Advokatske desničarske jurišnike nitko više ne želi

ZAGREB - Pola godine nakon što je u procesu feralovcima žestoko napao šefa države Franju Tuđmana, odvjetnik Anto Nobilo zamoljen je da dođe na razgovor u ured Gojka Šuška. Moćni ministar obrane od svog je gosta, na njegovo veliko iznenađenje, tražio da preuzme obranu, u Haag upravo otpravljenog, Tihomira Blaškića.

U Šuškovu kabinetu

“Ne poznajem dobro ljude u Hrvatskoj, ali s više su mi strana rekli da si ti jedini koji to možeš riješiti”, prisjeća se Nobilo danas Šuškovih riječi iz 1996. godine. Sjeća se i toga da mu je već na prvom sastanku prestao persirati. Dogovor je brzo postignut. Zagrebu je to bio prvi proces pred Haaškim sudom, ministar mu je rekao da je od velike važnosti za hrvatsku državu, činilo se da je i osobno vrlo zainteresiran za Blaškićevu sudbinu.

“Poslije sam čuo da je u svom društvu znao govoriti: bolje Nobilo, on nije naš, mislio je valjda da nisam ekstremni nacionalist, pa će ga u Haagu bolje razumjeti i ozbiljnije shvatiti”. Ta Šuškova logika da Blaškićevu obranu treba povjeriti čovjeku koji je svjetonazorski blizak Haaškom sudu, pokazala se ispravnom. Nobilo je u to vrijeme imao još jednu stratešku prednost pred konkurentima: jedini je, kao državni tužitelj Andriji Artukoviću, imao operativno iskustvo s postupcima za ratne zločine.

Prihvaćajući Blaškićevu obranu postao je rodonačelnik danas vrlo raširene prakse da desnica za svoje branitelje angažira odvjetnike poznate po lijevim političkim uvjerenjima.

Dotad HDZ je uzimao samo političke istomišljenike, advokate koji su nastupali kao tvrdi desničari, poput Mišetića, Olujića, Hodaka, Vukorepe, Krsnika…

Uzorna suradnja

Premda će Nobilo i danas, pun hvale, reći da je njegova suradnja s Gojkom Šuškom bila uzorna - do ministrove smrti imao je, kaže, njegovu apsolutnu potporu, odgovorio mu je na svaki zahtjev, mogao je do njega preko reda, u svako doba dana i noći - otpori su bili golemi. Neposredno nakon Šuškove smrti, 1998., Markica Rebić s čela SIS-a u posebnom izvještaju predsjedniku Tuđmanu opanjkava haaške odvjetnike.

Tvrdi da su “opterećeni ideološko-političkim predrasudama”, naročito u pogledu uređenja BiH i karaktera tamošnjeg rata, te da njihova “osobna uvjerenja nisu u skladu sa službenom državnom politikom”.

Posebno ih optužuje da interese države pred Haaškim sudom brane tek “minimalno”, samo onoliko koliko je to potrebno za obranu pojedinih optuženika. Rebićevo pismo Tuđmanu najviše govori o tome kako su u državnim strukturama vidjeli zadaću odvjetnika. Tražili su pod obavezno da se ponašaju kao vojnici partije.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA