Pogledali smo film koji je favorit za Oscara: ‘Čista petica, ostvarenje kakvo dugo nismo vidjeli‘

Od šest nominacija za Oscara film „Zemlja nomada“ po svoj prilici ne može računati na onaj za najbolji adaptirani scenarij. Naime, Ceh američkih scenarista uopće ga nije nominirao u toj kategoriji, a pobijedio je „Borat 2“, što se ne isplati ni komentirati. Scenarij je napisala Chloé Zhao, američka Kineskinja, ujedno i redateljica, kojoj su upravo izvukli jedan intervju iz 2013., gdje se žali na nedostatak stvaralačkih sloboda u svojoj domovini: njoj zbog toga neće biti ništa, upravo obavlja postprodukciju na skupom Marvelovom spektaklu „Besmrtnici“ (Eternals), ali će „Zemlja nomada“ imati problema na kineskom tržištu, šutnut će je u tamošnja art kina i nastojati da je što prije od tamo izguraju.

Lako izvediv koncept

„Zemlja nomada“ zanimljivo je ostvarenje jer se vrlo dosljedno nastavlja na tradiciju američkih nezavisnih filmova koji koketiraju s dokumentarnim prosedeom. Uostalom, u njoj igraju samo dva profesionalna glumca, Frances McDormand (ujedno i producentica) i David Strathairn, svi drugi su naturščici, od kojih je posebno dojmljiva Swankie, koja priča junakinji da je rak izjeda, pa u završnici prisustvujemo njezinom pogrebu.

Koncept je bio lako izvediv, jer su se redateljica i glavna glumica okružile ljudima koji žive u RV-ima (rekreacionim vozilima) kako bi srezali životne troškove. Nisu svi nastupili pred kamerama, ali su savjetovali ekipu kako je obitavati u tim pokretnim kućama, a McDormandica se doslovno prilagodila tim uputama: vršila je nuždu pred kamerama, kupala se gola u rijekama i radila sve što je bilo potrebno da se film doima realistično.

Najzanimljivije je kakav je oblikovala karakter: na početku filma doznajemo da je zatvorena podružnica u Nevadi u kojoj je njezina junakinja bila zaposlena, prije nekog vremena joj je umro suprug pa je više ništa nije držalo za taj kraj, ona je poprilično samozatajna, ali unatoč tome dosta komunikativna, tako da se da nagovoriti na život u RV-ima. Kad je pitaju znači li to da je postala beskućnica, ne nipošto, to je način života koji je odabrala i koji joj se sviđa, zbog njega više nikad ne bi htjela stanovati u klasičnoj kući i spavati u pravom krevetu.

Redateljici je trebala upravo takva protagonistica, koja se nikad naglašeno ne nervira, kad joj muškarac koga je upoznala među tim nomadima, a koji joj se očito dopada, razbije omiljeni servis za jelo, ona ne plane od bijesa, ali ga odlučno zamoli da se na neko vrijeme udalji od nje.

Nenametljiva fabula

Scenarij je pisan po nonfiction knjizi renomirane novinarke Jessice Bruder i na neki način je zadržao dokumentarnu fakturu, ali je nenametljivo elaborirana i fabula. Većina likova koje Fern (tako se junakinja zove) susreće poslije će imati kakvu-takvu ulogu, ali to su diskretne vinjete i morate pažljivo gledati film da biste pohvatali nužna značenja. Uostalom, sve se to zbiva nakon velike recesije iz 2008. koja je upropastila znatan dio američke privrede i mnoge ostavila bez doma i krova nad glavom, tako da im se nomadsko lutanje u RV-ima pokazalo kao spasonosno rješenje.

Film se uglavnom odigrava u srednjoj Americi, na kraju Fern stigne i do Kalifornije, ali tu nema ni trunčice turističkih atrakcija, osjećamo samo njezino zadovoljstvo što može živjeti onako kako joj odgovara. Nimalo slučajno, spomene se da je to već višestoljetna tradicija, samo što razvijene sredine nisu na to obraćale pažnju. Pametno i slojevito ostvarenje kakvo već dugo nismo vidjeli u američkoj kinematografiji.