Ništa mi ne nedostaje. Osim bake. Mamine mame, kaže Yazdan Fayyaz dok razgovaramo o njegovu životu prije. Kao većini izbjeglica, život mu se dijeli na prije i poslije odlaska.
Nije mi bila namjera razgovarati o prije. Jasno mi je da je Yazdanova mama morala imati dobre razloge kad je s troje djece napustila dom i da o tim razlozima nisu dužni javno govoriti, pogotovo ne djeca. No prvo što mi je Yazdan ispričao kad sam ga pitala o čemu bi on htio da je film, zbog kojeg smo se i našli, bili su upravo događaji zbog kojih su odlučili staviti točku na dotadašnji život.
Yazdan je naizgled kao bilo koji tinejdžer: nasmijan je, nosi crne uske traperice, hudicu i pernatu jaknu, miriše po parfemu. No ozbiljan je, marljiv i odgovoran, kao djeca koja su rano spoznala da su u životu često prepuštena sebi i da se treba boriti.
"4700 kilometara daleko" film je o njemu, a nastao je u režiji Barbare Matejčić. O dečku koji je s 15 godina organizirao bijeg svoje obitelji strahujući da će mu otac presuditi mami i k tome udati devetogodišnje sestre.
Nismo htjeli raditi ni dokumentarni ni igrani film, on je nastao od arhivskih snimaka koji, kao simbolična vizualna pozadina, prate Yazdanovu naraciju.
Video i glazbu potpisuje Sanja Bistričić, za obradu zvuka zaslužan je Doringo, a film je realiziran u suradnji s UNHCR-om Hrvatska i Agencijom UN-a za izbjeglice.
