AKADEMSKA ZAJEDNICA ŠUTI O PLAGIRANJU U zemlji neznanja nije bitno tko od koga prepisuje

Milijan Brkić Vaso, bivši zamjenik ravnatelja policije te glavni tajnik HDZ-a, ponovno je kriminalist s diplomom. Zbog pogreške u proceduri prilikom oduzimanja diplome zbog njegova navodnog plagijata, Upravni je sud početkom ovog tjedna odlučio da se Brkiću ponovno vrati titula. Tako je 2,5 godina nakon izbijanja afere u Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, kada su mediji objavili da je 70 posto Brkićeva diplomskog rada (uključujući i pravopisne pogreške) identično sadržaju diplomskog rada policijskog načelnika Stanka Tomića iz 2009., ovaj slučaj plagiranja dobio novi element koji nas tjera na promišljanje.

I dalje tabu-tema

Jesu li hrvatski sudovi mjesta gdje se rješavaju slučajevi plagiranja ili bi, ipak, akademska zajednica trebala biti ta koja će jasnim i odlučnim aktivnostima rješavati probleme poput prepisivanja diplomskih radova?

- Na upravnim i kaznenim sudovima uopće se ne rješavaju slučajevi akademske nečestitosti, nego pitanja procedure, okolnosti i šteta nastalih prijavama za akademsku nečestitost. Zbog neučinkovitosti akademskih institucija i postojećeg pravnog okvira tipični scenarij je sljedeći: kad mene netko prijavi za plagijat pred nekim etičkim povjerenstvom, ja dižem upravni postupak kojim osporavam proceduru prijave ili podižem privatnu tužbu zbog povrede ugleda i časti - rekao je Pavel Gregorić, izvanredni profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu, koji je od 2012. do 2014. godine bio hrvatski predstavnik u Europskoj mreži ureda za osiguranje znanstvene čestitosti (ENRIO). - Sud pritom neće odlučivati o tome jesam li plagirao ili ne, nego je li procedura prekršena, odnosno je li nanesena šteta mom ugledu i časti. A budući da akademske institucije rijetko zauzmu stav prije završetka sudskog postupka, sud je prisiljen postupati po presumpciji nevinosti i prijavu za plagijat tretirati kao neutemeljenu - dodao je Gregorić.

Akademik Vlatko Silobrčić, predsjednik Odbora za etiku u znanosti i visoko obrazovanje (najviše tijelo za promicanje etičkih načela u znanosti i visokom obrazovanju, čijih devet članova imenuje Sabor), smatra kako je najgora verzija rješavanja plagijata u akademskoj zajednici ta da ih rješava sud.

- Suci mogu u proceduri prepoznavati pravne manjkove, ali izricati odluke o akademskim zvanjima nikako. Jednostavno za to nisu osposobljeni. Dakle, u ovom konkretnom slučaju sud je mogao ustanoviti proceduralnu pogrešku, ali je trebao vratiti predmet na nadležno mjesto, a to je Etičko povjerenstvo ustanove o kojoj je riječ, bilo stalno ili ad hoc. Ono bi jedino moglo donijeti obrazloženu odluku o predmetu, na temelju ekspertnih mišljenja - naglasio je Silobrčić.

Plagiranje, ali i drugi oblici akademskog nepoštenja dugo su bili tabu-tema kod nas. Medijski atraktivne priče poput magisterija Ante Đapića i slučaja prof. Asima Kurjaka skrenuli su pozornost javnosti i pokazali da se u našoj akademskoj zajednici pojedinci ponekad služe nečasnim metodama kako bi stigli do željene titule ili napredovanja. - Po tome koliko slučajeva akademske neetičnosti s vremena na vrijeme izađe u našu javnost, može se zaključiti da slučajeva ima više nego što bi ih smjelo biti. Ako se tome još doda dosta rasprostranjeno ‘ne bih se štel mešati’ u akademskoj zajednici, mislim da se može pretpostaviti da ih ima mnogo više nego što ih izađe u javnost. Što je još pogubnije, i oni slučajevi koji se otkriju i osude, po mome mišljenju ne dožive prave sankcije. Je li, primjerice, doista prava kazna za studente koji su ukrali ispitna pitanja za državnu maturu samo to da im se polaganje odgodi za koji mjesec, kao da pokušaj dobivanja ocjena na temelju krađe nije izravno suprotno srži edukacijskog procesa u kojem ti mladi ljudi sudjeljuju? - propituje akademik Silobrčić.

