ŽIVOTNA ISPOVIJEST

Balakov prvi put otvoreno u NEDJELJNOM: O razvodu, odrastanju u Bugarskoj, životu u Splitu, zašto je prihvatio voditi Hajduk te o najvećoj fobiji

Kompromisa nema, oćemo titulu”, to je imperativ navijača Hajduka na početku novog prvenstva, to je zahtjev čvrste jezgre Torcide, postavljen prvotimcima “bijelih”, logično i novom treneru Krasimiru Balakovu. Međutim, lako je željeti, čak narediti, ali splitski klub u odnosu na velikog i jedinog pravog rivala zagrebački Dinamo, zaostaje u svim elementima osim u navijačkom. Novi trener Hajduka objektivno ima vrlo težak zadatak, možda je ove sezone, ravnopravna borba s “modrima”, čak nemoguća misija. Balakov, od prvog dana dolaska u Poljud zakopčan, suzdržan, škrt na obećanjima, ipak zrači čvrstinom i optimizmom pa izgleda da je na najboljem putu realizacije osvajanja povjerenja zahtjevnih navijača premda je prvenstvo tek krenulo.

A prije pedesetak dana njegov angažman u mitskom splitskom klubu dočekan je rezervirano od strane navijača, koji su se slagali jedino u procjeni da Hajduk trenutno mora voditi “samo strani trener”.

Treba li mu vjerovati?

Nitko ne može, niti se usuđuje, osporiti blistavu igračku karijeru bugarskog reprezentativca i prvotimca uglednih europskih klubova kao što su Stuttgart i prethodno lisabonski Sporting, ali što se tiče njegovih trenerskih dometa još uvijek je pod znakom pitanja. To što je prije osam godina počeo trenersku karijeru, faktički bez nekih blistavih dometa (asistent u Stuttgartu, trener regionalne momčadi Plauen, pa Grasshoppera i St. Gallena u Švicarskoj, te Černomoreca u Bugarskoj) i nije neka garancija da će ispuniti zahtjeve, pa i snove fanatičnih navijača Hajduka. Međutim, pripadnicima Torcide i drugim fanovima “bijelih” ne preostaje ništa drugo nego vjerovati Balakovu…

- Sretan sam, zadovoljan sam putem kojim sam krenuo - rekao mi je Balakov tijekom svoje ispovijedi. Imam fiksirane ciljeve, najvažniji je vratiti Hajduku primat u Hrvatskoj.

Baš to traže navijači splitske momčadi, ali Balakov je dodao:

- Ove sezone, najkasnije sljedeće…

Balakov je čvrst, pravi kremen, fokusiran na zadatke, takav je bio oduvijek. U kvartu Arbanasi, u rodnom gradu Trnovi, tretiranom kao najvažnije kulturno središte Bugarske, otkako zna za sebe, nogometna lopta mu je bila najdraža igračka, pa i alat za sjajnu profesionalnu karijeru. Njegovi roditelji Marija i Genčo uz Krasimira imaju i tri godine mlađeg Ivu čija je opsesija također bio nogomet, ali je odustao od igranja zbog problema sa srcem...Oni su sve do 1986. živjeli u staroj obiteljskoj kući, kad su majka, zaposlena u parfumeriji robne kuće i otac, upravitelj društvenog restorana, dobili stan…

- Tada sam već uvelike igrao za prvoligaša Etara - prisjetio se Balakov. - Zapravo sa šesnaest godina sam debitirao, dobivao neku mini-stipendiju, ništa naročito, ali bio sam sretan…

Krasu su primili u sportsku školu, u Trnovi je bila jedna od pet takvih ustanovljenih u Bugarskoj. Spavao je kod kuće, dijelio sobu s bratom, odlazio u školu na cjelodnevnu nastavu. Faktički, živio je kao u internatu, sve je bilo programirano: dva sata učenja, pa dva sata treninga, kratki odmor i onda opet u istim intervalima do navečer. “Najvažnije mi je bilo imati pravu loptu, s njom trenirati. Pripadam posljednjoj generaciji dječaka koji su igrali s krpenjačom, zato mi je prava lopta bila velika inspiracija.”

