ili krenu pješke, to je izgubljenih 250.000 sati dnevno. No, ako Grad Zagreb proglasi bankrot, neće samo javni prijevoz stradati.

Prilikom izlaska iz haustora ili kuće stanovnika Zagreba dočekat će tisuću tona otpada na ulici, koliko djelatnici Čistoće svakodnevno odvezu na zagrebački Jakuševac. Ako Čistoća, uslijed bankrota, ne radi tjedan dana, to je 7000 tona smeća na gradskim ulicama, odnosno usporedbe radi, 35 milijuna paketa prosječnog pakiranja Cedevite. Posebno će nastradati najugroženiji. Oko 3800 korisnika neke od četiri pučke kuhinje neće dobiti obrok. Ostat će gladni jer nije pripremljeno uobičajenih 4000 obroka dnevno. U problemu će se naći i 70.000 roditelja koji svakodnevno svoju djecu ostavljaju u jednom od gradskih vrtića. Ako dijete ne uspiju ostaviti kod bake ili tete, morat će platiti čuvanje, što će im osobni budžet oštetiti za oko 3000 kuna mjesečno, odnosno 84 milijuna kuna na razini cijeloga grada. Ako tome dodamo 20.000 gradskih djelatnika koji neće dobiti svoju prosječnu neto plaću od 6000 kuna, to je još 120 milijuna kuna koje građani neće dobiti taj mjesec. Dakle, gradska potrošnja bit će oštećena za najmanje 200 milijuna kuna u samo mjesec dana - ozbiljan indirektni udarac za dućane, obrtnike, uslužne djelatnosti i ostale sudionike gradske ekonomije koji će odjednom ostati bez svojih kupaca i mušterija.

Zakonski okvir

Ovo je vrlo realan i izgledan scenarij raspada glavnoga grada Hrvatske dođe li do najavljenog bankrota. Ministarstvo financija od Zagreba želi naplatiti dug od 337 milijuna kuna, a Grad ih naprosto nema. Kako je uopće moguće da jedan grad bankrotira? U slučaju trgovačkog društva, stvar je jasna: dolazi stečajni upravitelj, vjerovnici postaju suvlasnici, rasprodaje se dugoročna imovina i saniraju rupe u bilanci, radikalno se prestroji operativno poslovanje kompanije, otpuštaju se radnici, a zatim se, ako poduzeće preživi, relansira s novom upravom i vlasničkom strukturom. Tko su dioničari u slučaju Grada Zagreba? Hoće li državna vlast poslati svog prisilnog upravitelja stečajnog postupka koji će rasprodati gradsku imovinu i rezati troškove? Na temelju čega, uostalom, Ministarstvo financija, poput kakvog nenaplaćenog dobavljača, polaže pravo na naplatu duga?

Odgovor na posljednje pitanje jednostavno je. Zagrebu od poreza na dohodak svake godine pripada 72,5 posto novca poreznih obveznika i dodatnih 12 posto koje moraju namijeniti decentraliziranim funkcijama. Riječ je o novcu koji Grad mora uložiti u osnovne i srednje škole, zdravstvo, vatrogastvo, socijalnu skrb, domove za starije i nemoćne. Od 2007. novac koji Grad zarađuje kontinuirano je veći od propisanog standarda pa država sad zahtijeva da im se uplati razlika od 337 milijuna kuna. Ministarstvo financija inače je zaduženo za proračunski nadzor jedinica lokalne samouprave, a ovog je ljeta njihova inspekcija u nekoliko navrata bila u Gradu, kada je i utvrdila spomenutu razliku u uplatama.

Dio novca, oko 200 milijuna kuna, Grad je do 2009. godine vratio, pa su u Ministarstvu uvjereni da je Grad samim time priznao da dug postoji. Dio naših sugovornika iz Gradske skupštine smatra da je Grad prestao plaćati višak zarađenog novca državi zbog dobrog odnosa gradonačelnika Bandića i tadašnje HDZ-ove vlade.

Bez presedana

U Gradu su kasnije odgovorili da će, osim što smatraju da ne moraju vratiti svih 337 milijuna kuna, zahtijevati da im se vrati 200 milijuna kuna koje su, danas kažu, bili prisiljeni uplatiti. Spominjale su se i ucjene jer je Vlada navodno Bandiću poručila da moraju ta sredstva uplatiti jer im u protivnom država neće uplatiti novac za Arenu Zagreb. Tko je u pravu, Grad ili država, uskoro bi trebao odlučiti upravni sud. Prisilna ovrha, naime, odgođena je do donošenja sudske presude.

Odgovor na pitanje što se konkretno i operativno događa s Gradom bitno je kompliciraniji. Zakon o lokalnoj i regionalnoj samoupravi, kao ni Zakon o financiranju lokalne samouprave ne definiraju pitanje bankrota, pa tako Vlada može imenovati svojeg povjerenika zaduženog za Zagreb samo u slučajevima da su raspuštena Gradska skupština ili da izbori nisu bili zakoniti. Primjera nema puno. Najrecentnije - 2009. godine gradonačelnik jednog malog grada u Hrvatskoj službeno je proglasio bankrot.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg