ANTE TOMIĆ KOD OČAJNIH SLATINJANA 'Propast će nam tisuće eura samo zato što neki glupan ne zna zavezati brod!'

Viđali ste to možda ako ste putovali na otok. Netom prije nego brod pristane, na nekoliko metara od mula, jedan mornar s prove dobaci tanko uže s utegom od tvrdo upletene balote na kraju. Dolje ga obično dočekuje jedan krupni, raščupani i trapavi, lagano zaostali mladić kakvih je na našim većinom iseljenim otocima neuobičajeno mnogo ostalo. Dolazak broda glavni je događaj u jednostavnom, pravocrtnom životu ovoga blesana. On je ispunjen i sretan, široko se osmjehuje smeđim krnjacima dok hvata tanko uže, privlači cimu zakačenu za nj, omču prebacuje preko metalne bitve, lijevanog stupića na mulu, i teški se brod, prvo provom, a zatim i krmom, sigurno vezuje u portu

Nije to, vidite, naročito složen i zahtjevan posao, ne traže se specijalne kvalifikacije da biste vezali brod. I retardirani se za to mogu obučiti. Pa opet, prije mjesec dana, kad se u Dalmaciji podigla ona silna, stotinama godina, kažu, nezapamćena bura, čak tri broda su se odvezala ispred tvornice Sveti Kajo u Kaštelanskom zaljevu. Bogzna što su portiri i čuvari radili, sjedili valjda kod usijanih spirala grijalice i igrali trešetu, dok su se brodovi vani divlje otimali starim natrulim konopcima što su ih sputavali. Kako bilo, baš nitko nije primjetio kad su konopci, svi do jednoga, napokon pukli i otpisane, napuštene olupine Splitske plovidbe pošle u bezbrižnu skitnju kao džukele umakle iz šinteraja. Nitko nije istrčao, pljunuo, opsovao i bacio kapu, uzrujan da bi nekoliko stotina tisuća tona čelika bez nadzora u oluji mogle zdrobiti kao igračku nečije plastične jedrilice u marini, bubnuti u nekakav kafić na plaži ili na nekakav treći i gori način ozbiljno ugroziti sigurnost imovine i građana.

Satima su se ruzinavi brodovi propinjali i strovaljivali na valovima i nošeni vjetrom i strujama napokon se skrasili na mjestima gdje ih nitko nije očekivao i nipošto nisu smjeli biti. Dva su se, Krka i Orebić, nasukala u plićaku ispred marjanske plaže s druge strane zaljeva, a treći je, Vranjic, ambiciozno i smiono, otplovio sve do Čiova i bočno zaorao u žalo plaže u Slatinama.

“Ludo, a?”, dobaci mi mlađi muškarac u ispranom modrom kombinezonu prilazeći.

“Nevjerojatno”, složim se.

Ispred ubave mjesne plaže s bijelim oblucima i tamarisima ispriječilo se pedeset metara sive šklopocije koja je u bolja vremena po Jadranu prevozila cement. Takvo što nije bilo oku ugodno ni kad je bilo ganc novo, nijedan se brodograditelj nije zadivio elegantnim linijama trupa, a u ovom posljednjem, izdišućem, predsmrtnom stanju baš je šugav prizor. Ne biste ga željeli na razglednici “Pozdrav iz Dalmacije”. Prijatelji bi se kurvanjski, ispotiha cerekali i krišom namigivali da im nakon ljetovanja pokažete plažni selfie s motornim brodom Vranjic u drugom planu, i to je nešto što ljuti onoga u kombinezonu, Ivica Franić se zove, koji je u neposrednom susjedstvu, samo dvadesetak metara dalje nedavno završio lijepu žutu trokatnicu s osam apartmana.

S rashodovanim brodom za prijevoz cementa pod prozorom to više nije ona rajska destinacija, Mediteran kakav je nekad bio, koju nudi na internetu, a nema mnogo perverznjaka koji bi platili noćenje i fruštuk u industrijskoj zoni. Žena bi vam iskopala oči da je tu dovedete i nedugo nakon godišnjeg s djecom preselila kod svojih.

“Neki su gosti već čuli negdje za ovo i nazivaju, a ja ne znam što bih im kazao. Ne mogu lagati ljudima.”

