Ako niste spremni za radikalne rezove, vrijeme je za prijevremene izbore

Najave da će novi predsjednik Ivo Josipović postati ozbiljan partner, ali i politička konkurencija premijerki Jadranki Kosor i njenoj Vladi, počela se ostvarivati već s prvim danom njegova mandata. I to puno uvjerljivije nego što se predviđalo. Dok se, naime, znalo da će Josipović do maksimuma iskoristiti svoja ustavna prava u domeni vanjske politike, obrane i sigurnosti, malo je tko mogao pretpostaviti da će se novi predsjednik države od samog početka svog mandata toliko angažirati u ekonomskoj i gospodarskoj sferi. Josipović je, naime, među svojim prvim predsjedničkim aktima donio i odluku o imenovanju članova njegova Gospodarskog savjeta.

Izgon teoretičara

Predsjednik Savjeta je profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Boris Cota, a članovi su Damir Kuštrak, potpredsjednik Uprave Agrokora i Hrvatske udruge poslodavaca, Emil Tedeschi, predsjednik Uprave i vlasnik Atlantic Grupe, Ivica Mudrinić, predsjednik Uprave Hrvatskog telekoma, Zdenko Adrović, predsjednik Uprave Raiffeisen banke, Veljko Ostojić, predsjednik Uprave Rivijere Poreč, Gordana Kovačević, predsjednica Uprave Ericssona Nikola Tesla, Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, Dragutin Drk, predsjednik Uprave i vlasnik Vindije, Milan Stojanović, predsjednik Uprave Siscije, i Saša Pekeč, profesor na Duke University i znanstvenik s međunarodnom reputacijom, i Ivan Ergović, predsjednik Uprave i vlasnik Nexe grupe.

Iz sastava Josipovićeva Gospodarskog savjeta uočljivo je da u njemu nisu okupljeni samo znanstvenici i teoretičari koji su skloni dugotrajnim analizama i studiranju problema. Najviše su zastupljeni poduzetnici, menadžeri i operativci koji su se potvrdili uspješnim radom i rezultatima u svojim tvrtkama. Također, riječ je o ljudima koji se svakodnevno susreću s brojnim problemima, koji su većim dijelom posljedica dosadašnje Vladine ekonomske politike.

Traženje reformi

Osim toga, sve su to stručnjaci koji su naučeni brzo donositi odluke, koji se znaju izboriti za svoja stajališta i koji će biti sposobni voditi ravnopravan dijalog s Vladom o svim gospodarskim i financijskim pitanjima. Nitko od njih, zasigurno, svoju funkciju ne doživljava kao formalnu sinekuru, već ponajprije kao mogućnost da preko Savjeta promoviraju i izbore se za svoja stajališta. A ona su, poznato je, ponajprije u funkciji razvoja tvrtki i poduzeća, odnosno tzv. realnog sektora. Na sreću ti se interesi, više nego ikada do sada, podudaraju sa zajedničkim, nacionalnim interesima.

Premda nema nikakvih formalnih ovlasti, ipak nema sumnje da će Savjet biti vrlo utjecajan: njegovi članovi, naime, imaju vrlo ozbiljan poslovni i stručni autoritet koji će biti dodatno pojačan ugledom predsjednika Republike. Stoga će gospodarstvenici i zaposleni u privatnom sektoru pozdraviti takvu odluku Ive Josipovića: Savjet će, naime, sasvim sigurno inzistirati da Vlada što prije i što odlučnije krene u nužne ekonomske i financijske reforme.

Kritičari Vlade

Za Jadranku Kosor i njenu Vladu problem je, dakako, u tomu što je većina članova Gospodarskog savjeta predsjednika Republike do sada bila vrlo kritična ili čak u otvorenoj opreci spram aktualne ekonomske i financijske politike. No, to je situacija na koju se premijerka Kosor mora priviknuti i što prije prilagoditi.

Kraj idile

Djelomice zbog ustoličenja novog predsjednika države, a puno više zbog dramatičnog zaoštravanja gospodarske krize idila koja je mjesecima vladala između građana i premijerke Jadranke Kosor polako se primiče kraju.

Uvažavanje i potpora koju je predsjednica Vlade uživala zbog otvorene potpore i ohrabrivanja borbe protiv korupcije svoje mjesto sve više ustupa dubokoj zabrinutosti. U prvi plan su, naime, ponovno izbila pitanja kako zaustaviti produbljivanje dramatične gospodarske i financijske krize. Rekordna nezaposlenost i zaduženost - predviđa se da će vrlo brzo u Hrvatskoj biti više od 350 tisuća ljudi bez posla, da će vanjski dug narasti do gotovo nezamislivih 50 milijardi eura, odnosno gotovo 70 milijardi dolara, a da će nelikvidnost daleko nadmašiti iznos od 20 milijardi kuna - doveli su zemlju do samog ruba financijskog kolapsa.

Nerazumni rasipnici

Podsjetimo samo da se Jugoslavija 1990. raspala u trenutku kada je imala dug od oko dvadeset milijardi dolara i kada se upozoravalo da je to teret s kojim se država od samo dvadesetak milijuna stanovnika ne može nositi.

Hrvatska već najmanje 15 godina troši dvadesetak posto novca više nego što zaradi. Premda su toga bile svjesne sve političke garniture na vlasti, pa i većina ekonomskih stručnjaka, nijedna vlada nije imala snage prekinuti s takvom nerazumnom i neodgovornom politikom trošenja novca.

Kupovanje socijalnog mira

Umjesto radikalnih strukturnih reformi, sve su vlade, zadužujući se u inozemstvu, neodgovorno kupovale socijalni mir i gradile lažnu sliku napretka i razvoja. I sada računi polako dolaze na naplatu. Ponajprije u obliku enormne nezaposlenosti, zaduženosti i unutarnje nelikvidnosti.

Bitka protiv privilegija

Na početku mandata Jadranke Kosor činilo se da će ona, nakon što je krenula u oštru borbu protiv kriminala, imati snage jednakom žestinom uhvatiti se u koštac s uzrocima i korijenima ekonomske krize u Hrvatskoj. Te da će početi donositi teške i nepopularne mjere bez kojih nema izlaska iz začaranog kruga krize. Kako međutim vrijeme odmiče, pokazuje se da Vlada za to naprosto nema dovoljno odlučnosti i znanja. Snažna oporba, ne baš lojalni koalicijski partneri, frustrirani građani, ojađeni umirovljenici, onemogućavaju Vladi da drastičnije zadre u brojna ekonomski neizdrživa prava i privilegije najširih slojeva stanovnika. Svaku novu odluku o odricanjima i štednji javnost bi dočekala žestokim reakcijama i odbijanjem.

Građani su spremni na odricanja jedino ako ih se uvjeri da to ima smisla i da će dati rezultata. Dosadašnje iskustvo djelomičnih i površnih mjera nije osiguralo boljitak niti je riješilo i jedan ozbiljniji gospodarski problem. I zato je malo tko spreman na nove žrtve. U takvoj situaciji Vlada tapka u mjestu, gotovo se nalazi u pat-poziciji, što dodatno komplicira ionako katastrofalnu ekonomsku i financijsku situaciju.

Među političkim čimbenicima i ekonomskim stručnjacima u nas ne postoji ni minimum suglasja oko konkretnih mjera koje valja poduzeti.

Načelno su svi suglasni da valja štedjeti, skresati javnu potrošnju, no čim se spomene smanjivanje plaća u školstvu i zdravstvu, otpuštanja u državnoj upravi, zatvaranje brodogradilišta, tada svi skaču na noge i pronalaze stotine razloga kako bi se svaka mjera unaprijed opstruirala. Najbolji primjer za to je brodogradnja: već godinama ta industrijska grana guta milijarde kuna koje se oduzimaju uspješnim tvrtkama i ulijevaju u tu bačvu bez dna. Niti jedna politička garnitura na vlasti do sada nije imala snage riješiti taj problem. Dok su u oporbi, SDP i HDZ zalažu se za privatizaciju brodogradilišta, čim dođu na vlast, prepadnu se radničkog bunta i od prodaje nema ništa. A tako se, dakako, ne može voditi ni državna ni gospodarska politika.

