Izbor za najboljeg mladog poljoprivrednika/poljoprivrednicu,koji će predstavljati Hrvatsku na izboru za najboljeg europskog poljoprivrednika, ušao je u završnu fazu. Stručni ocjenjivački sud odabrao je 21 najboljeg.
Ovo su njihove priče.
Petra Cafuk okružena je s petoricom muškaraca i vodi uspješan posao. Otac savjetuje, suprug radi, dvojica sinova uče uz nju, a trećega Petrin posao ne zanima. Majka, pak, bdije nad svima.
Nazovemo li Petru vrtlaricom, tehnički će to biti točno, ali i škrto u odnosu na ono što mlada žena radi. Brojke su velike. Službeno se na Petru vodi 14,5 hektara zemlje i 3000 kvadrata plastenika. Pribroji li se tome i suprugov OPG, na kojemu zajedno s njim i radi, ukupno je to 50 obrađenih hektara u Domitrovcu, općini Vidovec u Varaždinskoj županiji.
Iako je Vidovec najpoznatiji kao dom zaštićenoj sorti, Varaždinskom zelju, ili baš zato, Petra se zeljem najmanje bavi. Više se posvetila proizvodnji sadnica povrća i trajnica kamenjarki u plasteniku.
Njezini su plastenici blago. U dugačkim se redovima, geometrijski pravilno, nižu sadnice salate, rajčice, paprike, krastavaca, tikvica... U susjednom plasteniku, višegodišnje cvatuće trajnice i ukrasno grmlje, sukulenti, trave, pokrivači tla. Vani su uz zelje, kelj i krumpir. Uzgoj cvijeća i povrća za Petru nije težak posao jer ga radi sa srcem. Ono što joj zadaje muku je sve opširnija papirologija.
Sajmovi i placevi
Petra Cafuk ima ekskluzivan ugovor s velikim trgovačkim lancem koji otkupljuje sve što ona proizvede, ali to ju košta dva do tri sata papirologije dnevno.
S njima radi od 2004. godine na obostrano zadovoljstvo.
Proizvodnja joj stalno raste.
- Uspoređujući prošlu i godinu prije nje, od 150 do 200.000 sadnica presadnica došli smo 200 do 300 tisuća. Trajnica smo imali od 50 do 70.000, prošle godine već više od 150.000 - zbraja Petra.
Prošla je godina, pandemijska, za mnoge najgora i pogubna, za Petru Cafuk bila hektična.
- Budući da sajmovi i placevi nisu radili, svi su se za kupovinu cvijeća i povrća okrenuli trgovačkim centrima – muka joj je to reći, ali zahvaljujući restrikcijama u pandemiji, i s povećanjem potražnje, njezin je posao kulminirao.
- Jako je korisno bilo imati taj ugovor, neusporedivo je to s prodajom po sajmovima - priznaje.
Njezini su roditelji počeli na placu i zavrijedili ugovor s trgovačkim lancem, a Petra je posao nastavila. Dotad su radili samo s povrćem, da bi Petra prije 10 godina počela i s cvijećem. Lanac je inozemni pa nije bilo važno "čija je mala", sama se morala izboriti za status.
Cijeli Petrin život vezan je uz poljoprivredu. Ljubav je, kaže, naslijedila genetikom. Sa suprugom Juricom, koji je kao i ona odrastao na zemlji, od školskih je dana. Imaju Frana, Šimuna i Lovru.
Koliko god nešto bilo teško ili joj išlo na živce, Petra neće odustati. Nije to u njezinom karakteru. Zna što želi, sistematična je, posvećena cilju. Tako je znala da želi troje djece, svake druge godine dobila je po jedno i uz sav posao nađe vremena posvetiti im se. Ima Petra, kaže sama, sreću pa djed Stanislav čuva unuke, a baka Pavlica kuha, inače ne bi stigla sve što stigne.
- Stiglo nas je vrijeme pa, ako sam željela imati troje djece, morala sam požuriti. Mi smo prvo stvarali karijeru, a onda obitelj - smije se. Trideset i pet joj je godina.
Petrin otac, od kojega je i naslijedila ljubav prema gruntu, pažljivo sluša razgovor. Sinovi su mu otišli na asfalt, Petra je ostala na zemlji.
Puno odricanja
Jurica kaže da Petra "ne može biti unutra".
- Najbolje se osjeća na polju i u plasteniku - smije se.
Biti mladi poljoprivrednik danas u Hrvatskoj, njoj je, kaže, dobro. Naporno, ali dobro.
- Ne žalimo se, posla ima puno, puno je i odricanja u privatnom životu. Radi se od jutra do sutra, ali bilo bi bogohulno žaliti se. Živimo samo od toga i dobro živimo – iskrena je.
Njezin dan počinje između 6 i 6.30 sati. Pripremi djecu za vrtić, a onda, kaže, kreće ludilo.
- Imam pet radnica, treba ih rasporediti, saditi, pripremati izlaz, primiti narudžbe... Sad nam počinje i dodatno veselje s papirima. Od 30. travnja započinje obaveza Global gapa, certifikata bez kojega više ne možemo plasirati robu u trgovačke centre. To znači redovne kontrole kad je sadnja, kad zalijevanje, kad špricanje, dohranjivanje.
Sve, od prvog stadija do isporuke, svaki korak svake biljke mora biti praćen i upisan u tablicu. Nekoliko puta dnevno treba upisivati temperaturu u plasteniku, koliko vode potrošim po kvadratu za tu vrstu, kad sam dezinficirala plastenik, strojeve kojima u njima radim - ljutita je Petra na toliku birokraciju.
Dodatna parcela
Pokazuje nam mnoge listove papira, pedantno ispisanih redaka. Svaka se pojedinačna sadnica može i mora pratiti.
- Radno vrijeme radnika je od 8 do 16, a kad djeca zaspu, sjedam za kompjutor i sve upisujem. Baš sam platila 19.500 kuna za certifikat koji moram imati prije izlaska robe van. Konzultant stoji još tisuću eura. Ukupno je priprema koštala pet tisuća eura.
Svake dvije godine moramo plaćati kontrolu zaštite na radu. Sve to jako psihički opterećuje, milijun puta mi je lakše fizički odraditi posao nego rješavati toliku papirologiju. Uz to, za rad s trgovačkim centrima moramo po novome imati i biljnu putovnicu. Još papira i još troška. Oko 400 kuna za svaki izlazak kontrole, a godišnje izađu tri do četiri puta - govori za Jutarnji Petra Cafuk.
Dodatna papirologija su i natječaji EU.
- Bili smo dosad na jednom jedinom i dobili smo 50.000 nepovratnih eura, za traktor. Pripremamo prijavu na natječaj za mlade poljoprivrednike, 4.1.1. za sadnice povrća u zaštićenom prostoru. Proširili bismo plastenike za dodatnih 2800 kvadrata. Taj je natječaj za 70 posto nepovratnih sredstava, ali kad sve platiš, na kraju to izađe 20 posto. A muka je dobiti. Puno stresa i napora, od jutra do sutra si na telefonu... Puno puta sam pomislila - što mi je to trebalo?
Zbog tog su natječaja zakupili dodatnu parcelu.
U prizemlju obiteljske kuće u Domitrovcu, cijeli jedan dio uređen je za posao. Tu je Petrina radna soba s namještajem od masivnog drveta i konferencijskim stolom, kuhinja s blagovaonicom za radnike i kupaonica. U blagovaonici na zidu, velika plazma. Jede se domaće, kuha baka.
- Radnik treba imati najbolje uvjete, moramo ga cijeniti jer itekako je zaslužan za uspjeh. Teško je i doći do radnika. Stariji bi radili, a ne mogu, mladi mogu, ali ne žele. Ali snalazimo se. Kod nas je sezona stalno, ne radi se za Božić i za Uskrs. Kad u studenome završimo u polju, počinje sadnja u plasteniku. Nema prestanka.