Odlazak u inozemstvo

Krenuo je Balakov na studij, upisao se na filozofski fakultet, povijest i zemljopis, odradio šest semestara i sve zapustio, jer je otišao u Portugal, u Sporting. On je od svoje desete godine igrao u svim selekcijama Bugarske, sa 17 godina prvi put je kao kadetski reprezentativac otišao preko granice, najprije u Poljsku, onda u Portugal. I tamo su ga zapazili, zapamtili, zapisali… Pa kad je 1989. bugarska federacija ukinula embargo na odlazak u inozemstvo, izvjesni menadžer Robero brzo je pokupio desetak bugarskih nogometaša i odveo ih u Portugal. U Sporting su krenuli Balakov, Jordanov i Genčev, Kostadinov je igrao za Porto…

- Lijepa zemlja, Lisabon grad po mjeri za život, tako da sam mislio tu zauvijek ostati. Dobri ljudi, izvrsna hrana i jedan novi nogomet. Imao sam već 24 godine, dosegao sam sazrijevanje, bio sam standardni reprezentativac, ali ipak nisam odmah dobio mjesto u prvoj jedanaestorici Sportinga.

Trener je bio Brazilac Osvaldo, forsirao je svoje sunarodnjake, jer u Portugalu brazilerose drže kao svoje. Balakov je prve sezone odigrao svega četiri prvenstvene utakmice, “zapeo sam, na svakom treningu sam davao maksimum, izborio sam se za standardnu poziciju”.

Kip na stadionu

I danas, na stadionu Alvalade, gdje su postavljene skulpture deset najboljih igrača Sportinga, stoji kip Balakova. “To mi baš i danas imponira, pet godina sam bio u Sportingu, a izabran sam među deset najboljih.” S Krasimirom je u Lisabon došla i supruga Tanja, te kćer Glorija (danas ima 21 godinu)…”Kad mi se rodila kćer u Trnovu slavio sam, bio sam tako sretan da sam se prvi i posljednji put opio, ono bio sam mrtav pijan, zajedno s mojim prijateljima. Inače, ne pijem, jednom godišnje u Bugarskoj trgnem jednu rakiju. Od vina, a mi imamo dobra vina, prija mi ‘čerga’, jedno naše crno vino.”

U Portugalu Balakov je primao osam tisuća dolara, to je bruto iznos, za njega ipak veliki novac. A matični klub Etar inkasirao je milijun dolara i to ne odjednom već u ratama od po 250.000 dolara, što je za prvoligaša iz Trnova iznimno velik prihod. Sporting je Balakovu, kao i drugim igračima, stavio na raspolaganje Renault 21, ali je bugarskom reprezentativcu proradio ego, što je za Balakova bio rijedak slučaj, pa je kupio Mercedes. “U Trnovu sam vozio Moskviča, automobil koji je kao pravi tenk, to je za naše prilike bio maksimum, pa sam oduvijek želio ‘merdžu’. U to vrijeme sam volio brzinu, znao bih s Tanjom i Glorijom sjesti u auto i satima se voziti po Portugalu.”

Novi preokret u karijeri Balakova dogodio se tijekom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Americi 1994., u posljednjoj utakmici, na gostovanju u Parizu protiv Francuske, Bugarska je šokirala domaćine… Francuzima je bio dovoljan jedan bod, izabranici Gerarda Houlliera sa sigurnošću su računali na prolaz. Na Parku prinčeva 17. studenoga 1993., pred 56.000 gledatelja, Eric Cantona je u 32. minuti doveo “tricolore” u vodstvo, pet minuta kasnije izjednačio je Emil Kostadinov, poslije kornera izvedenog od Balakova. “Francuze je uhvatila panika, u preostalih sedam, osam minuta do odmora, mi smo zavladali igrom.” U drugom poluvremenu domaćini su igrali bunker, majstorije Hriste Stojičkova i Balakova izazivale su strah kako na terenu, tako i na tribinama, “guze su im se stisle, nisu mogli disati”. I u 90. Kostadinov je, četrdeset sekundi prije kraja, zabio za 2-1.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 02:35