Povlašteni status

Uostalom, zbog propasti trgovačkog lanca Pevec tisuće ljudi ostale su bez posla, no zbog toga što radnici nisu prijetili štrajkovima i nasiljem, svi su zaposleni bez oklijevanja poslani na biroe za zapošljavanje.

Što je bila ispravna odluka. Stoga valja postaviti pitanje Vladi zašto se takvi kriteriji ne primijene i na brodogradilišta.

Odgovor je jednostavan: državne tvrtke imaju povlašteni status i u njih se ne smije dirati.

Kao ni u plaće i statuse zaposlenih. Istodobno dok se u privatnim tvrtkama smanjuju plaće, daju otkazi i poduzima sve kako bi barem dio zaposlenih sačuvao radna mjesta, u državnoj upravi i javnim tvrtkama toga nema. HEP će bez grižnje savjesti podići cijene struje, ali neće ništa učiniti da smanji troškove, racionalizira poslovanje, ukine nepotrebna radna mjesta...

Da je odmah po preuzimanju premijerske funkcije Kosor počela vući neophodne poteze, ma kako oni teški bili, javnost bi ih sasvim sigurno poduprla.

Tada bi, naime, svi opravdavali premijerku da ispravlja tuđe pogreške. No kako vrijeme prolazi, situacija se mijenja i ona sve više na sebe preuzima odgovornost za postojeće stanje.

Jedna ozbiljna mjera

Ako su točne najave da će se uvesti viša stopa PDV-a, a ukinuti nulta stopa PDV-a te krizni porez, što znači prelijevanje iz šupljeg u prazno, onda je to ozbiljno upozorenje da se vodeći ljudi u državi još uvijek ne žele suočiti s pravim razmjerima krize te da nisu spremi uklanjati uzroke problema koji su zemlju doveli u ovu situaciju.

Pokušaji da se kozmetičkim promjenama kupuje vrijeme, kojega više zapravo nema, samo će ubrzati ekonomski i financijski kaos. Nakon kojega, pravilo je, dolazi i do političkih problema.

Jedina ozbiljna mjera koju je donijela Vlada jest osiguranje deset milijardi kuna za pomoć tvrtkama koje imaju perspektivu i šansu za preživljavanje. Nevolja je međutim u tomu što još nisu jasno razrađeni kriteriji, što nitko ne zna kada će se početi dijeliti novac, ali i to što nije riječ o strukturnoj reformi.

Nitko, dakako, nije očekivao da će Vlada Jadranke Kosor preko noći riješiti probleme koji se gomilaju već dvadesetak godina.

Uostalom, Financial Times bio je nažalost u pravu kada je prošlu jesen upozorio da će se Hrvatska od svih tranzicijskih zemalja najteže nositi s krizom te da će ona ostaviti najdublje tragove upravo u našoj zemlji.

Sada se uvjeravamo da su ta crna pretkazanja bila točna. No, da će Vlada karcinom pokušati liječiti aspirinima to je ipak neprihvatljivo.

Cijena izlaska iz krize

Stoga se logičnim nameće pitanje kako dalje. Postoje tri rješenja: da Vlada novim zaduživanjima u inozemstvu osigura preživljavanje na vlasti, ali pod cijenu daljnjeg urušavanja cijelog gospodarskog sustava.

Druga je varijanta prisiliti Vladu da konačno započne sa strukturnim reformama ma kako one bolne bile. Ili, ako je to neizvedivo, da se što prije raspišu prijevremeni parlamentarni izbori. Prva je varijanta samoubilačka i vodi u sigurnu propast.

Druga je varijanta u ovom trenutku najjeftinija i najbezbolnija, ali i, s obzirom na to kakao stvari stoje, najmanje izgledna.

Ako se pak raspišu prijevremeni izbori, doći će do blokade gospodarstva i zastoja u cijeloj državi, izgubit će se nekoliko dragocjenih mjeseci, kriza će se još više zaoštriti. Ali i to je cijena koju se isplati platiti ako drugog izbora ne bude.