Nagrada bez truda

Bivši predsjednik Odbora za etičnost u znanosti i visokom obrazovanju, prof. Vedran Katavić s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, navodi kako postoji korelacija između akademskog nepoštenja i razmjera korupcije u nekoj zemlji.

- Svojedobno su američki znanstvenici na ispitanicima u SAD-u, Rusiji i Izraelu ispitivali sljedeći hipotetski scenarij: osoba A prepisuje od osobe B, a osoba C to gleda. Ispitanike su zatim pitali što bi učinili da su na mjestu tih osoba - rekao je Katavić. U Americi je većina ispitanika rekla kako na mjestu osobe A ne bi niti pokušali prepisivati, a da su na mjestu osobe B, Amerikanci ne bi dopustili da se prepisuje. Da se nađu u ulozi osobe C, većina bi prijavila prepisivanje.

- U Rusiji se pokazalo kako bi većina ispitanika na mjestu osobe A prepisivala. Da su na mjestu osobe B, dopustili bi prepisivanje, a kada bi bili na mjestu osobe C, prepisivanje ne bi prijavili. Zaključak je bio da je u zemlji u kojoj se ne napreduje na osnovi znanja, uspješnosti i vještina, svejedno tko od koga prepisuje jer se samo ispunjava forma - pojasnio je Katavić. Naglasio je kako su u Izraelu rezultati ispitivanja bili na pola puta između SAD-a i Rusije. - Kad su slična istraživanja provedena u drugim zemljama, znanstvenici su uvidjeli snažnu korelaciju s pozicijom te države na listi koruptivnog indeksa. Što je država korumpiranija ili što je veći dojam građana da je korumpiranija, vjerojatniji je ruski scenarij. Što je država uređenija, vjerojatniji je američki ishod. Ako je nagrada nepovezana s trudom, veća je vjerojatnost varanja i prepisivanja. Ako je nagrada povezana s trudom, onda je vjerojatnije da nitko neće dopustiti prepisivanje - dodao je Katavić.

U Njemačkoj smjene

No, problemi poput plagiranja, lažiranja i izmišljanja rezultata te znanstvene prijevare nisu rijetkost ni u razvijenim zemljama o čemu svjedoči niz skandala: od lažnog kralja kloniranja, južnokorejskog znanstvenika Hwang Woo-Suka do Diederika Stapela, svjetski poznatog nizozemskog psihologa koji je prije nekoliko godina “najuren” sa Sveučilišta Tilburg jer je otkriveno da je izmislio podatke u 55 radova i deset doktorskih disertacija. Nije manjkalo skandala ni s političarima, i to u vladi najmoćnije žene svijeta Angele Merkel. Najprije je 2011. godine tadašnji ministar obrane i politička zvijezda u usponu Karl-Theodor zu Guttenberg podnio ostavku zbog plagiranja doktorata, a 2013. godine ostavku je dala i ministrica obrazovanja Annette Schavan, također zbog prepisivanja doktorata.

Za otkrivanje slučajeva akademskog nepoštenja u zemljama razvijene znanosti zaslužni su prvenstveno sami znanstvenici koji su, otkrivši prijevare svojih kolega, prijavili ih fakultetskim i sveučilišnim tijelima. Provedene su istrage, a akademski su prijestupnici ostali i bez titula i bez posla, bez obzira na to što su neki od njih dotad bili velike svjetske znanstvene zvijezde. Kod nas je sasvim obrnuta situacija. Mnogi su znanstvenici i nastavnici izrazito neskloni reagirati na primjere znanstvenog nepoštenja poput plagiranja ili lažiranja rezultata. I ne samo to, u široj akademskoj zajednici često vlada odbojan sud prema prijaviteljima plagijata kao da su sami počinili neko nečasno djelo.

Dekani demotivirani

- Naš pravni okvir destimulira prijavljivanje akademski nečasnih radnji. Mišljenja i odluke akademskih institucija i sami su podložni sudskim tužbama. To članovi etičkih povjerenstava, dekani i rektori dobro znaju pa su dodatno demotivirani za bilo kakve akcije, osobito ako su u pitanju njihovi vlastiti kolege ili politički angažirane osobe - zaključio je Pavel Gregorić.