ANTE TOMIĆ Mister turizma zapravo je najveća klopka za mladog muškarca: 'Ne prime li nas u Farmu ne znam kako ćemo preživjeti zimu...'

Nevolja je katkad dogodi li vam se uspjeh prerano, ako čeljade nema zrelosti za veliko životno postignuće koje je neočekivano ostvario, ako nije u stanju trezveno i sabrano prihvatiti svoju izuzetnost. Nogometaši znaju tako izgubiti glavu, pa i glumci, ili ako student druge godine visoke poslovne škole iz Zaboka osvoji, na primjer, laskavo priznanje Mistera turizma.

Podijelit ću s vama sada priču koju sam prije nekoliko dana čuo u vlaku. Nepoznata mi je žena srednjih godina odlučila ispričati tragičnu sudbinu jednog mladića, da je napišem za upozorenje svima koji bi se mogli naći na njegovu mjestu. Mislim da je riječ o sinu ove gospođe, ali nisam se usudio to pitati.

“Mister turizma zapravo je najveća klopka za mladog muškarca”, počela je ona gorko. Dečku se u jednu večer sve promijeni. Ošamućen blicevima fotoreportera, smiješi se zdravim, bijelim zubima i maše poznatima u sali luksuznog porečkog hotela, pravo još i ne shvaćajući da je pobijedio, ne ide mu u glavu da je od svih natjecatelja baš njega to dopalo. Mister turizma, blažena Bogorodice! Šta je bolje od toga? Postoji li uopće išta iza toga? Kad su Božidara proglasili Misterom turizma, na trenutak mu se učinilo kako u kupaćim gaćama svojim kao isklesanim tijelom uspravljen stoji na rubu visoke litice, vrtoglavo dolje gledajući golemu kornjaču u zapjenjenom moru i na kornjačinim leđima slona koji nosi zemaljsku ploču.

Došao je do kraja poznatog svijeta, nadanja su mu se ispunila, trud isplatio, kozmetičku njegu i stotine tisuća trbušnjaka obasjao je plemeniti smisao. A on je jedva devetnaest napunio. “Smelo bi to, priznat ćete, i mnogo starije od Božidara”, rekla je moja suputnica iz vlaka, a ja sam se složio s njom, sluteći kako sad ide gori dio priče.

Uzbudljiva budućnost

Studenta druge godine visoke poslovne škole uspjeh je okuražio u jednom vjerovanju koje se dotad nije usudio glasno izgovoriti, vjerovanju da ga je Usud izabrao za nešto bolje od života u pospanoj provincijskoj varoši u kojoj je odrastao. Prvi se put suprotstavio svome namrštenom, despotskom ocu, odbacio sigurnu, no neuzbudljivu budućnost u obiteljskom pogonu za proizvodnju bukovih peleta, poljubio uplakanu mamu i stariju sestru i sponzorskom Toyotom Aygo s velikim natpisom “Mister turizma” preko čitave haube smiono pošao bujnom, zelenom dolinom koja se rastvorila pred njim. Za početak u glavni grad, a zatim... ah, tko bi znao gdje je kraj tome mladiću?

U Poreču je dobio skroman, ali obećavajući godišnji ugovor s poznatom francuskom kozmetičkom kućom. Kad jednom izađe u novinama i na džamboplakatima uz prometnice Božidar je držao kako nije drsko i bez osnove očekivati da se njegovo muževno, četvrtasto lice pojavi i u kakvoj sapunici. Ili bi ga mogli pozvati da vodi vijesti iz svijeta slavnih. Ili da sudjeluje u reality showu. A i nije sasvim bez sluha. Za momka s uglednim naslovom Mistera turizma mogućnosti u hrvatskoj industriji zabave bile su praktično bezbrojne.

Gospođa iz vlaka pokazala mi je u mobitelu poruke koje je s njom uzbuđeno razmjenjivao prvih dana, netom po preseljenju u Zagreb:

Pogodi tko je sad u Gajevoj prošao pored mene.

Tko?

Onaj ćelavi iz Colonije.

“Bila sam tako ponosna na njega. Evo, pogledajte, i danas kad se toga sjetim...” rekla je žena kroz jecaje.

Aktivan život

No show business se naposljetku pokazao neočekivano okrutan, negostoljubiv. Božidar se pojavio na nekoliko manjih reklama u časopisima i samo dvaput u društvenim kronikama, premda je vrijedno posjećivao sve evente, koncerte, kazališne i kinopremijere, predstavljanja parfema, degustacije vina, humanitarne akcije, utakmice nogometne reprezentacije, otvaranja kafića i prodavaonica namještaja, proslave pravoslavnih Božića u prostorijama Srpskog narodnog vijeća i Hanuke u Židovskoj općini. Svi su se ponašali kao da je taj lijepi mladić nevidljiv.

“Bok, Drele”, pozdravio bi, recimo, Božidar.

“Ej”, odgovorio bi Davor Dretar Drele oprezno.

“Božidar, Mister turizma”, podsjetio bi ga Božidar.”Pervan nas je upoznao na otvaranju Bauhausovog dućana u Podsusedu.”

“Kako ne, sjećam se. Šta se radi, majstore?” ozario bi se onda Drele, koji ga, jasno, ni idućih sedam put ne bi prepoznao.

“Nemate pojma kako slavni mogu biti pokvareni”, kazala je jetko gospođa iz vlaka.

No, ima među njima, upozorila me je odmah potom, i divnih osoba. Božidar je na Malešnici dijelio stan s jednom Jadrankom i jednim Viktorom, koji su se probijali kao i on. Cimerica mu je bila prva pratilja Miss bikini Alpe Adria, a cimer finalist natjecanja Hrvatska traži zvijezdu. Većinu vremena ovo troje zgodnih i talentiranih mladih ljudi bili su doslovce gladni.

“Eh, pogledaj nas”, znali bi se koji put našaliti. “Narod misli da mi selebritiji iz Glorije bogzna što jedemo, a mi, kao i svi drugi, obični, normalni Hrvati večeramo pseću hranu kojoj je istekao rok trajanja.”

Prošle im je jeseni bilo najgore, sve su se ušteđevine potrošile, a novih prihoda nije bilo na vidiku. Samo im je jedno još bilo preostalo.

“Ne prime li barem jedno od nas u Farmu”, objavio je Viktor turobno, “ja ne znam kako ćemo preživjeti zimu.”

Petogodišnja kazna

I nisu ih, pogađate, primili nijedno. A oni su, očajni i gladni, pošli tada opljačkati banku. S pištoljima u rukama upali su u poslovnicu Reiffeisen banke u Sopotu i to je trajalo, po prilici, četrdesetak sekundi.

“Kako ste nas prije ukebali?” upitao je Božidar visoko podignutih ruku.

“Pa, snimile su vas nadzorne kamere”, objasnio mu je policajac.

“Nemoj zezat!” razdragao se Mister turizma. “Jadro! Viktore! Jeste čuli? Snimali su nas kamerama!”

“Pitaj ga kad ćemo bit na televiziji”, doviknula je Miss bikini Alpe Adria oduševljeno.

Mister turizma sada služi petogodišnju kaznu, gospođa iz vlaka upravo mu je išla u posjetu. I nije mu uopće loše u zatvoru, objasnila mi je. Javnost ga nipošto ne bi smjela otpisati jer u dvorištu ima utege i napravi po nekoliko stotina trbušnjaka i sklekova i izgleda možda bolje nego ikada.