Zar nije to prekrasno? S neugodnim se kamatama zadužite u banci i mjesecima se zajebavate sa zidarima, tesarima, vodoinstalaterima, električarima i tankoćutnim umjetničkim dušama što postavljaju keramičke pločice, a na kraju bi vam cijela investicija mogla prdnuti u rosu jer se nekakvi maloumnici s druge strane zaljeva nisu sjetili učvrstiti brod za kraj. Budućnost ovoga čovjeka i njegove obitelji, i još mnogo njegovih susjeda, čitavo ovo turističko mjesto ustvari, stotine i stotine tisuća eura mogle bi propasti zbog jedne antologijske gluposti, jer je netko propustio učiniti radnju koja je jedva nešto kompliciranija od vezivanja cipela.

“Nije on tako čvrsto nasukan. Kad se digne plima, vidi se kako brod radi, lagano se ljulja.”

“Pa, onda bi ga mogli otegliti.”

“To ipak ne.”

“Morali bi prije bagerom iskopati tamo kod krme da se brod oslobodi”, umiješa se Duško Pavičin, a njemu vjerojatno treba vjerovati jer je pomorac, dulje je od četrdeset godina kao zapovjednik stroja, kapo od makinje plovio na stranim brodovima.

Meni se, čisto laički, čini zgodnije da se časna brodska starina naprosto daruje nekakvom poduzetniku koji je u poslu sa sekundarnim sirovinama. Dođe li Tarzan Bajramović, sa sinom Majkl Džeksonom, od Vranjica, uvjeren sam, u kratkom vremenu ma ni ovolicna zakovica ne bi ostala.

“Bilo je i takvih ideja, dolazio je jedan u crnom Audiju zagrebačkih registracija gledati kako bi razrezao brod, ali ja mislim da se ne isplati. Previše je to sagnjilo, nije ostalo puno upotrebljivog metala. Osim toga je i opasno. Neka samo prst goriva u tankovima, to je nekoliko stotina litara dizela. Jedna iskra i mogli bi svi u ariju.”

“Mi ovdje imamo djecu i nećemo pustiti da ga ovdje komadaju”, dobaci Natalija Cvjetković koja je izašla prošetati s psom Maksom.

“Ima lijepo sidro”, primijetim ja.

“To sam i ja vidio”, složi se Pavičin. “Njega bih jedinoga od svega uzeo.”

Od naših nečasnih maštanja, međutim, neće biti ništa jer je nekoliko metara dalje zaštitar Željko, inženjer prometa koji je radio na željeznici dok je u nas još bilo željeznice, a danas u crnoj uniformi zgubidani kod nasukane krntije koja odavno nikome ne treba. Splitska plovidba dulje je od desetljeća u stečaju, predstečaju ili takvom nekakvom agoničnom stanju, zaboravili su i ljude, a gdje neće brodove. Ima i u Slatinama muškaraca koji su tamo radili, dok im je još tinjao žižak vjere da bi mogli dobiti drugu polovicu plaće od preklanjskog svibnja.

Nitko ne zna tko je ovdje zapravo kriv i koga valja potezati za uho da stvar ispravi, je li to stečajna uprava, Ministarstvo pomorstva, lučke vlasti ili Grad Split, kojemu ovo mjesto na Čiovu zbog nečega katastarski pripada. Ivo Baldasar se, kažu, pojavio jedan dan i svečano obećao da će pomoći, ali ja ne znam što bi on zaista mogao, osim da od nekakvog savjetničkog drkadžije za dvjesto pedeset tisuća naruči divnu, raznobojnu studiju u PowerPointu, koja će se na kraju, kad je netko, ne dao Bog, slučajno pročita, pokazati totalno neizvediva.

I tu me, na plaži u Slatinama, najednom preplavi osjećaj bespomoćnosti i apsurda, gotovo da bih se spustio, zgrabio kamenje i stao gađati sivu hrđavu podrtinu, očajan da živim na takvom jednom kretenskom mjestu, gdje brodovi upropaštenih kompanija cijelu noć mogu lutati morem jer su izumrle čak i jednostavne mornarske vještine vezivanja čvorova. A nitko se pretjerano ne uzbuđuje zbog toga. Nijednoga od bezbrojnih činovnika i dužnosnika ustvari nije briga. Tko bi se, zaboga, brinuo za tamo nekakav Vranjic, kad je čitava ova navodna država, cijeli ovaj tobožnji sustav udario u plitko šljunčano dno i više ni naprijed ni natrag ne ide.

Snažno sam se mogao identificirati s olupinom na Čiovu.

Taj nasukani zaboravljeni brod, to smo svi mi.