Ana Jelušić prije mjesec dana napunila je 23. godinu života, a za dva tjedna skijat će u Vancouveru na svojoj već trećoj olimpijadi! Naša najbolja aktivna skijašica nekoliko se puta penjala na postolje u Svjetskom kupu, ali nikad nije pobijedila: najbolji joj je rezultat drugo mjesto u slalomu na Sljemenu 2007. godine. Kad su posrijedi velika natjecanja, bila je na korak od postolja na Svjetskom prvenstvu u finskom Areu 2007., osvojivši četvrto mjesto u slalomu.
Najmanja skijašica
Iz tih rezultata proizlaze i njezine želje: “Htjela bih pobijediti barem jednom u Svjetskom kupu i osvojiti barem jednu medalju na svjetskim prvenstvima ili olimpijskim igrama. Skijat ću nakon Vancouvera još najmanje jedan olimpijski ciklus, dakle do Olimpijade u Sočiju 2114. a poslije ću već vidjeti.” Ana Jelušić studira menadžment u Rijeci, položila je ispite prve godine, osim jednog, i ne sumnja da će diplomirati.
Poslije će, po svemu sudeći, ostati u sportu, premda ne kani biti trenerica. Elokventna je, odmah je jasno da vrlo brzo misli. Talijanski govori jednako dobro koliko i hrvatski, tečno govori i engleski, a može se sporazumjeti i na njemačkom i španjolskom.
Nježnih je crta lica, energična.
“Mislim da sam jedina skijašica u Svjetskom kupu koja je s mora. Većina skijašica i skijaša dolazi iz malenih, planinskih mjesta”, kaže Ana koja se od većine svojih kolegica razlikuje i fizičkom građom. Naime, visoka je 166 centimetara i teška 60 kilograma, pa među švicarskim i austrijskim gorštakinjama djeluje gotovo kao djevojčica.
“Istina je, u posljednje dvije godine sve najbolje djevojke visoke su i krupne, po pet-naestak kilograma teže i desetak centimetara više od mene. Lindsey Vonn, trenutačno najbolja skijašica svijeta, visoka je 178 i teška je više od sedamdeset kilograma. Počela sam skijati s dvije i pol godine i tko bi tad razmišljao o tome jesam li malena ili krupna.”
Trening na minus 35
Međutim, Ana Jelušić nije nikakva mimoza. Atletski je građena i neustrašiva.
“Nedostatak mase, koji je postaje izraženiji što je staza mekša, nastojim nadoknaditi spretnošću i agresivnošću. U osnovnoj školi ni jedan me dječak nije mogao oboriti na ruku. Čak niti oni koji su se činili dvostruko većima od mene. Doista sam čvrsta. Nadalje, važno je da niste plašljivi. Naime, skijašice ili skijaši ne razmišljaju hoće li se ozlijediti nego kad će se ozlijediti. Ja se brojim u one koje nikad nisu ozbiljno stradale, koje su takoreći neozlijeđene, a dosad sam imala nekoliko potresa mozga, napukla mi je obrazna kost, slomila sam nos, iščašila oba ramena, slomila obje potkoljenice i pokoji prst.”
Kaže da je najniža temperatura na kojoj je trenirala bila u Finskoj, minus 35 stupnjeva Celzijusevih. To je temperatura na kojoj ne smijete golim rukama dodirnuti ni jedan predmet jer će vam se zalijepiti za kožu. Što rade skijaši da u takvim uvjetima sačuvaju lice od smrzotina, jedno je od mnogih pitanja koje se odmah postavlja:
“Namažemo lice, obraze i nos, voskom, a onda na to lijepimo prozirne trake. Skijati na toliko niskoj temperaturi ili na nešto višoj, primjerice minus 25 stupnjeva Celzijusevih, vrlo je opasno, čak i za život.”
Što bi se moralo podudariti u Vancouveru da osvoji medalju?
‘Mora biti tvoj dan’
“Kao prvo, odgovara mi što tvrđa i zahtjevnija staza, kad je slalom posrijedi. Nadalje, u skijanju se nikad ne zna. Mislim da je važno osjećati se posebno baš na dan nastupa, to mora biti baš tvoj dan. Jer kako drugačije: treniraš dvjesto ili dvjestopedeset dana godišnje a da bi se onda dvaput spustila niza stazu. Možda ću eto baš u Kanadi imati svoj dan, ali o tome je nemoguće nešto više reći.”